Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 102, Tema Broja

Ibadet u našem životu

Ibadet u našem životu

Činiti ibadet sa ciljem izvršavanja Allahove, dž.š., zapovijedi i postizanja Njegovog zadovoljstva, dužnost je svakog vjernika. Da bi naša djela bila valjana i imala status ibadeta, potrebno je da budu ispunjeni određeni uslovi, jer ibadet je ispravan samo ukoliko ga činimo onako kako je Allah, dž.š., naredio i Poslanik, s.a.v.s., objasnio. U suprotnom, ostaje na nivou običaja, zarobljen unutar nefsanskih želja i prohtijeva.

Da li je naš namaz uistinu namaz ili je samo navika?

Neka od možda najvažnijih pitanja, kada govorimo o ibadetu, jesu: da li ibadet ostavlja trag na naše ponašanje, da li se naš ahlak mijenja u pozitivnom smjeru, odvraća li nas od loših djela, navodi li nas na dobro? Ili, unatoč tome što klanjamo i postimo, nastavljamo da lažemo, ogovaramo, činimo zulum i jedemo haram? Prema kur’anskoj definiciji, namaz ‘odvraća od zla’, kao što Uzvišeni Allah kaže: “Uistinu namaz odvraća od zla i svega što je ružno.”

Pored toga, namaz ima osobinu da navodi na dobra i lijepa djela. Stoga, svaki musliman treba da obrati pažnju da li, unatoč tome što klanja, i dalje istrajava u grijesima? Ukoliko nas namaz ne odvraća od zla, onda trebamo dobro razmisliti. Trebamo se zapitati zbog čega namaz, za koji Allah, dž.š., kaže da odvraća od zla, mene ne odvraća od grijeha? Zbog čega ne mogu da sačuvam svoje ruke od harama i jezik od laži? Ako se prepoznajemo u postavljenim pitanjima, to znači da našem namazu nedostaje skrušenost i budnost srca.

Ukoliko bismo donijeli čvrstu odluku i istinski se potrudili na putu popravljanja, vrlo brzo bismo se uvjerili u pozitivan utjecaj namaza. Čovjek koji predano obavlja ibadete, postepeno napušta sve harame, usvaja lijepe osobine i zadobija odlike zrelog vjernika. Namaz koji čovjeka ne odvraća od zla, nije istinski namaz. Svako dobro djelo povećava nur u srcu. Suprotno tome, loša djela gase taj nur i navlače tminu. Dobra djela smekšavaju srce, čine ga podobnim da s lahkoćom prihvati savjet i hakikat (istinu). Loša djela srce čine tvrdim i crnim. Sve navedeno manifestuje se i na ostalim tjelesnim organima, te tako čovjek zapada u griješenje.

Veliki ashab, Ibn Abbas, r.a., je rekao: “Dobro djelo donosi blistavost licu, nur srcu, snagu tijelu, obilje u opskrbi, i budi muhabbet u srcima drugih ljudi. Suprotno tome, grijeh donosi crnilo na licu, tminu u srcu, slabost u tijelu, oskudicu u imetku i budi mržnju u srcima drugih ljudi.”

Ihsan

Cilj čovjekovog stvaranja je robovanje Allahu, dž.š., a ono se realizira izvršavanjem Allahovih, dž.š., zapovijedi i izbjegavanjem Njegovih zabrana. Vjernik koji izvršava obavezu robovanja, sazrijeva i upotpunjava se. On posredstvom ibadeta dolazi do stepena ihsana, a to je cilj svakog vjernika. Kada su Poslanika, s.a.v.s., upitali: “Šta je to ihsan?”, on, s.a.v.s., je odgovorio:

Da robuješ Allahu kao da Ga vidiš. Jer iako ti Njega ne vidiš, On tebe uvijek vidi.

Dakle, čovjek treba činiti ibadet kao da vidi Uzvišenoga Gospodara, što znači da treba paziti na svoje ponašanje, ukrasiti svoj ahlak i kloniti se svakog zla. To je zapravo mekam mušahede – mekam na kojem rob čini djela kao da srcem vidi Uzvišenoga Gospodara. U tom stanju srce biva osvijetljeno nurom imana i čovjek razumijeva hakikat stvari. Hakikat skrivenog za njega postaje očigledan. To je stepen na koji ukazuje hadis: “Gdje god da se nalaziš, znaj da je Uzvišeni Allah uvijek s tobom. To je najbolji iman.

