Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 105, Odgoj djece

Učimo djecu da budu zadovoljna onim što imaju

Učimo djecu da budu zadovoljna onim što imaju

Sistem u kojem živimo stalno od nas zahtijeva da trošimo sve više i više, da kupujemo posljednje modele proizvoda, da neograničeno trošimo novac i da se zadužujemo. Šapuće nam da nam neće biti dovoljno ono što imamo i da će nam trebati više. Svaki dan nastaje novi krik mode pa tako nastaju i vještačke potrebe, a broj kreditnih kartica se povećava.

Povrh svega, tom trendu ne podliježu samo pare i materijalne stvari, već i vrijeme kao i međuljudski odnosi koji postaju žrtve zakona brze potrošnje. Naravno, naša savjest nam daje signal da nešto nije u redu. Iako želimo navečer spustiti svoju glavu na jastuk uz misao da nismo postupali rasipnički niti sa jednom blagodati niti da smo trošili više nego što je potrebno, teško nam je pronaći srednji put. Dakle, treba nam određena mjera koja će nam pomoći da se izvučemo iz svih tih oblika pretjerivanja, mjera koja će biti naš razumski vodič u svakoj situaciji. I to iz razloga što iz dana u dan raste broj onih koji su zarobljeni u potrošačkom ludilu pretvorili svoje živote u tamnice.

KOJI SU UZROCI PREKOMJERNE POTROŠNJE

Specijalista psihologije dr. Emre Ozdemir tvrdi da postoje različiti razlozi zbog kojih ljudi pretjerano troše. Ponekad ljudi koriste svaku priliku za trošenje kako bi ublažili osjećaj samoće ili potištenosti, a ponekad samo kako bi se izborili sa stresom i nezadovoljstvom. Mi ostajemo pod utjecajem reklama koje nam šalju poruku da ćemo biti sretniji ukoliko kupimo određeni proizvod. Ponekad, kako bismo se prilagodili društvu u kojem se krećemo, kako bismo izgledali kao dio njih te ostvarili osjećaj pripadnosti njima, kupujemo markiranu odjeću i radi prestiža trošimo više nego što možemo. Sakupljamo gomile stvari ne postavljajući sebi pitanje “da li mi to doista treba?”

Uvijek želimo nešto novo i većinom ni ne osjećamo potrebu da preispitamo tu našu želju. Međutim, kako se smanjuje prazan prostor u našim ormarima tako raste praznina u nama i uviđamo da svaki put bezuspješno nastojimo popuniti naše nedostatke kupujući predmete koji nam ne trebaju. Nažalost, takvo stanje s kojim se mi, kao odrasle osobe, teško borimo, negativno utječe na našu djecu. Djeca koja u potpunosti imitiraju svoje roditelje po pitanju potrošačkih navika, vremenom pokazuju znake nezasitosti i nezadovoljstva. Zbog toga, najprije roditelji moraju naučiti da postupaju ispravno i da ne zapadaju u zamku prekomjerne potrošnje.

ZAR DA NIKAKO NE KUPUJEMO?

Iako danas postoje grupacije koje tvrde da ne trebamo ništa kupovati i koje upravo na takav način žive, jasno je da takav pristup nije u skladu sa zdravim razumom. Štaviše, suštinski problem ne leži u tome da li ćemo nešto kupiti ili posjedovati. Ako trošimo u skladu s našim mogućnostima i potrebama, bez rasipanja i osjećaja tegobe ukoliko nešto ne možemo imati, onda ne postoji nikakav problem kada su u pitanju naše potrošačke navike. Ukoliko pridajemo preveliku vrijednost imetku kojeg posjedujemo, ili, ukoliko želju za posjedovanjem stavimo u središte našeg srca, onda takvo stanje neizbježno prelazi u duhovnu bolest.

Sljedeća izreka Alija, r.a., upravo je u skladu s tim: “Zuhd nije u tome da ti ništa ne posjeduješ, već da ništa ne posjeduje tebe.” Uz sve navedeno, trebamo biti svjesni toga da u trenutku kada se pojavi potreba za nečim, ne mora- mo odmah trčati u kupovinu, već je moguće pronaći i druga rješenja. Naprimjer, možemo razmisliti o onome što već posjedujemo ili možemo to nešto posuditi od naših poznanika ili možda možemo preurediti nešto što već imamo pa čak i sami napraviti ono što nam je potrebno. Na taj način, izbjeći ćemo bespotreban trošak. Stručnjaci savjetuju da zajedno sa djecom pokušamo sami napraviti ono što nam je potrebno jer takve prilike će biti primjer za našu djecu. Dijete koje raste posmatrajući kreativnost svojih roditelja koji pokazuju da postoje i druga rješenja sem kupovine novih predmeta, uzet će takve oblike ponašanja za primjer te će s vremenom steći navike savjesnog potrošača.

POSTAVLJANJE GRANICA ŠTITI DIJETE OD LOŠIH NAVIKA

Djeca dolaze na ovaj svjet bez saznanja o svome mjestu i ulozi na njemu. Upravo iz tog razloga, oni ne znaju za pravila kuće u kojoj će živjeti niti za to kakve potrošačke navike treba imati zdrav pojedinac. Psiholog dr. Emre Ozdemir na sljedeći način objašnjava stanje djeteta: “Dijete želi znati šta se od njega očekuje, u kojoj mjeri ono može imati kontrolu u svojim rukama, odnosno do koje mjere smije ići. Ono širi granice, traži više i više, čini sve što može kako bi dobilo ono što želi i posmatra reakciju svojih roditelja.

