Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 100, Klasici tesavvufa

Allahova, dž.š., svojstva: Kelam

Allahova, dž.š., svojstva: Kelam

Izvodi iz djela “TAARRUF”

MUHAMMED B. IBRAHIM KELÂBÂZÎ, rah. (preselio 380/990)

Prema mišljenju većine sufija Allahov, dž.š., sifat (svojstvo) “kelam” jeste Njegov praiskonski sifat. Njegov govor (kelam) ni u kom smislu ne liči na govor stvorenja.

Kao što nije poznata suština Allahovog, dž.š., Zata, tako nije poznata ni suština Njegova govora. Ono što je zasigurno poznato jeste činjenica da Njegov uzvišeni govor postoji.

Na temu Allahovog, dž.š., govora većina sufija je saglasna u sljedećem: Govor Uzvišenog Allaha ne sastoji se od glasa, slova niti slogova. Glas, slova i slogovi samo ukazuju na Allahov, dž.š., govor. To su elementi govora stvorenja koja imaju potrebu za organima poput jezika, usana, grlene resice. Uzvišeni Allah nema organa niti ima ikakvu potrebu za njima. Stoga je jasno da se Njegov govor ne manifestuje posredstvom glasa slova i slogova.

Suština se ogleda u sljedećem: Uzvišeni Allah je Kadim (bespočetan) i to je hakikat (istina). On Uzvišeni ni u kom pogledu ne liči na bilo koje stvorenje. Iz toga proizilazi da ni Njegov govor ne može biti sačinjen od glasa i slova, kao što je to slučaj kod ljudskog govora. Kelam, kao Allahov, dž.š., sifat potvrđen je sljedećim časnim ajetima: “A Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao.” (Nisa, 164); “Ako nešto hoćemo, Mi samo za to reknemo: ‘Budi!’–i ono bude.” (Nahl, 40); “…ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi…” (Tevbe, 6).

Iz navedenih ajeta shvatamo da je postojanje Allahovog, dž.š., sifata kelama nužno od ezela (praiskona). Allah, dž.š., nije niti može biti promjenjiv, Njegov Uzvišeni Zat čist je od svega što je promjenjivo ili je poslije nastalo. To je hakikat. Stoga je nemoguće da je Uzvišeni Allah iz stanja “onoga koji šuti” prešao u stanje “onoga koji govori”. Nakon što je nedvojbeno utvrđeno da Allah, dž.š., posjeduje govor koji nije nastao poslije (hâdis), potvrditi tu istinu je vadžib (obaveza).

Riječ “Kur’an” u rječnicima se prevodi u različitim značenjima. Kur’an, je infinitiv glagola “kiraet” (čitati) i on je sam po sebi korijen riječi. U govoru Uzvišenog Allaha: “A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo.” (Al-Qiyama, 18), riječ Kur’an korištena je u značenju kiraeta. Kur’anom se nazivaju i arapski harfovi ispisani u Mushafu, a isti naziv se koristi i za Allahov, dž.š., govor. Allahov, dž.š., govor nije isto što i Kur’an; Glas učenja Kur’ana kao i kur’ansko pismo nastali su poslije (hâdis), kao Allahovo, dž.š., stvorenje. Međutim, Kur’an kao Allahov, dž.š., govor nije hâdis niti je stvorenje. Uopćeno, kada se kaže “Kur’an”, misli se na Allahov, dž.š., govor, zbog čega je ispravno reći da Kur’an nije stvoren niti je stvorenje.

Džebr i odgovornost

Značenje džebra objasnit ćemo sljedećim primjerom: Određenoj osobi se ne dopada neko djelo. Iz tog razloga osoba ne želi učiniti to djelo i odabira da učini neko drugo djelo. Međutim, onaj ko čini džebr (prisilu) ne dozvoljava toj osobi da učini djelo koje želi, nego je usmjerava i primorava da učini djelo koje ne želi. Ukoliko ne bi bilo te prisile, osoba bi uradila ono što nije uradila, a ne bi uradila ono što je uradila. Čovjekov iman, kufr (nevjerovanje), ibadet ili grijesi nisu posljedica džebra, niti se kao takvi mogu posmatrati.

