Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 104, Uvodna riječ

I znanje ima svoje porijeklo

I znanje ima svoje porijeklo

Uzvišeni Gospodar u našoj presvijetloj Knjizi, Časnom Kur’anu, kaže:

“Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kad mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.” (Tevbe, 122)

A naš Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada Allah, dž.š., poželi podariti nekome dobro, učini ga fakihom u vjeri (posjednikom ispravnog shvatanja i življenja vjere).” (Buhari, Ilm, 10; Muslim, Imaret, 175; Tirmizi, Ilm, 4; Ibn Madždže, Mukaddime, 17)

Nesumnjivo, kroz historiju islama, najveća borba muslimana bila je nastojanje da sačuvaju čistu vjeru koja im je dostavljena na potpun i savršen način. Neka je hvala Uzvišenome Gospodaru što su uspjeli u tome te i nama prenijeli časnu vjeru, islam. Naši alimi su podnosili mnoge poteškoće i žrtvovali su vlastite živote kako bi naučili, podučili druge i sačuvali svaki ajet naše Časne Knjige, svaki propis i sve što se tiče kur’anskog znanja.

Isto tako, krajnje osjetljivo su postupali i kada je u pitanju sakupljanje časnih hadisa, njihova klasifikacija i provjera vjerodostojnosti. Nama su i na tom polju ostavili veliko bogatstvo. Oni su u svojim djelima objedinili propise naše uzvišene Knjige, Časnog Kur’ana, časne hadise, kao i riječi, stanja i način života plemenitih ashaba, r.anhum, koji su živjeli slijedeći ta dva vodiča. Na taj način, postavili su temelje i razvili akaidsku i fikhsku nauku.

Plemeniti ashabi, r.anhum, koji su na sofama džamije Allahova Poslanika, s.a.v.s., stasali u alime, odgojili su generaciju tabi’ina. Zatim su tabi’ini, r.anhum, slijedeći primjer bogobojaznosti plemenitih ashaba, r.anhum, odgojili sljedeću generaciju. Proširili su znanje koje su od njih dobili, zatim su shodno tome napisali djela, te su putovali u daleke krajeve kako bi širili i dostavljali to znanje. Bogobojaznost, edeb i posvećenost plemenitih ashaba, r.anhum, i tabi’ina, r.anhum, su na isti način, silsilom (lancem), prenošeni na sljedeće generacije. Tako su se sa generacije na generaciju pored znanja, prenosile i mudrosti, lijepa stanja i način ponašanja prethodnih generacija.

Zbog toga je Šah-i Nakšibend, k.s., rekao: “Naš put se ne razlikuje od puta ashaba, r.anhum, nijedan korak manje, nijedan korak više.” Štaviše, još jedan od naziva nakšibendijskog puta jeste i “Put hadžegana”, što znači put hodža, put učenih… Vrijeme u kojem su živjeli velikani ovog puta bilo je teško vrijeme. Ti mubarek zatovi, koji su u tom teškom vremenu uspjeli očuvati znanje, osnovati medrese i ne odvajati se nijedan milimetar od časnog Šerijata, zasnovali su Hadžegan-silsilu. Pripadnici te silsile, istim znanjem i trudom, uspjeli su sačuvati vjeru koja im je, stoljećima prije, potpuno čista prenesena.

Tako su, uprkos novotarijama prisutnim u svakom vremenu, uspjeli ostati čvrsto vezani za Časni Kur’an i Sunnet. Zatim su isti taj trud pokazali i velikani nakšibendijskog tarikata koji su preuzeli od njih bajrak očuvanja čiste vjere. Plodovi njihovog zalaganja su preko ogranka “mudžeddidijje” dospjeli do Indije, a zatim su se proširili po cijelom islamskom svijetu, noseći potpuno novu snagu. Naposlijetku, preko halidijskog ogranka, to isto zalaganje za očuvanje znanja, kroz silsilu prenosilaca, došlo je i do nas. Velikani nakšibendijsko-halidijskog puta očuvali su čisto znanje i dostavili ga nama, uprkos ratovima, neimaštini, napadima i mnogim drugim poteškoćama kroz koje su prolazili.