Zbog toga, postavljane granica je metoda koju roditelji trebaju koristiti kako bi podučili dijete pravilima i dali mu doznanja šta očekuju od njega. Roditelji trebaju reći djetetu šta smije, a šta ne smije raditi i u tome trebaju imati čvrst stav.

AKTIVNOSTI VEZANE ZA ZAHVALNOST I SKROMNOST

Prilikom ove aktivnosti djeca razgovaraju o tome šta se može poduzeti u svrhu sprječavanja rasipništva. Zatim djeca prave veliki pano na kojem pišu lijepa ponašanja poput: ne ostavljati odvrnutu česmu, ne ostavljati bespotrebno upaljeno svjetlo, koristiti stvari pažljivo, pojesti sve iz tanjira… Kada dijete uradi bilo koji od takvih postupaka, pored učinjenog djela stavlja smješka. To nastavlja raditi sve dok na panou ima mjesta. Tokom realiziranja te aktivnosti roditelji mogu podsticati dijete riječima podstreka, a ne nagradama.

Pored toga, djeci se može kroz različite likove i priče govoriti o primjerima pozitivnog i negativnog ponašanja vezanog za skromnost, zahvalnost i rasipništvo. Zatim, roditelji mogu sa djecom razgovarati o tome koje je od tih ponašanja ispravno a koje ne. Junaci priče mogu biti različite životinje ili igračke koje će privući djetetovu pažnju. Mogu se čak pronaći i pjesmice vezane za tu temu. Roditelji zajedno sa djecom mogu napraviti kutiju za sadaku i objasniti im njenu svrhu.

U tu kutiju, roditelji trebaju kontinuirano stavljati sadaku na način da i djeca to vide, te ih podsticati da i oni tako postupaju. Djeci treba govoriti o stanju onih koji su u potrebi, ali na djeci prilagođen način. Treba im spominjati to da svako živo biće ima svoje pravo kod nas. Lijepo je posjetiti humanitarne organizacije i podstaknuti dijete da svoju ušteđevinu donira u te organizacije. Djeci treba reći i to da nije bitno ko će koliko novca dati već da je bitno postupanje sa iskrenim nijjetom.

Pored spomenutog, ukoliko u Vašoj blizini žive neke porodice koje su možda izbjeglice ili su u potrebi, možete zajedno sa djetetom otići u posjetu, sjesti za istu sofru sa njima i na taj način omogućiti svome djetetu da svjedoči različitim stanjima ljudi te da stekne veću sposobnost empatije.   Prilikom postavljanja granica, ne smiju biti niti previše tolerantni, a niti pretjerano strogi. Roditelji trebaju donijeti čvrst zajednički stav koji će upotrebljavati onda kada dijete počne navaljivati kako bi dobilo nešto bespotrebno.

Pravilo koje postavi jedan roditelj, drugi treba odobriti i prihvatiti. Dijete neće prihvatiti pravilo ukoliko ga oba roditelja ne prihvataju.” Naprimjer, prije kupovine porodica treba napraviti listu stvari koje će kupiti te napraviti dogovor sa svim članovima o tome da će prilikom kupovine biti vjerni toj listi. Djeci je lakše ustrajati u ispravnom ponašanju ukoliko već prethodno znaju koliku količinu određenog proizvoda mogu kupiti. U situacijama kada se dijete ne zadovolji postavljenim granicama i kada traži više, roditelji trebaju pokazati odlučan stav te na lijep i blag način objasniti djetetu da to nije moguće i da se treba prisjetiti dogovora koji su prethodno sklopili.

ODGOJITI DJECU, ZADOVOLJNU ONIM ŠTO IMAJU

Djeca mogu pokušati da preispitaju postavljene granice i da saznaju njihove razloge. Shodno riječima psihologa dr. Emrea Ozdemira, manja djeca više postavljaju pitanja kako bi provjerili odlučnost roditelja nego kako bi dobili logične odgovore. Zbog toga roditelji trebaju na svako pitanje strpljivo odgovoriti ne odustajući od svog odlučnog stava.

Logični odgovori koje upućujemo i djetetovom razumu i djetetovom srcu, od velike su važnosti nakon 4-5. godine. Dijete može postavljati pitanja poput: “Zbog čega moram pojesti sve iz tanjira? Zašto ne mogu uzeti još jednu čokoladu? Šta znači rasipništvo? Zašto ne smijemo biti rasipnici?” Trebamo im dati odgovore koje oni mogu razumjeti, objasniti im vrijednost skromnosti i zahvalnosti kroz našu kulturu i duhovnost, dotaći se ajetā koji se tiču tih vrijednosti i dati im primjere iz života našeg Poslanika, s.a.v.s., njegovih plemenitih ashaba, r.anhum, i Allahovih, dž.š., dostova. Moralnost i lijepo ponašanje mogu se na lijep način prenijeti djeci čak i kroz predaje i priče.

Na taj način u djetetovom razumu i srcu formirat će se trajni tragovi lijepog ahlaka. Uz to, postavljajući im različita pitanja, djecu možemo usmjriti na razmišljanje o lijepom ahlaku. A najprikladniji način podučavanja jeste podučavanje vrijednostima putem različitih kreativnih aktivnosti i igara.

 

Časopis Semerkand, br. 105, Odgoj djece