Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 106, Tefsir

Allahov, dž.š., halifa (namjesnik) na Zemlji

Allahov, dž.š., halifa (namjesnik) na Zemlji

 “A kada Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!’ – oni rekoše: ‘Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i kako Tebi dolikuje štujemo’. On reče: ‘Ja znam ono što vi ne znate.’” (Bekara, 30)

U 30. ajetu sure Bekara, prenesen je razgovor između Uzvišenog Stvoritelja i melekā, gdje je istaknuta Allahova, dž.š., volja, određenje, vezano za prvo stvaranje čovjeka. U knjigama tefsira, o spomenutom ajetu su napisana vrlo opširna tumačenja. Veliki mufessir Elmalılı Hamdi Yazır, rah., u tefsiru “Hak Dini Kur’an Dili” kaže: “O Muhammede! O sine Ademov! Ne zaboravi da je tvoj Gospodar obznanio melekima Svoju volju i rekao: ‘Uistinu ću Ja stvoriti namjesnika na Zemlji’, što znači: podarit ću mu neke ovlasti, od Svoje volje, snage i sifata, i on će Meni u čast, kao Moj vekil (opunomoćenik) i nosioc dijela tesarrufa, izvršavati moje propise i držati ih živim. On u tome neće biti sām; propise neće sprovoditi u ime svog ličnog interesa. On će biti Moj namjesnik, Moj vekil. Bit će mu naređeno da svojom voljom sprovodi Moju volju, naređenja i Moj zakon. Zatim će doći oni koji će ga naslijediti i izvršavati istu dužnost. I objelodanit će se tajna ajeta: ‘On je Taj Koji vas je učinio namjesnicima na Zemlji.’ (Fatir, 39)

Sve nabrojano je sažetak tumačenja prenesenih od ashaba, r.anhum, i tabi’ina, rah.” Poznati alim i sufija 11. stoljeća Abdulkerim el-Kušejri u tefsiru “Letaifu’l- Išarat” kaže: “Kada je Uzvišeni Allah stvarao stvorenja ni za jedno od njih nije rekao ono što je rekao za Adema, a.s. Kako bi čovjeka učinio posebnim i ukazao mu čast, rekao je: ‘Stvorit ću halifu na Zemlji”, a to je početak otkrivanja Allahove, dž.š., tajne sadržane u čovjeku.”

Ako rezimiramo komentare koji se nalaze u tefsirima “Tefsir-i Kebir” Fahruddina Razija, rah., “Bahru’l- Medid” Ibn ‘Adžibe, prijevod Kur’ana i tefsir Omera Nasuhija Bilmena i druge, Allah, dž.š., bio zadovoljan svima njima, možemo reći sljedeće: Nakon što je Uzvišeni Allah nastanio nebesa melekima, htjede da nastani i Zemlju, te o tome obavijesti meleke. Učinio je to kako bi uzvisio Adema, a.s., ukazao čast njegovim potomcima i robove podučio istišari. Iz ajeta saznajemo kako je stvoren Adem, a.s., saznajemo da ga je Allah, dž.š., učinio časnim, da je obavijestio meleke o stvaranju namjesnika koji će u Njegovo ime obavljati određene dužnosti, prema Njegovoj zapovijedi sprovoditi propise, te da su meleki postavili pitanje Uzvišenom Allahu jer nisu razumjeli mudrost toga. Njihovo pitanje ni u kom slučaju nije bilo u obliku suprotstavljanja Uzvišenom Allahu niti u obliku ogovaranja čovjeka, nego sa ciljem da saznaju šta je mudrost toga.

Može se postaviti sljedeće pitanje: Kako su meleki znali da će ljudi praviti nered i prolijevati krv na Zemlji? Prije samog odgovora, bitno je reći da stav prema kojem se pitanje meleka oslanja na njihovu pretpostavku, nije tačan niti ispravan, jer u pretpostavci je sadržana mogućnost griješenja i pripisivanja nepostojećeg, što je suprotno svojstvu bezgrješnosti koju meleki posjeduju. Stoga, može se doći do zaključka da su meleki pogledali u Levhi Mahvuz i tu vidjeli informaciju o čovjeku, obzirom da su u Levhi Mahvuzu još davno prije zapisana sva dešavanja koja će se desiti u budućnosti.