Mnogo je ajeta koji govore o tome da je Gospodar svjetova uvijek sa robom. Jedan od njih glasi: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam sigurno blizu; odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravom putu.” (El-Bekara, 186) Na spomenuti mekam čovjek dolazi posredstvom ibadeta. Nemoguće je da rob koji je svjestan Allahovog, dž.š., prisustva čini nešto loše, da čini nepravdu ili ružna i bestidna djela. Zbog svega navedenog, ibadeti imaju iznimnu važnost. Osoba koja radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva predano izvršava ibadete, ne može činiti zulum, niti svome nefsu, niti drugim stvorenjima. Ibadeti je odvraćaju od ružnih i nepristojnih postupaka.


“ZAVARAO ME NJEGOV IZGLED”

U vrijeme poslanika Sulejmana, a.s., nekom čovjeku sletje ptica na rame. Čovjek je jako udari i pri tom joj slomi krilo. Ptica ode kod Sulejmana, a.s., i tuži čovjeka, a Sulejman, a.s., ga pozva na saslušanje. Na kraju, Allahov poslanik, a.s., čovjeka proglasi krivim i kao kaznu za učinjeno djelo naredi da i njemu slome ruku. Baš kad su htjeli da izvrše presudu, ptica progovori: “Ja sam tog čovjeka vidjela izdaleka, i kako ugledah na njemu džube, saruk i bradu, pomislih da se radi o dobrom čovjeku od kojeg su svi sigurni, koji nikome ne nanosi štetu, te sletjeh na njegovo rame. Umjesto da mu lomite ruku, odsijecite mu bradu i skinite saruk i džube.”


Allahova, dž.š., zaštita

Rob koji zauzda svoj nefs pokornošću i robovanjem Allahu, dž.š., ulazi u Allahovu posebnu zaštitu. On čini djela kojima je Allah, dž.š., zadovoljan i ide samo na mjesta koja njegov Gospodar voli. Čak i ako nefs želi nešto drugo, Uzvišeni Allah mu to ne dozvoljava. Kao što vladar neće dozvoliti da neko kome on pridaje vrijednost, sjedi pred vratima, isto tako ni Gospodar svjetova ne dozvoljava da se na pogrešnim mjestima nađe rob koji robuje Njemu, Uzvišenom, i na tom putu se bori sa svojim nefsom. Njegov Stvoritelj ga čuva od takvih stanja. Uistinu, kada se čovjek pokorava Allahu, dž.š., i robuje Mu tako što živi po Njegovim propisima, nefs gubi vlast nad njim. Takav čovjek dobija mjesto među robovima “Ashabu’l-Jemin”, tj. robovima kojima će knjiga djelā biti data s desne strane. On čak i ako poželi da izađe izvan granica lijepog, tj. poželi da se nađe na mjestu ili u situaciji svojstvenoj nesretnicima koji će knjigu dobiti sa lijeve strane (Ashabu’š-Šimal), Allah, dž.š., to ne dozvoljava. Tu nesretnu skupinu sačinjavaju oni koji se pokoravaju vlastitim nefsovima, pa ih je Allah, dž.š., i prepustio njima.

Biti blizu Allahu, dž.š.

Čovjek se Uzvišenome Gospodaru približava ibadetom i pokornošću, na što nam ukazuje časni ajet: “… klanjaj namaz i nastoj da se Gospodaru svome približiš!” (Alak, 19) Nema sumnje da se čovjek Allahu, dž.š., približava robovanjem i činjenjem sedžde kao najsavršenijeg izraza robovanja.


 “AKO JE TO TVOJE DOBROČINSTVO…”

Jedan vladar je krenuo u džamiju na džuma-namaz. Na ulici se okupiše ljudi i napravi se velika gužva, te zaštitari počeše vikati i udarati štapom kako bi vladaru napravili put. Među masom je bio i neki siromah, pa kako se, jadan, i sam nađe na meti zaštitara, ogorčen, sav u krvi, poče da viče: “Pogledaj kakav zulum činiš! Ako se ovako ponašaš pred ljudima, neka nas Allah, dž.š., zaštiti od tvoga tajnoga zuluma! Tobože ideš u džamiju! Misliš da činiš dobro! Ako je to tvoje dobro, ko zna kakvo je tvoje zlo!”


Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže:

Trenutak u kojem je rob najbliži Gospodaru je trenutak kada je na sedždi.” (Muslim, Salat, 215; Tirmizi, Daavat, 118)

Ta blizina ga udaljava od Allahovih, dž.š., zabrana i grijeha. Kao potvrdu rečenog, navest ćemo i sljedeći kudsi hadis:

Moj rob Mi se najviše približava farzovima, a potom nafilama, sve dok ga ne zavolim. Kada ga zavolim bivam uho kojim čuje, oko kojim vidi, ruka kojom hvata i noga kojom hodi. On sa Mnom čuje, sa Mnom vidi, sa Mnom hvata i hodi. Kada od Mene nešto zatraži Ja mu udovoljim. A ako zatraži utočište, Ja ga zaštitim.

(Buhari, Rikak, 38; Ibn Madždže, Fitne, 16) U komentaru navedenog hadisa Allame Taftazani, rah., kaže: Gospodar svjetova zapravo govori: “Ja Svog roba čuvam od griješenja i nepokornosti, tako se on uzdržava od prohtijeva i okreće se ibadetu. Vidi, čuje i primjenjuje samo istine koje Kur’an i sunnet naređuju.” (Šerhu’l-Ehadisi’l-erbe’in, str. 286)

Namaz unosi red i ljepotu u život

Namaz je prvostepena dužnost svakog muslimana mukelefa, ali ujedno i zaštita od svakoga zla. Uzvišeni Allah u Časnome Kur’anu kaže: “Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz! Namaz zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.” (Ankebut, 45) Iako se Uzvišeni Allah navedenim ajetom obraća Poslaniku, s.a.v.s., nesumnjivo je da se ajet odnosi na sve vjernike.

Drugim riječima, Allah, dž.š., kaže: “O vjernici! Čitajte Knjigu koja se objavljuje vašem Poslaniku, učite je, shvatite, slijedite i postupajte sukladno njoj! Znajte da je to vaša dužnost! Potom klanjajte namaz, ponizno i skrušeno, tako da vas odvrati od zla i sačuva od svega što je ružno, da unese promjenu, ljepotu i red u vaše živote. O vjernici! Čuvajte namaz, da bi i namaz vas čuvao! Da bi vas čuvao od zla, i u ishodu, od Džehennema. O vi koji klanjate namaz, čuvajte namaz, od onoga čime Allah, dž.š., nije zadovoljan, pa će i namaz vas čuvati od grijeha. Namaz klanjan radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva, zasigurno će doprinijeti svemu tome.

Uzimajući u obzir sve navedeno, razmislimo koliko mi uistinu slijedimo Allahovu, dž.š., Knjigu. Koliko činimo zikr Uzvišenog Allaha? Šta čini našu svakodnevnicu? O čemu najčešće pričamo? O čemu raspravljamo?… Nemojmo zaboraviti da je zikrullah nešto najveće i najuzvišenije čime možemo ukrasiti i oplemeniti našu svakodnevnicu. Navedeni ajet završava opomenom: “Allah zna šta radite”. Dakle, ukoliko u našim životima ima nepravilnosti, unatoč tome što klanjamo namaz, onda to nije namaz kojim je Allah, dž.š., zadovoljan. Ako naša trgovina, porodični i socijalni život, i život uopće nisu sukladni namazu koji klanjamo, to je zasigurno znak da naš namaz nije onakav kakav Uzvišeni Allah traži od nas.

Post – zaštita od zla

Koliko mi čuvamo svoj post, toliko će i post čuvati nas. I koliko god je post zaštita za čovjekovo zdravlje – zaštita sa stanovišta dunjaluka, isto tako je i ahiretska zaštita tj. zaštita od Džehennema. U ajetu u kojem Allah, dž.š., obznanjuje da je post farz, stoji: “O vjernici! Propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas. Da biste se grijeha klonili.” (El-Bekara, 183) To nam govori da, ukoliko mi budemo postili onako kako je potrebno, i post će nās čuvati od grijeha. Na to ukazuju riječi kojima ajet završava: “Da biste se grijeha klonili”. Poslanik, s.a.v.s., kaže:

Post je štit, stoga neka onaj ko posti izbjegava ružne riječi. A ako ga neko napadne neka kaže ‘ja postim, ja postim’.” (Buhari, Savm, 2; Muslim, Sijam, 30)

Musliman se svojim postom ne uzdržava samo od jela i pića. Da bi njegov post bio primljen kod Allaha, dž.š., on se istovremeno uzdržava od svih grijeha. Ukoliko čovjek, unatoč tome što posti, ustrajava u grijesima, treba da zna da Allah, dž.š., nije zadovoljan takvim ibadetom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

Ko ne napusti laž i lažni govor, ta Allahu nije potrebno ni njegovo napuštanje jela i pića.” (Buhari, Savm, 83)

