Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 102, Riznica mudrosti

Tesavvuf

Tesavvuf

Tesavvuf je definisan na stotine načina. Evlije su shodno mekamu i halovima u kojima su bili, opisale put tesavvufa na različite načine. Jedna od tih definicija glasi: “Tessavuf je lijep ahlak.” Takva definicija izvedena je u skladu sa časnim hadisom u kome Poslanik, s.a.v.s., kaže:

Najpotpunijeg imana je onaj ko posjeduje najljepši ahlak.

U drugom hadisu, Poslanik, s.a.v.s., važnost lijepog ahlaka ističe sljedećim riječima: “Poslan sam da upotpunim lijep ahlak.” Ahlak je riječ arapskog porijekla i predstavlja množinu riječi “hulk” te ima značenja: narav, karakter, osobenost i navika. Principi ahlaka regulišu odnose među ljudima. Zahvaljujući ahlaku, osoba može izraziti lijepo ponašanje bez poteškoće jer najbitnija karakteristika lijepog ahlaka jeste to što on postaje navika čovjekovog nefsa.

Svaka filozofija i način poimanja svijeta imaju određeni ahlak koji zastupaju, tako i svaka vjera ima svoj ahlak. Islamski ahlak zasniva se na Časnom Kur’anu i sunnetu. Kada su upitali našu majku, Aišu, r.a., o tome kakav je bio ahlak Poslanika, s.a.v.s., ona je odgovorila: “Njegov ahlak je bio Kur’an.” Sufije su rekle da rob ne može doći u blizinu Uzvišenog Allaha sve dok ne upotpuni svoj ahlak. Šejh-Ebu Ali Dekkak, k.s., vezano za ahlak, rekao je sljedeće: “Nesumnjivo je to da je Allah, dž.š., podario Svome Poslaniku, s.a.v.s., osobine koje je želio, a zatim je od svih njegovih osobina najviše pohvalio lijepu ćud: “Ti si, zaista, najljepše ćudi” (Kalem, 4) Mufessir Ibn Džuzej, rah., ovako tumači citirani ajet: “Nema sumnje u to da su svi fadileti sakupljeni u ličnosti Poslanika, s.a.v.s., i on, s.a.v.s., ostvario je sve stepene lijepe naravi.

Neki od njegovih, s.a.v.s., fadileta i lijepih osobina nabrojani su u nastavku: Poslanikovo, s.a.v.s., porijeklo je časno. Posjedovao je iznimnu inteligenciju i ogromno znanje. On je mnogo ibadet činio, posjedovao je neizmjeran stid, velikoduš- nost, šedža’at (junaštvo i hrabrost), sabur, zahvalnost i lijepu narav. Bio je zahid, ponizan, samilostan i pravedan. Radio je šuteći, smireno, mnogo je opraštao, bio je u stanju da kontroliše svoju ljutnju, pazio je na rodbinske veze, birao je uvijek ono što je lijepo, predostrožan, govorio je jasno i odmjereno, njegovo tijelo je bilo snažno a lice lijepo… Pored nabrojanih, posjedovao je i lijepe halove (stanja) koji dodatno govore o njegovoj, s.a.v.s., ličnosti.”

Isti ajet, Džunejd Bagdadi, k.s., protumačio je na sljedeći način: “Ćud Poslanika, s.a.v.s., okarakterisana je kao najljepša ćud zbog toga što on, s.a.v.s., nije imao druge brige niti cilja osim Allaha, dž.š.” Mansur Halladž, k.s., lijep ahlak opisuje kao stanje u kome roba, nakon što jednom doživi osvjedočenje u Allahovo, dž.š., postojanje, prestaju doticati uvrede i uznemiravanja ljudi. Podnositi uznemiravanje ljudi, znači gledati u Onog Koji stvara uzroke, a nepridavati značaj uzrocima.

Derviši uvijek pristupaju lijepo prema ljudima jer znaju da sve što im dolazi od ljudi, dolazi voljom Uzvišenoga Gospodara. Napredovanje derviša na putu tesavvufa usko je povezano sa njegovim ahlakom. Zbog toga je Kettani, rah., rekao: “Onaj ko posjeduje ljepši ahlak od tvoga, taj je i u tesavvufu na većem stepenu od tebe.” Ta izreka Kettanija, rah., oslanja se na definiciju da je tesavvuf lijep ahlak. U tefsiru Bahru’l-Medid, ahlak je definisan sljedećim riječima: “Ahlak je navika ustaljena u čovjekovom nefsu. Međutim, čovjekovom djelovanju prethode misli i ideje.

Zbog toga, sabur ne potpada u prethodni opis ahlaka, jer za sabur u određenom poslu, potrebno je “napregnuti” svoj fitret. I tefekkur je van spomenutog opisa jer se realizuje voljnim promišljanjem pa nije dio navike. Ono što je najbitnije jeste ponašanje koje nastaje kao rezultat navike. Ukoliko se radi o srdžbi, brzopletosti, kiburu, drskosti, grubosti, škrtosti, kukavičluku i drugim ružnim osobinama, takav ahlak se naziva ružnim.

A ukoliko čovjeka krase sposobnost opraštanja, blagost, velikodušnost, samilost, lijepo ophođenje prema ljudima, podnošenje tuđih uznemiravanja i druge lijepe osobine, onda je ahlak takve osobe lijep. Imam Gazali, rah., kaže da je suština lijepog ahlaka u četiri stvari:

Mudrost: Mudrost je stanje nefsa u kojem je sposoban da raspozna i razdvoji dobro od zla, ispravno od neispravnog.

Šedža’at: Osobina šedža’ata znači da je čovjek sposoban vladati svojom ljutnjom, te da je sposoban da je obuzda snagom vlastitog razuma.

Čednost: Čednost je podređivanje snage prohtijeva propisima Uzvišenog Gospodara te ukrašavanje edebom.

Pravednost: Pravednost je takvo stanje nefsa u kojem je sposoban da obuzda snagu ljutnje i prohtjeve te da ih usmjeri u pravome smjeru.

U tom stanju on postupa shodno mudrosti. Imam Gazali, rah., kaže kako posjedovanje prethodne četiri osobine rezultira lijepim ahlakom. Niko sem našeg Poslanika, s.a.v.s., nije dostigao potpunost u sve četiri. On, s.a.v.s., okitio se ahlakom Uzvišenog Allaha. Zbog toga, onaj ko, po pitanju ahlaka, slijedi Poslanika, s.a.v.s., približio se ahlaku kojim je zadovoljan Uzvišeni Gospodar.

Imam Gazali, rah., također je rekao: “Onaj ko uspije, vlastiti nefs u potpunosti ukrasiti mudrošću, šedža’atom, čednošću i pravednošću, on stječe pravo da bude evlija kojeg narod slijedi. Svi bismo trebali, u svim djelima, slijediti takvu osobu. Nasuprot tome, kada je u pitanju osoba koja je u potpunosti daleko od takvog ahlaka i koja posjeduje suprotne osobine od nabrojanih, ona zaslužuje da je narod odbaci. Takva osoba se udaljila od Allahove, dž.š., milosti i bliska je prokletom šejtanu.”

Časopis Semerkand, br. 102, Riznica mudrosti