Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 100, Tefsir

Dan vjere

Dan vjere

Jevmu’d-din

Dan vjere

(el-Fatiha)

Uzvišeni Allah, u suri Fatiha, Svoje robove najprije podstiče da Mu zahvalu čine, potom ih obavještava da je On Stvoritelj svih svjetova, te da je On Taj koji ih opskrbljuje, štiti i odgaja. Sifatom Rahman, Uzvišeni Allah, robove daruje bezbrojnim blagodatima na ovom svijetu, i naređuje im da Mu čine šukr (zahvalu) svim svojim organima. Jer Njegove blagodati prožimaju svaki dio tijela – vidljivi i skriveni – do najsitnijih ćelija; putem njih se organi hrane, razvijaju i dobijaju snagu. Zbog toga se šukur za blagodati upotpunjuje samo onda kada se organi uposle ibadetom i obuzdaju od zabranjenog. Šukr samo jezikom nije potpun niti je dovoljan. (Ebu’l-Leys es-Semerkandi, Tefsiru’l-Kur’an)

“Vladar Sudnjeg dana (dana obračuna i kazne)” (Fatiha, 4)

Nakon što nas je Allah, dž.š., upoznao sa spomenutom istinom, slijedi upozorenje: “Pred vama je Dan kazne i nagrade, a Ja sam Vlasnik i Vladar tog dana. To je dan pred kojim niko neće umaći. Ako Mi budete zahvaljivali na blagodatima, svojstvom Rahim (Samilosni) ću vas sačuvati od onog čega ste se plašili i podarit ću vam ono čemu se nadate, i nagradit ću vas Džennetom.

Na Danu suđenja nikome neće biti učinjena nepravda, svi će dobiti nadoknadu za ono što su radili na dunjaluku. Ako se, nezahvalni na blagodatima koje vam darujem, povedete za nefsom, pokazujući nepokornost i uzimajući šejtana za druga, kazna za to će biti nesnosna.” Mufesiri (tumači Kur’ana) su rekli da je “jevmu’d-din” Dan obračuna – dan kada će čovjek biti nagrađen ili kažnjen za djela, i o tome postoji nedvojbeni koncenzus. (Tefsiru’l Kur’an; Ebu Mansur el-Maturidi, Te’vilatu’l-Kur’an) Tog dana će vlast pripadati samo Uzvišenom Allahu. On, dž.š., će sa svakim pojedinačno svoditi račun. (Hafizuddin Ebul-Berekat en-Nesefi Medariku’t Tenzil ve Hakaiku’t-Te’vil)

“Džeza” i “din”

Riječ “din” u arapskom jeziku znači, naknada, obračun, ahlak, nadmoć, takvaluk, presuda, diplomatija, pokornost, običaj, stanje, patnja. Pored toga nosi dva značenja koja sačinjavaju temelj svega navedenog a to su “narod i Šerijat”. U dva prihvaćena tefsira kur’anski izraz “din” obuhvata riječi “džeza” i “din”. (Ragib el-Isfahani, Mufredat; Hasırzade Elıf Efendı, en-Nurur’l-Furkan; Konyalı Mehmed Vehbi, Hulasatu’l-Beyan; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili) Riječi “džeza” i “din”, sadržane u kur’anskom izrazu “din” mufesiri su protumačili na sljedeći način: Džeza: neminovnost polaganja računa za učinjeno djelo, osjećaj odgovornosti, ispunjavanje odgovornosti i slično.

Zbog toga se “jevmu’d-din” prevodi kao “Dan obračuna”. Riječ “džeza” se u Kur’anu spominje kao termin koji označava nakadu za učinjeno; kako za dobro tako i za loše. Ne označava nužno kaznu. Za to imamo primjer u dovi “džezakellahu hajran” što znači “da te Allah nagradi dobrim”. Ukoliko je djelo ili postupak dobro, i naknada (džeza) je dobro. Ako je pak loše i naknada je loša. Zbog toga “jevmu’d-din: Dan obrčuna” znači Posljednji dan u kojem će svako vidjeti ishod i dobiti naknadu za ono što je činio. Iz tog razloga taj dan se naziva još i “jevm-i ahir” što znači “Posljednji dan”. U arapskom jeziku riječ “jevm” znači dan ili vrijeme. Međutim, termin kojim se u Časnom Kur’anu spominje dan, ne dolazi u značenju nama poznatog dana čije je trajanje 24 sata.