Naprotiv, vjernik je odabrao iman, zavolio ga, smatrao lijepim, odlučio se za njega i pretpostavio ga onome što je u suprotnosti sa njim (kufr). Kufr je zamrzio, osjetio odvratnost prema njemu, smatrao ga ružnim, nije se odlučio za njega i pretpostavio mu je njegovu suprotnost (iman). Uzvišeni Allah je za vjernika stvorio svojstvo da odabere iman, da se odluči za njega i da ga smatra lijepim, te da mu se kufr ne dopadne, da ga zamrzi i da osjeti odvratnost prema njemu. O tome nam govori u Časnom Kur’anu: “…ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i neposlušnost vam omrazio.” (Hudžurat, 7)

Nevjernik je odabrao kufr, smatrao ga lijepim, zavolio ga, odlučio se za njega i pretpostavio ga imanu. Iman je zamrzio, osjetio odvratnost prema njemu, smatrao ga ružnim, nije se odlučio za njega i pretpostavio mu je kufr. Sve navedeno stvorio je Allah, dž.š. On Uzvišeni o tome kaže: “Tako smo svakom narodu postupke njihove predstavljali lijepim.” (En’am, 108); “…a onome koga (Allah) želi u zabludi ostaviti–On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti.” (En’am, 125)

Niti vjernici niti kjafiri nisu prinuđeni na način ponašanja koji su odabrali, niti su spriječeni od toga da postupe suprotno. Stoga Allah, dž.š., ima dokaz protiv njih. A obećanje koje je dao ljudima sigurno će se ostvariti. Ishod onoga što su kjafiri učinili i zaradili bit će džehennemska vatra – domovina nevjernika. A Allah, dž.š., kaže: “Nismo im Mi nepravedni bili, oni su sami sebi nepravdu nanijeli.” (Zuhruf, 76) On Uzvišeni čini ono što želi. “On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.” (Enbija, 23)

Fergani, rah., je rekao: “Na Zemlji se ne dogodi ni jedan treptaj niti pokret, a da nije sa Njegovim emrom. To je značenje Allahove, dž.š., riječi “kun” (budi). Stvarati naredbom i naređivati stvaranjem (tekvin), svojstveno je samo Allahu, dž.š., i stvaranje je samo Njegov sifat.”

Odgovornost djece

Sufije vjeruju da će djeca muslimana koja presele prije nego što postanu punoljetna, zajedno sa svojim očevima ući u Džennet. Međutim, po pitanju djece mušrika (mnogobožaca), mišljenja su podijeljena. Neki kažu: “Allah, dž.š., će kazniti Džehennemom one osobe koje su doživjele punoljetstvo (bulug) i postale odgovorne za izvšavanje vjerskih propisa, pa su nakon toga ustrajale u kufru i nepokornosti, i to tek nakon što iznese dokaz protiv njih. Ostale neće kažnjavati. Stoga neće baciti u Džehennem djecu nevjernika koja su kao takva preselila.” Većina sljedbenika tesavvufa spomenuto pitanje prepušta Allahu, dž.š.

Neke osobine sufija

Sufije, kao protivnici rasprava i prepirki na temu vjere, naročito na temu kadera, zastupaju stanovište da je mnogo bolje baviti se izučavanjem prava i obaveza roba nego se upuštati u prepirke i rasprave po pitanju vjere. Prema njihovom mišljenju, najvrjednije djelo je stjecanje znanja. Pod tim znanjem u prvom redu misli se na pitanja vezana za odgovornosti i obaveze roba kako u zahirskom, tako i u batinskom pogledu (u pogledu tijela i u pogledu srca). Sufije su ljudi koji imaju najviše samilosti prema ljudima, bilo da se radi o alimima ili džahilima (neznalicama), poznanicima ili strancima. Oni su također i oni koji najplemenitije troše svoj imetak, oni koji ni najmanje ne mare za imetkom drugih ljudi, oni koji se u krajnjoj mjeri čuvaju dunjaluka i pohlepe za materijalnim stvarima i oni koji mnogo proučavaju hadis i sunnet, nastojeći ga, što je moguće više, primijeniti u vlastitim životima.

Časopis Semerkand, br. 100, Klasici tesavvufa