Cilj posta nije samo puko apstiniranje od jela i pića. Uporedo s tim treba postiti od grijeha i svega što je ružno. Poslanik, s.a.v.s., upozorava na to i kaže: “Mnogo je onih koji poste a od svoga posta nemaju ništa do gladovanje i žeđ. Mnogo je onih koji noću čine ibadet, a od toga imaju samo neispavanost.” (Ibn Madždže, Sijam, 21) Uzdržavajući se od jela i pića čovjek se uzdržava od onog što je halal, međutim ukoliko se istovremeno ne uzdrži od harama, neka zna da njegov ibadet neće donijeti željenu korist.

Zekat – lijek za pohlepu

Zekat je ibadet naređen imućnim muslimanima. Osoba koja daje zekat, izvršava Allahovu, dž.š., zapovijed, zbog čega stječe nagradu. Uporedo s tim, u mnogome popravlja i svoj ahlak. Naprimjer, svaki čovjek je stvoren sa tendencijom da zarađuje i sakuplja novac, međutim, vremenom to može da ga odvede u sebičnost, okrutnost i gramzivost. Zekat je upravo ono što čovjeka čuva od tih opasnosti, uči ga da dijeli i pomaže. Među prvim koristima zekata jeste to što nas uči da dajemo i što nas oslobađa od pogubnih osobina kakva je škrtost.

Škrtost je grana drveta čije je stablo u Džehennemu. Ko se za nju uhvati odvest će ga u Džehennem. Isto tako, darežljivost je grana džennetskog drveta; ko se uhvati za nju, odvest će ga u Džennet. Ukoliko mi štitimo imetak tako što ćemo ga udjeljivati na Allahovom, dž.š., putu, on će nās štititi od ružnih osobina kao što je škrtost i osigurat će da uđemo u Džennet. Uzvišeni Gospodar upozorava da će one koji ne daju zekat, na Ahiretu snaći teška kazna. U 34. ajetu sure Tevba kaže: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu navijesti bolnu patnju”. Poslanik, s.a.v.s., također kaže:

Na Sudnjem danu svako će stajati u hladu svoje sadake, sve dok se ne donese presuda.

Pored navedenog, zekat ima osobinu da čisti imetak. On donosi njegovo uvećanje, kako u materijalnom tako i u duhovnom smislu. Stoga, kada čovjek udijeli od svoga imetka sa ciljem da ispuni Allahovu, dž.š., zapovijed, njegova imovina biva zaštićena od nedaća i propasti. Uzvišeni Allah mu uvećava. Ukratko, svi ibadeti odvraćaju čovjeka od zla, uljepšavaju njegov ahlak i doprinose duhovnom sazrijevanju. Ukoliko se to ne dešava, znači da su ibadeti manjkavi.


“MNOGO IH JE DOŠLO U DŽAMIJU, ALI…”

Jednog ramazanskog dana halifa Harun Rešid reče Behlulu Daniju, k.s.: – Otiđi na akšam-namaz u džamiju i pozovi na iftar sve koji dođu na namaz. Nakon akšam-namaza Behlul Dani, k.s., se pojavi sa nekoliko osoba, a Harun Rešid iznenađeno upita: – Šta je to Behlule? Nisam li ti rekao da dovedeš na iftar sve koji dođu na namaz? Od toliko ljudi, ti nisi doveo ni koliko je dovoljno da sjednu za jednu sofru!? – Ti si meni rekao da dovedem sve koji dođu na namaz, a ne sve koji dođu u džamiju. Nakon namaza, stao sam pred džamijska vrata i svakog ko je izlazio upitao koju je suru imam učio na namazu. Odgovor na to znali su samo ovi koje sam doveo. Znači mnogo ih je došlo u džamiju, ali na namaz su došli samo ovi koji su tu.


Da li je moguće da čovjek istovremeno bude i dobar i loš?

Obzirom da činimo ibadete, mi smatramo da smo od dobrih robova, a s druge strane, svjesni smo svojih nedostataka u porodičnim i komšijskim odnosima ili u našem poslovnom životu. Zbog toga je pitanje “da li je moguće istovremeno biti i dobar i loš” za nas iznimno važno. Svako za sebe tvrdi da je dobar i trudi se da to bude. Nema sumnje da je taj trud krajnje važan i potreban, međutim činjenica je da veliki broj ljudi uopće ne zna šta je zlo, jer svako ko ne živi po principima Kur’ana i sunneta, šta je dobro a šta loše, kao i sve druge životne stavove i kriterije određuje prema vlastitom mišljenju. A istina je da, šta je dobro a šta loše, možemo naučiti samo iz Kur’ana i sunneta.