Dan koji Uzvišeni Allah spominje može biti mjesec, godina, stoljeće ili bilo koji nama poznat ili nepoznat vremenski period. (Mufredat; Hak Dini Kur’an Dili) Iz svega navedenog jasno je da “jevmu’d-din” označava posljednji trenutak kada će nadanja i strahovanja proći preko nepogrešivih terazija pravde, ostvariti se i u potpunosti razdvojiti. Gledano sa tog aspekta, “jevmu’d-din” ima značenje Kijameta (Smak svijeta). Međutim to je značenje koje proizilazi iz činjenice, nije sadržano u samom prijevodu riječi. Riječ “din” u rasprostranjenom i nama poznatom obliku, označava božanski zakon koji razumom obdarenima, koji ga dobrovoljno prihvate, donosi dobro i korist, na oba svijeta.

Ovdje je važno napomenuti da je navedeno karakteristično samo za hak (istinsku) vjeru. Samo istinita, prava vjera ima osobinu da upućuje čovjeka ka istinskom dobru. Kod batil (pogrešnih) vjera to upućivanje zasniva se na imaginaciji. Takve vjere pozivaju ka umišljenom dobru, koje ustvari ne sadrži ni dobro ni hajr. Tako se recimo može vidjeti da sljedbenici krivog puta, oslanjajući se na svoje vjerovanje i ideologiju, podstiču na laž, nepravedno oduzimanje imovine, zulum ili širk, iz razloga što se Uslovi vjerovanja su prisustvo razuma i volje.

To dvoje je ujedno temelj i rukn (sastavni dio) pobožnosti. Gdje nema razuma ne može se govoriti o vjerskim dužnostima niti odgovornostima. Isto tako ako nema volje, nema ni slijeđenja vjere, odnosno nema pobožnosti. Za pobožnost nije dovoljno samo znanje i razum. Potrebno je poznavati vjeru, voljeti je i pretpostaviti svemu drugom. Zbog toga znanje i volja predstavljaju ruknove pobožnosti. Vjera je božanski zakon, a pobožnost je produkt čovjekovog truda i zalaganja.

Druga osobina hak vjere jeste sposobnost da posjednika razuma vodi ka dobru putem njegove vlastite volje i izbora. Drugim riječima, u njoj nema prisile. Vjera je odgojni sistem koji odgaja pojedinca da dobrovoljno čini dobro, koristeći pravo na vlastiti izbor. Pozivanje vjere na dobročinstvo ne zasniva se na prisili. Vjera najprije podstiče na pravilan izbor vlastitom voljom, a potom, na najljepši način uči granicama djelovanja po vlastitoj volji. Pokazujući čovjeku dobar i loš ishod, budi ga iz nemara, sa ciljem da u njemu podstakne želju za činjenjem dobra. Jer ukoliko postoji prisila, onda osoba ne čini dobročinstvo vlastitom voljom i izborom nego prinudno, pod pritiskom, a vjera ima za cilj da čovjeka učini potpunim insanom koji će dobro činiti dobrovoljno.

Nagrada za dobro je samo dobro

Suština plodova vjere su dobra djela. Međutim, time se ne misli na djela koja su “dobra” prema našim kriterijima i shvatanjima, nego se podrazumijeva ono što je prema božanskom načelu i mjerilu dobro, lijepo i korisno. Iz tog razloga, istinska pobožnost znači činiti dobročinstvo samo zbog toga što je to kod Uzvišenog Allaha okarakterisano kao takvo. Dobročinstvo, bilo da je opće ili pojedinačno, jeste ono što donosi korist, u sadašnjosti ili u budućnosti. Činiti neko djelo samo iz razloga što je božanskim mjerilima okarakterisano kao dobro, znači činiti ga u ime Allaha, dž.š. A ako za nešto kažemo “ovo je uistinu dobročinstvo”, mi smo zapravo rekli da je to apsolutno tako, tj. da kod Allaha, dž.š., ima status dobročinstva, a ne samo prema našim mjerilima.

Vjera ili din se razumu i volji nudi u obliku imana i djela kao sažetak zakona Istine i hajra. To još nazivamo Šerijat. A pobožnost je slijeđenje tog zakona, dobrovoljno i s ljubavlju.