Ili su ljude poistovjetili sa džinima koji su još davno prije pravili nered na Zemlji. Ili su pak na neki drugi način bili upoznati sa svojstvima čovjeka. Od poznatog ashaba Abdullaha b. Zejda, r.a., poznatog još pod nadimkom “Sahibija ezana”, jer mu je putem sna obznanjen ezan, prenosi se sljedeće: “Kada je Uzvišeni Allah stvorio Džehennem, meleki su se mnogo uplašili i upitali: ‘Gospodaru naš, za koga si stvorio tu vatru?’ ‘Za one koji Mi budu nepokorni’. Međutim, tada osim meleka nije postojao niko drugi. I kada je Gospodar rekao: ‘Stvorit ću namjesnika na Zemlji’ meleki su shvatili da će čovjek biti taj koji će biti nepokoran Stvoritelju.”

Svojstvo meleka

 Nakon objašnjenja koje možemo nazvati uvodom, obratimo pažnju na termine i riječi sadržane u ajetu kako bismo što bolje shvatili njegovo značenje. U poznatom tefsiru “Bahr-i Muhit” Ebu Hajjan Endelusi, rah., kaže: “Naziv melek je izveden iz riječi melk, što znači ‘snažan, posjednik snage’. Drugo značenje riječi melek je izaslanik. Meleki su to ime dobili zbog toga što su posrednici između Uzvišenog Allaha i čovjeka. Oni su prvi oblik Allahovog, dž.š., stvaranja, i preobrazbe iz jednine u mnoštvo. U kosmosu ne postoji ništa, nijedan događaj, nijedan proces niti biće, a da se razvilo na neki drugi način. Dakle, sva snaga i moć pripadaju Allahu, dž.š., a prva manifestacija te moći desila se povodom izaslanstva meleka. Shodno tome, nijedan proces niti događaj ne razvija se bez prisustva ili posredstva meleka. Bez njih ne padne nijedna kap kiše na Zemlju.” (Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili)

Stavove i tumačenja koji govore o osobinama i prirodi meleka možemo sažeti na sljedeći način: Meleki su u svakom trenutku pokorni Gospodaru i svoje dužnosti obavljaju besprijekorno. Bezgriješni su, kao što stoji u ajetu: “Boje se Gospodara svoga, Koji vlada njima, i čine ono što im se naredi.” (Nahl, 50) Većinu informacija o melekima saznajemo od Allahova Poslanika, s.a.v.s. Opisujući meleke, Bejdavi, rah., kaže: ‘Meleki su prefinjena duhovna bića i mogu imati različite oblike. Postoje dvije vrste meleka.

Dio njih je okupiran samo zikrom Uzvišenog Allaha i oni su u potpunosti udaljeni od svega mimo Njega Uzvišenog. To su Illijjun i Mukarrebun meleki. Drugi dio meleka zadužen je za poslove između nebesa i Zemlje. Neki od njih obavljaju dužnosti na Zemlji a neki na nebesima. Njihova dužnost je da rukovode određenim poslovima i događajima.” (Ismail Hakki Bursevi, Ruhu’l-Bejan, Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru’l-Medid)

Meleki spomenuti u ajetu su zemaljski meleki. Gospodar svjetova je stvorio nebesa i Zemlju, meleke i džine. Meleke je nastanio na nebesima a džine na Zemlji. Praotac džina je Džan, kao što je Adem, a.s., praotac ljudi. Uzvišeni Allah je džine stvorio od vatre smještene između nebesa i Zemlje, koja nema dima i iz koje nastaje munja. Potom su se razmnožili. Živjeli su prije Adema, a.s., 7 hiljada godina. Vremenom se među njima raširila zavist i nered. Ratovali su, ubijali jedni druge i pravili nered na Zemlji. Tada je Uzvišeni Allah poslao vojsku meleka na njih, na čijem je čelu bio Iblis, i oni su ih pokorili. Meleki su ih ponizili i razasuli svuda po Zemlji. Od tada se na Zemlji nastaniše meleki i nastade mir, a Uzvišeni Gospodar im reče: “Uistinu ću stvoriti halifu na Zemlji.” (Konyalı Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu’l-Bejan; Ebu’l-Lejs Semerkandi, Tefsiru’l-Kur’an; Ruhu’l-Bejan)