Kao što je poznato, kao pečat znanja preuzetog putem silsile, dobiva se idžazetnama. Međutim, ta idžazetnama nije samo diploma jer diploma simbolizira završeno obrazovanje u određenoj visokoškolskoj ustanovi, a idžazetnama simbolizira potpunu stručnost u određenom znanju i znak je pripadnosti određenoj silsili prenošenja znanja. Ta silsila počinje sa učiteljem i nastavlja sve do “vrata znanja”, Alija, r.a., a onda do ponosa svjetova, Poslanika, s.a.v.s., pa sve do Uzvišenog Zuldželala.

Upravo zbog toga, posjedovanje takvog znanja je velika blagodat ali istovremeno i velika odgovornost. Primjenom tog sistema, stoljećima je čuvana ispravnost izvora kao i neprekidnost lanca prenosilaca. U tom smislu, naše medrese su uvijek bivale bitni centri odgajanja alima koji su budućim generacijama prenosili ispravno razumijevanje vjere i vjerovanja “ehl-i sunneta ve’l-džema’ata”. Istina je da su i medrese u određenim vremenima, iz različitih razloga, prolazile kroz teška razdoblja, ali uprkos tome, plemenitošću Uzvišenoga Gospodara od vremena plemenitih ashaba, r.anhum, bez ikakvog prekida i bez ikakve promjene svog suštinskog identiteta, medrese i danas postoje. Neka je hvala Uzvišenom Allahu, što su naše medrese još uvijek u stanju da mogu pružiti znanje na besprijekoran način te nastaviti odgajati alime.

Kao što znamo, u prirodi nema mjesta za prazninu. Ukoliko u jednom društvu nema istinskih alima koji će štititi tvrđavu “ehl-i sunneta”, onda će prostor popuniti ili nevjernici, ili novotari ili pak profiteri. Takvo društvo je osuđeno na kvarenje i na zarobljenost u pogrešnim shvatanjima i ideologijama. Upravo zbog toga postoji potreba za povećanjem broja istinskih alima te za ponovnim procvatom ispravnog vjerskog znanja i razumijevanja. Uzrok tome što vjernici ne mogu stati u kraj, u današnjem svijetu naročito među muslimanima prisutnim, previranjima i nesuglasicama u pogledu akaida i islamskog ahlaka, kao i problemima među pojedincima i među zajednicama, leži u tome što imamo nedostatak istinskih alima.

Vjerujemo da će sa porastom broja medresa i hodža, doći do smanjenja tih problema. Svaka vrsta silsile i usula koji su zabilježeni u historiji našeg ummeta jesu po jedna medresa, iako u današnjem vremenu možda nose drugačije nazive. Ali, bilo koji pravac ili škola koji u ime vjere, vrši određene aktivnosti protiv “Sunnet-i senijje” i naše presvijetle Knjige, Časnog Kur’ana, nema nikakve veze sa silsilama o kojim govorimo.

Završit ćemo navodeći časni hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., jasno iznosi primjere ljudi shodno uputi i znanju:

Uputa i znanje koje je Uzvišeni Allah preko mene poslao, liči na obilnu kišu koja se spušta na zemlju. Jedan dio na koji se spušta je plodna zemlja. Ona upija kišnicu, a onda iz nje niču plodne livade i trave. Jedan dio je jalova zemlja. Allah daje da se ljudi koriste vodom koja se na njoj nakuplja. Oni piju tu vodu, napajaju svoju stoku njome i koristeći nju, bave se poljoprivredom. Ima još jedno mjesto na koje se spušta kiša, to je ravno i klizavo polje na kojem ne raste niti jedna biljka. Ono niti može zadržati kišnicu niti izroditi bilje. Eto to su primjeri onog koji razumije Allahovu vjeru i koji se okorištava uputom i znanjem koje je Allah preko mene poslao, zatim onog koji uči to znanje i podučava njemu, kao i primjer onog koji se oglušio na to znanje i ne prihvata uputu koju je preko mene poslao Uzvišeni Allah.” (Buhari, Ilm 20; Muslim, Fedail, 15)

Neka nas Uzvišeni Gospodar ne rastavi od manifestacija Njegove milosti, rabbani alima, koji se okorištavaju božanskim rahmetom te bivaju vesilom (sredstvom) da se i mi okoristimo njime i neka nas ne rastavi od njihovog puta. Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…

Časopis Semerkand, br. 104, Uvodna riječ