Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 103, Sohbet

Zikr je tvrđava mu’mina

Zikr je tvrđava mu’mina

U Časnom Kur’anu Uzvišeni Hakk kaže:

O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite.” (Ahzab, 41)

Tumačeći navedeni ajet, mufesiri su kazali kako on nosi poruku za roba da treba mnogo činiti zikr; na svakom mjestu, na kopnu, u zraku i na moru; u svakom stanju, u bolesti, zdravlju, obilju i neimaštini; te u svakom životnom razdoblju. Uzvišeni Allah također kaže: “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti.” (El-Bekara, 152)

Allah, dž.š., se ne sjeća roba spominjanjem njegovog imena, već na način da ukoliko je rob koji Njega Uzvišenog spominje griješan, onda ga se Allah, dž.š., sjeća tako što mu oprašta, ukoliko je bolestan, On Uzvišeni ga liječi, ukoliko Ga spominje u siromaštvu, On mu daruje bogatstvo, ukoliko ga spominje u dertovima i tegobama, On Uzvišeni otklanja njegove tegobe.

Rob koji čini zikr naziva se zakirom, a zikr je znak bliskosti sa Uzvišenim Allahom. To znači da su zakiri Allahovi, dž.š., voljeni robovi. Gavs Sejjid Abdulkadir Gejlani, k.s., u svome djelu Gunjetu’t-talibin, ističe još jedno značenje riječi zikr: Zikr označava i borbu na Allahovom, dž.š., putu, i to shodno sljedećem ajetu u kojem Uzvišeni Allah kaže:

One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti…” (Ankebut, 69)

Život u skladu sa tesavvufom zasniva se na zikru, i znači ne zaboraviti na Gospodara ni u jednom trenu. Dunjalučke preokupacije uzrokuju gaflet spram Uzvišenog Allaha, a takvo stanje biva uzrokom razuzdanosti nefsa i otvara put šejtanskim spletkama. Sve to vodi ka tome da čovjek prestane činiti zikr. Kroz časne ajete možemo vidjeti da i pokornost Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., kao i sam iman i činjenje dobrih djela, također spadaju u zikr: “I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana…” (Al-i ‘Imran, 132); “One koji budu vjerovali i dobra djela činili–Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio.” (Kehf, 30)

Dakle, pored izgovaranja lijepih Allahovih imena sa tespihom u ruci, zikr možemo činiti i na mnoge druge načine. Uzvišeni Allah kaže: “I kad je Gospodar vaš objavio: ‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti’.” (Ibrahim, 7) Možemo zaključiti stoga da čak i zahvanost na blagodatima spada u zikr.

Džunejd Bagdadi, k.s., je rekao: “Zikr znači da ne budeš nepokoran dok koristiš blagodati koje ti je Allah, dž.š., podario.” Jezik je blagodat, neizgovaranje laži, nečinjenje gibeta i potvore jeste zikr jezika. I oči su blagodat. Negledanje u haram te posmatranje Allahovih, dž.š., manifestacija sa ibretom (uzimanjem pouke) jeste zikr očiju. Također, udjeljivanje savjetā, vazovi i sohbeti, spadaju u zikr, i zato ne treba zanemariti njihovu važnost.

Plemeniti ashabi, r. anhum, mnogo su čeznuli za svakom vrstom zikra. Zbog toga je Uzvišeni Allah uzvisio njihove deredže (stepene), a one koji su gafili spram zikra učinio je poniženim. Jedan od velikana iz generacije tabi’ina, Džubejr b. Nufejr, rah., prenosi: “Nakon što je islamska vojska zauzela Kipar, tamošnje stanovništvo se razbježalo, zapomažući zbog onog što ih je snašlo. Kada je Ebu’d-Derda, r.a., vidio njihovo stanje, povukao se ustranu i počeo je plakati. Džubejr, r.a., ga upita: ‘O Ebu’d-Derda! Allah, dž.š., je osnažio islam, a muslimanima dao pobjedu. Zašto si se povukao od ljudi i plačeš?’ Ebu’d-Derda, r.a., odgovori: ‘O Džubejr, Allah ti dao svako dobro. Kako su samo kod Allaha, dž.š., postali bezvrijedni ovi ljudi kada su okrenuli leđa Njegovim naredbama. Ja plačem nad njihovim stanjem.’” Upravo tako, kada ljudi napuste zikr Uzvišenog Allaha, oni postepeno odlaze u propast i bivaju poniženi. Čak i ukoliko im Allah, dž.š., podari obilje dunjalučkih blagodati i odgodi njihovu kaznu na ovome svijetu, njihov ahiretski život biva upropašten. Onako kako su narodi bivali osuđeni na propast kada god bi se udaljili od Allahovog Šerijata i slijeđenja poslanikā, a.s., tako i pojedinci odlaze u propast i siguran gubitak kada se udalje od pokornosti.

Bizantijski vladar Heraklo, mnogo se naljutio na svoju vojsku koju su pobijedili plemeniti ashabi, r.anhum. Ovako je tekao njegov razgovor sa vojnicima: “Prokleti bili! Zar ti Arapi sa kojima ste se sukobili nisu vojnici kao i vi?” “Da, i oni su vojnici kao i mi…” “Da li je bilo više vas ili njih?” “U svakoj bici, nas je bilo mnogo više.” “Pa zašto ste onda uvijek vi bivali poraženi?” “Zbog toga jer oni noću klanjaju namaz, a danju poste. Drže datu riječ, čine dobro i odvraćaju od zla. Ne čine jedni drugima zulum i nepravdu. A mi, pijemo alkohol, činimo zinaluk (blud) i zabavljamo se. Ne ispunjavamo datu riječ i činimo razbojništvo, kao i svaku drugu vrstu zuluma.” “Istinu ste rekli!”

Cijenjena braćo, odlike kojima je nevjernička vojska opisala muslimane jesu od suštinske važnosti. Ako ne posjedujemo te osobine, uzaludno bi bilo i da četrdeset ili šezdeset hiljada puta dnevno spomenemo Allahovo ime. Putem zikra treba postići te osobine. Ukoliko samo okrećemo tespih, a nema promjena u našem ponašanju, onda nemamo nikakve koristi od tog zikra. I osa zuji ali ne pravi med. Ključno je očistiti nefsa i biti pokoran Allahu, dž.š. Istinski derviš je onaj ko je, pored zikra koji čini, samilostan prema svojoj porodici i merhametli prema komšijama.

Časopis Semerkand, br. 103, Sohbet