Istišara – Allahov, dž.š., sunnet

Uzvišeni Allah–posjednik bezgraničnog znanja i mudrosti, obavijestio je meleke o onome što će učiniti, jer je želio da robove poduči istišari, tj. da im ukaže na važnost dogovaranja prije svakog posla. Čovjek, u čijem je stvaranju prisutna istišara, treba uzeti pouku iz spomenutog ajeta i svaki svoj posao raditi u dogovoru sa onima koji imaju znanje i pronicljivost. Istišara, iako danas zapostavljena i neshvaćena, je sunnet Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s. Kako se spominje u ajetu, meleki su upitali Gospodara kakva je mudrost u tome što je čovjeka pretpostavio njima kad Ga oni veličaju i slave. Pritom nisu imali namjeru da se hvale ibadetom.

Uzvišeni Allah im je odgovorio: “Ja znam ono što vi ne znate”, aludirajući na stvaranje poslanikā, a.s., evlija, i salih robova, što je umirilo meleke i otklonilo njihovu zabrinutost. Meleki su se pobojali da će stvaranjem čovjeka nastati nered na Zemlji, međutim Uzvišeni Gospodar im je dao do znanja da čak i ako bude nereda, više će biti dobra. Tako ih je utješio i razveselio. (Hafizuddin Abdullah en-Nesefi, Tefsiru’n- Nesefi; Hulasatu’l-Bejan) Tim odgovorom je Gospodar svjetova melekima također dao do znanja da oni nisu ti koji su dostojni da budu halife. Podučio ih je da je vrijednost koja dolazi znanjem veća od vrijednosti koja dolazi djelom. Jer iako su po pitanju djelā meleki bili dosljedniji i stariji, u nastavku ajeta se vidi da je Adem, a.s., po znanju bio ispred njih, zbog čega su njegova vrijednost i mekam viši.

Čovjek kao halifa

Halifa znači onaj koji prolazi na nečije mjesto, u njegovo ime obavlja određene poslove (vekil). Kada kažemo halifa time se prvenstveno misli na Adema, a.s. On je u ime Gospodara svoju djecu i unuke obavještavao o božanskim naredbama i zabranama, u Njegovo ime je prenosio Objavu. Nakon Adema, a.s., Gospodar svjetova je svakog poslanika, a.s., učinio halifom na Zemlji kako bi unaprijedio život ljudi i osigurao sprovođenje Svojih zapovijedi. Nakon posljednjeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., taj hilafet prelazi na potpune Allahove, dž.š., robove, i tako će biti sve do Sudnjeg dana.

U 29. ajetu sure Hidžr Allah, dž.š., kaže: “Udahnuo sam mu od Sebe ruh”, što znači Ademu, a.s., je darovao takvu čast kakva nije data nijednom stvorenju u univerzumu. (Ruhu’l-Bejan)

U časnom ajetu je spomenut samo Adem, a.s., zbog toga što je on otac svih poslanika, a.s., i što spominjanje oca, na neki način znači spominjanje svih poslanika, a.s. (Fahruddin er-Razi, Tefsir-i Kebir; Hulasatu’l-Bejan)

Hamd, tespih i takdis

Kako se navodi u djelu el-Mufredat, prema riječima Ragiba el-Isfahanija, rah., činiti tespih tj. veličati, slaviti, znači biti poletan u pogledu obavljanja ibadeta Uzvišenom Gospodaru. Izgovarati tespih “subhanallah”, ujedno znači i svoje vjerovanje, riječi i djela očistiti i uzdignuti od svake vrste sumnje i svega što ne priliči imanu. To je svjedočenje da je Allah, dž.š., potpuno čist i uzvišen od svih nedostataka; daleko od svega što je loše, Zatom, sifatima i djelovanjima. (Omer Nasuhi Bilmen, Kur’an-i Kerim Turkce Meal-i Alisi ve Tefsiri; Hak Dini Kur’an Dili)