Uzvišeni Allah je ljudima poslao Poslanika, s.a.v.s., i Knjigu upravo zbog toga da ih poduči šta je dobro a šta nije, i da ih izvede iz tmina na svjetlo. U Kur’anu i sunnetu jasno je definisano šta je zlo i koji su putevi koji vode njemu. Čovjek je ‘dobar čovjek’ samo onda kada u svim životnim situacijama postupa u skladu sa Allahovim, dž.š., zadovoljstvom. Biti dobar i pokazati istrajnost u tome je jako važno, ali treba znati da onaj ko želi mjesto u knjizi dobrih robova, ne smije nikako težiti zlu, jer nemoguće je da čovjek istovremeno bude i dobar i zao. Ako je dobar, ne može biti loš, i obrnuto. Istina, čovjek je biće koje griješi, i svakome se može desiti da posrne, međutim, čim pogriješi odmah treba učiniti tevbu i zatražiti oprost od Gospodara. Može se desiti da čovjek pogriješi, ali ne smije da istrajava u grijehu. Onaj ko istrajava u griješenju, ne može biti od dobrih robova.

Poslanik, s.a.v.s., o tome kaže:

Dok osoba čini blud, ne čini to kao vjernik. Dok pije alkohol, ne čini to kao vjernik. Dok krade, ne krade kao vjernik…” (Buhari, Mezalim, 30; Ešribe, 1; Hudud 1; Muslim, Iman, 100; Ebu Davud, Sunnet, 16; Ibn Madždže, Fiten, 3)

Navedeni hadis i slični njemu ne ukazuju na to da je onaj ko čini veliki grijeh nevjernik, nego da takva osoba ne može posjedovati potpuni iman, jer iako grijesi ne utječu na suštinu imana, utječu na njegovu jačinu. Poslanik, s.a.v.s., je također rekao: “Kada čovjek čini blud, iman napusti njegova prsa i stoji iznad njega kao oblak. Kada napusti blud iman se ponovo vraća u njegovo srce.” (Ebu Davud, Sunnet, 16; Tirmizi, Iman, 11) Ne smijemo zaboraviti da je Allahovo, dž.š., zadovoljstvo u pokornosti i ibadetu, a srdžba u griješenju. Stoga, ne treba podcijeniti niti jedan grijeh.


“NE POZNAJEŠ GA!”

U vrijeme namjesništva Omera, r.a., jedan čovjek je svjedočio u pogledu nečega. Vladar pravovjernih mu reče: — Ja tebe ne poznajem. Dovedi nekoga ko te poznaje. U tom trenutku se oglasi neko iz mase: — Ja ga poznajem. — Kao kakvog ga poznaješ?, upita Omer, r.a. — Poznajem ga kao pravednog i povjerljivog, odgovori čovjek. — Je li on tvoj komšija? Znaš li kako provodi dane i noći? — Ne, odgovori čovjek, a Omer, r.a., nastavi sa pitanjima: — Jesi li s njim poslovao? — Ne, odgovori čovjek. — Da li si sa njim bio u nekoj prilici gdje bi se pokazao njegov ahlak, kao što je putovanje? — Ne, odgovori ponovo čovjek. — Ti njega ne poznaješ, reče Omer, r.a., i dodade: — Mislim da si ga samo vidio u džamiji. Potom se okrenu čovjeku i reče: – Idi, i dovedi nekog ko te poznaje. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ne gledajte u namaz i post čovjeka, gledajte da li kada govori – govori istinu. Kada mu se nešto povjeri, da li to iznevjeri, i da li napušta takvaluk kada mu se ponudi dunjaluk. Kako se ponaša kada su u pitanju njegovi interesi? Nema vjere onaj ko nema emaneta.” (Abdurrezzak, 38 el-Musannef, br. 20192; Ali el-Muttaki, Kenzu'l-Ummal, br. 8435)


Nagrada ili kazna

Ibadet je potrebno činiti u skladu sa propisima i onako kako dolikuje. U suprotnom, djelo koje činimo umjesto nagrade može prouzrokovati kaznu. U predaji koja se prenosi od Ibn Abbasa, r.a., Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

Ukoliko namaz ne odvraća čovjeka od zla i ružnih djela, takav namaz ga samo udaljava od Allaha.” (Bejheki, Šuabu’l- Iman, br. 3262)