Nesumnjivo je da će čovjek za svako djelo koje kod Allaha, dž.š., ima status dobrog, dobiti sevap i nagradu, a najveća nagrada je Njegovo zadovoljstvo. Jer Uzvišeni Allah je izvor svakog dobra, svake nagrade i blagodati. Najveća vesila (sredstvo) do Allahovog, dž.š., zadovoljstva je pokazivanje zadovoljstva spram onog što dolazi od Njega Uzvišenog. Onaj ko nije zadovoljan Uzvišenim Hakkom, ne može činiti dobro isključivo radi Njega. Takav će zasigurno tražiti u tome i svoj interes. A Allah, dž.š., uistinu nagrađuje svako, pa i ono najmanje, iskreno učinjeno djelo. Činiti dobro nadajući se nagradi samo na Ahiretu, pokazatelj je višeg stepena duhovne zrelosti i potpunosti.

Dakle, onaj ko ne zna za Allaha, dž.š., i ne vjeruje u Njega, ne može znati šta je istinsko dobročinstvo, niti ga može činiti samo zbog toga što je okarakterisano kao takvo. Temelj ljubavi prema hajru je ljubav prema Uzvišenom Hakku. A iman je prvi uslov iskrenosti i ihlasa. Najizraženija karakteristika hak vjere je to što je u njoj sadržan Allahov, dž.š., zakon. A šta to odlikuje Allahov, dž.š., zakon?

To je ujedno tema koja obrazuje jedno od najvažnijih pitanja vjere. Nema sumnje da se autentičnost Allahovog, dž.š., zakona razumije putem dokaza koji oslikavaju Allahovo, dž.š., znanje, moć i zadovoljstvo. A najjači od tih dokaza je Allahov, dž.š., govor. To Allahovo, dž.š., obraćanje, u potpuno autentičnom obliku bez mogućnosti za bilo kakvu izmjenu ili dopunu jeste Časni Kur’an. Srce i razum ga prihvataju, ili kao neminovnost, bez potrebe za dokazivanjem, ili ga razumijevaju i prihvataju na osnovu dokaza.

Najveća razlika između božanskog i ljudskog zakona, je to što je Allahov, dž.š., zakon nastao bez učešća čovjekove volje. Iz tog principa se ne smije izvući zaključak da božanski zakon zanemaruje čovjeka. Naprotiv, sve zapovijedi i zabrane sadržane u Allahovom, dž.š., zakonu su u potpunosti u korist čovjekove sreće na ovom i na onom svijetu.

Hak vjera kao produkt Allahove, dž.š., riječi i zakona, nastaje zajedno sa prvim stvaranjem i pojavljuje se u Levh-i Mahvuzu, kao odraz Allahove, dž.š., volje, bez ikakvog udjela čovjeka. Zatim se posredstvom poslanikā, a.s., pojavljuje u obliku jasnih dokaza, znanja i objave. Vjera u svakom trenutku ima potvrdu u čovjekovoj savjesti i dokaz na nivou razuma. Čovjek je sposoban da vidi manifestacije Allahove, dž.š., vjere, međutim gledano sa aspekta njihovog izvora, jasno je da se ne radi o ljudskom zakonu. U Allahovom, dž.š., apsolutnom znanju čovjekov ruh nije onaj koji izvršava nego onaj koji prihvata. On nije onaj koji primjenjuje znanje, on ga samo usvaja. A između ruha i spoljašnjeg svijeta postoji konkretna veza, a to je ilahi – božanski zakon.

Neki su mišljenja da je savjest dovoljna umjesto Šerijata i pejgamberskog tumačenja, a drugi pak zastupaju mišljenje da je dovoljan razum. Međutim, savjest je nešto što je vrlo subjektivno. Svaki pojedinac ima nivo i oblik svijesti koji je svojstven samo njemu. Prema tome koliko je na svijetu ljudi toliko bi bilo istina i oblika vjere. A ustvari hak vjera je jedna, baš kao što je i Uzvišeni Hakk jedan, i da bi se spoznala Istina potrebno je mnogo više od savjesti. Potrebno je upoznati Stvaraoca i Gospodara svih savjesti. Oni koji razum smatraju dostatnim, zavedeni su mišlju da je sposobnost razuma da razdvoji dobro od lošeg, ružno od lijepog, dovoljna kao sredstvo do Istine. I može se reći da je put razuma jedan, obzirom da je Istina jedna.

Ipak, unatoč tome što je razum izvrsno sredstvo, on ne može vladati stanjima srca i ruha. Razum funkcioniše prema prirodnim zakonima ovog svijeta, ne može prodrijeti izvan njih. Upravo zbog toga traži dokaze i principe na osnovu kojih će prihvatiti i razumjeti Allahov, dž.š., zakon, što ga ostavlja na nivou drugostepenog sredstva spoznaje. Ukratko, vjera ili din se razumu i volji nudi u obliku imana i djela kao sažetak zakona Istine i hajra. To još nazivamo Šerijat. A pobožnost je slijeđenje tog zakona, dobrovoljno i s ljubavlju.

Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti. (Enbija, 47)

Alimi su vodili mnoge rasprave o tome da li je djelo dio imana ili ne, te su došli do zaključka da je djelo plod imana i nešto što iman zahtijeva. Ipak, ono što je nepobitno jeste činjenica da i na polju imana i na polju djela postoje propisi koji su ruknovi vjere. Po tom pitanju nikada nije bilo razilaženja. Ako pažljivo razmislimo o svojstvu koje hak vjeru odvaja od drugih vjera, tj. svojstvu da je potvrđuju iskustva i razumski dokazi, zaključit ćemo da će se njena ispravnost objelodaniti postizanjem sreće i obećanih blagodati. A ako pogledamo u historiju islama naći ćemo da je islam nesumnjivo takav. Od vremena plemenitog Poslanika, s.a.v.s., kad god bi muslimani istinski prigrlili vjeru, shvatali bi šta je istinsko dobro i činili ga. I u toj mjeri bi im se povećavao nur, zadovoljstvo i sva dobra, te bi bivali sretni i druge činili sretnim. Čovjek se islamom oslobodio od robovanja tuđem ali i vlastitom nefsu, vezao se direktno za Allaha, dž.š., i u tome pronašao istinsku slobodu, dostojanstvo i veličinu. Slijedeći principe islama uspostavljao je dobro i pravdu na Zemlji, a obuzdavao one koji prave nered i smutnju.

Malik i mulk (Vladar i vlast)

Jedan od najvažnijih temelja hak vjere, na kojima počiva pobožnost jeste vjerovanje u Dan suđenja i vjerovanje u Ahiret. Ajet koji glasi: “On je Vladar Dana sudnjeg” je vrlo jasna potvrda toga, a u njemu je sadržana i radosna vijest i opomena. (Hak Dini Kur’an Dili) Malik/Vladar je onaj koji posjeduje vlast. Allahova, dž.š., vlast ogleda se u moći da stvara iz ničega. Uzvišeni Allah je Malik (Vladar) i sva vlast pripada Njemu. Nema boga osim Njega, niti iko osim Njega može da stvara iz ničega. Prema tumačenju Ismaila Hakkija Bursevija, k.s., mulk (vlast) znači moć i uspostavljanje veze između nečega. Istinska snaga, moć i vlast zapravo pripadaju samo Uzvišenom Allahu. Spomenuta svojstva se kod ljudi mogu naći samo u prenesenom značenju. Jer kada rob posjeduje nešto, to ima svoj početak i kraj. Ljudska vlast nikada ne može biti nad svim, obuhvata samo neke stvari i kratkotrajna je.

Može biti nad tijelom, ali ne i nad ruhom. Može obuhvatiti zahir (pojavno), ali ne i batin (skriveno). Odnosi se na živog, ali ne i na mrtvog. A Allahova, dž.š., vlast je apsolutna i nikada neće prestati. (Abdulkerim el-Kuşeyri, Letaıfu’l-İşarat; Ruhu’l-Beyan) Uzvišeni Allah je Sebe u časnom ajetu opisao imenom “Vladar Dana sudnjeg” šaljući jasnu poruku svjetovima da će pravda biti zadovoljena u potpunosti i da “Allah nije nepravedan prema robovima Svojim”. (Fussilet, 46) On Uzvišeni nam pojašnjava šta znači pravda i kaže: “Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti.” (Enbija, 47)

U navedenom ajetu je i dokaz da su Allahovi, dž.š., sifati ezeli, bez početka, oduvijek. Naime, postojanje vlasti očituje se postojanjem vlasništva. Međutim, u časnom ajetu, Uzvišeni Allah Sebe opisuje imenom “Vladar Dana sudnjeg”, a Sudnji dan tada još uvijek nije bio stvoren. Prema tome, Allahovo, dž.š., posjedovanje uzvišenih sifata je u potpunosti neovisno od ljudi, proizilazi iz Njegove veličine i uzvišenosti. Stoga je ispravno reći da je Allah, dž.š., “od ezela Stvoritelj”, “od ezela Milostivi”, “od ezela Darežljivi”, “Onaj koji sve čuje…”. (Tefsir-i Kebir; Te’vilatu’l-Kur’an)

Uzvišeni Allah najbolje zna.

 

Časopis Semerkand, br. 100, Tefsir