Postoji nekoliko vrsta tespiha; tespih Zata, tespih sifata i tespih Allahovog, dž.š., djelovanja. Tespih Zata je tenzih (slavljenje, veličanje) Njegovog Uzvišenog Zata; priznavanje i svjedočenje da je Allah, dž.š., jedan, oduvijek i zauvijek, uzvišen od roda i svega što je postalo poslije; svjedočenje da nema druga ni sudruga i da opstoji Sām Sobom, potpuno neovisan od bilo kakvih sebeba (uzrok). Tespih sifata je tenzih Allahovih, dž.š., svojstava; priznavanje da Uzvišeni Gospodar Svojim znanjem obuhvata apsolutno sve, da je svemoćan te da su Njegova svojstva daleko od svake promjene. Tespih djelovanja je tenzih Njegovih djelovanja; priznavanje da je Uzvišeni Allah savršen u Svojim djelima, bez ikakve potrebe za bilo čijom pomoći. Njegova djelovanja su bez nedostatka i On je apsolutni Vladar svega što postoji i ne postoji, i samo On je kadar da oživi ili usmrti. (Tefsir-i Kebir)

U gore citiranom ajetu upotrijebljen je termin “bi hamdike” što znači “Tvojom hvalom (zahvalom)”, a to ukazuje na sljedeće: Dakle, meleki su rekli: “Mi Ti tespih činimo u stanju istinske hvale i zahvale koja je od Tebe; veličamo Te onako kako Tebi dolikuje.” Ili drugim riječima: Veličamo Te Tvojom hvalom, blagodati kojom si nas Ti obdario. Jer da nas Ti nisi darovao, mi to ne bismo mogli činiti. Naš tespih je dostojan Tvoje veličine. U dijelu ajeta: “…i kako Tebi dolikuje štujemo” upotrijebljen je izraz “takdis” što znači držati čistim, smatrati svetim, hvaliti, veličati, tenzih činiti od svega što ne dolikuje. “Mi Te takdis činimo” znači “Spominjemo Te po uzvišenim i časnim svojstvima kako dolikuje Tebi.” (Tefsir-i Kebir; Kur’an-i Kerim’in Turkce Meal-i Alisi ve Tefsiri)

Ukratko, činiti tespih znači odbacivati sve ono što nije dostojno Uzvišenog Allaha a isticati Njegova uzvišena svojstva. Hamd je sjećanje na Allahova, dž.š., svojstva kojima daruje blagodati, a takdis je svjedočenje i priznavanje svega onog što je svojstveno Allahu, dž.š., i što Njemu Uzvišenom pripada. (Ruhu’l-Bejan)

Šta god dobra da činimo, znajmo da je to Allahovom, dž.š., dobrotom i podrškom. Sva dobra djela koja učinimo su samo Njegova milost, dobrota, blagodat i pomoć. Da nije Allahove, dž.š., dobrote i pomoći nijedan rob ne bi mogao učiniti niti jedno dobro djelo. Stoga, rob ne treba da se diči djelima kao da ih je on učinio, nego treba da bude svjestan da je to Allahova, dž.š., milost i dobrota te da traži oprost za svaki trenutak proveden u gafletu. A za svaki zulum i nered treba tražiti grešku u sebi, jer Uzvišeni Gospodar kaže: “Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio.” (En-Nisa’, 79)

Uzvišeni Gospodar je prihvatio naše robovanje, darovao nam dužnost namjesništva, i ističući pomoć ukazanu čovjeku, koja nas poziva da ne gubimo nadu u Njegovu milost čak ni onda kada zapadnemo u grijehe, rekao melekima: “Ja znam ono što vi ne znate.” Taj odgovor upućen melekima zapravo znači: Nemojte se čuditi gledajući u one ljude koji će praviti nered i prolijevati krv, jer među ljudima će uvijek biti skupina dobrih i bogobojaznih robova. Vi to ne znate, ali Ja znam.

To znači, u svakom periodu uporedo sa zlom i neredima postojat će Allahovi, dž.š., dobri robovi čija je vrijednost kod Gospodara iznimno velika. Ajet ukazuje na neprocjenjivu vrijednost njihovih djela i stanja. Uzvišeni Allah zna najbolje.

Časopis Semerkand, br. 106, Tefsir