Hasan Basri, rah., je rekao: “Ko klanja namaz, a namaz ga ne odvraća od grijeha, polagat će račun za takav namaz.” (Ahmed b. Hanbel, Kitabu’z-Zuhd, str. 164) Ko čini ibadet a ustrajava u zlu, taj na sebe navlači prokletstvo. Da li je to moguće? Da, moguće je. Pogledajmo šta Uzvišeni Allah kaže: “A teško onima koji kada namaz obavljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju.” (Ma’un, 4-5) S druge strane Allah, dž.š., hvali one koji klanjaju skrušeno i ponizno, i obznanjuje da takav namaz vodi ka spasu: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaze svoje ponizno obavljaju.” (Mu’minun, 1-2) Mejmun b. Mihran, jedne prilike reče prisutnima: “Čovjek može klanjati namaz, a istovremeno proklinjati samoga sebe.” “Kako?”, upitaše prisutni, na što on prouči ajet: “Neka Allahovo prokletstvo stigne zalime” (Hud, 18), i nastavi: “Neki ljudi klanjaju namaz ali čine zulum prema sebi tako što istrajavaju u grijesima.” Neki ljudi uče Kur’an, ali ih Kur’an proklinje, baš kao što stoji u hadisu: “Mnogo je onih koji uče Kur’an, ali ih Kur’an proklinje…” (Nisaburi, Tefsiru’n-Nisaburi, 1/15)

Zašto se to dešava? Zbog toga što takvi ljudi učeći Kur’an, izgovaraju samo njegove riječi, a on ne ostavlja utjecaj niti na njihov ahlak niti na srca. Oni ulaze u skupinu onih za koje je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Oni koji smatraju halalom ono što je Kur’an proglasio haramom, su poput onih koji nikako ne vjeruju u Kur’an.” (Tirmizi) Učenje Kur’ana na takav način ne može očistiti nefsa niti osnažiti ruh. Naprotiv, to samo povećava drskost i inat, i doprinosi potpunom kvarenju ahlaka. Ukoliko, dok učimo Kur’an ujedno i slijedimo njegove istine, Kur’an će biti naš zagovornik i činit će šefa’at u našu korist. U suprotnom, svjedočit će protiv nas. Potvrda toga je u Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: “Kur’an je šahid (svjedok) i za, i protiv vas.” (Muslim, Vudu’, 1)

Doći će dan…

Čovjek ne smije da zaostaje u ibadetu, nego naprotiv, treba pokazati istrajnost i svakim danom napredovati na tom polju. To je potreba robovanja. Dok s jedne strane izvršava Allahove, dž.š., zapovijedi, s druge strane, treba se kloniti Allahovih, dž.š., zabrana. Nije dovoljno zadovoljiti se samo jednim, potrebno je izvršavati ibadete i ostaviti grijehe. Zapravo, ibadet sām po sebi doprinosi tome, odvraća čovjeka od grijeha. Enes, r.a., prenosi sljedeći događaj: “Među ensarijama je bio jedan mladić koji je klanjao namaz zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s., ali uporedo s tim radio je sva moguća loša djela. Kada su Allahova Poslanika, s.a.v.s., obavijestili o tome, rekao je: “Njegov namaz će ga uskoro odvratiti od toga.” I usitinu, nije prošlo mnogo vremena a mladić je učinio tevbu i popravio svoje stanje. Nakon toga Poslanik, s.a.v.s., reče ashabima, r.anhum: “Nisam li vam rekao da će se to dogoditi?” (Ahmed b. Hanbel, Musned, 2/447; Ibn Hibban, Sahih, br. 2560; Bejheki, Šuabu’l- Iman, br. 2991)

Prenosi se da je neki čovjek došao kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao: “O Allahov Poslaniče, taj i taj čovjek noću klanja a danju krade (šta kažete za njega?).” Poslanik, s.a.v.s., odgovori: “Ne brini, uskoro će ga namaz udaljiti od tog grijeha.”, i tako je uistinu i bilo. (Ibn Hibban, es-Sahih, br. 2560)

Zbog toga, čovjek ne smije gubiti nadu, nego treba nastaviti sa ibadetima i donijeti čvrstu odluku da će se uzdržavati od grijeha, te pokazati trud u tome. Na taj način će izvršavati ono što mu je prvostepena obaveza i – inšallah – zadobiti Allahovu, dž.š., milost i oprost.

Časopis Semerkand, br. 102, Tema broja: Ibadet u našem životu