Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 107, Kolumna

HAK I BATIL (istina i laž)

HAK I BATIL (istina i laž)

Uzvišeni Gospodar u sedamnaestom ajetu sure Ra’d kaže: “On spušta kišu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom, i bujica nosi pjenu koja pliva po površini. I ono što ljudi tope na vatri u želji da dobiju nakit ili oruđe ima također otpatke, slične onima.–Tako Allah navodi primjer za istinu i neistinu; otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na Zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere.” Taj ajet nam obznanuje nepromjenjivu suštinu i mjerilo. Onaj ko je ispravan, onaj ko je u pravu, onaj ko je vezan za Istinu, on nikada nije na gubitku. Dok onaj ko je lažan, ko je skrenuo sa Pravog puta, onaj ko je neprijatelj Istini, on nikada ne može opstati. To je vječni zakon.

VODA I PJENA

U navedenom ajetu Uzvišeni Gospodar koristi riječ “pjena”. Upotreba te riječi za nas ima veliku simboliku i povod je za duboko razmišljanje. Razmislimo o vodopadima, kako je samo veličanstvena pjena koja nastane nakon što voda svojim tokom pada sa visine. Što je veća visina pada vode, to je više pjene. Međutim, mi često zaboravljamo da ta pjena nije nastala sama od sebe i da pjena sama po sebi nije vodopad. Tolika pjena ne može nastati ukoliko nema određenog toka vode. Ukoliko tok vode uspori ili u potpunosti nestane, nestaje i pjene. Tako je i sa većinom ovosvjetskih vrijednosti poput moći, položaja ili ugleda, koje djeluju velike u našim očima. Ma koliko nam se sve to činilo privlačnim, sjajnim i lijepim, sve je to prolazno. Sa našim posljednjim izdisajem, potpuno gubi vrijednost za nas. Sav imetak se gasi i nestaje, bilo da je u rukama mu’mina ili nevjernika…

Ponekad rijeka života ima takav pad da njen udarac izrodi pjenu bogatstva, slave i snage. A vjernik koji se usredotočio na to odakle rijeka dolazi i kamo ide, ne trči za pjenom kojoj se svi dive, jer za njega je bitna sama rijeka i njen tok. Hak (istina) je poput rijeke, a batil (laž) poput pjene…

Pjena ne koristi ničemu, a rijekom se okorištavaju ribe, ljudi, njive i mnoga bića na Zemlji. Suprotno tome, pjena se miješa sa zrakom i nestaje. Osoba koja je prevarena prolaznim ovosvjetskim blagodatima, liči na ahmaka (osoba manjkave pameti) koji svoju žeđ nastoji utoliti pjenom a ne čistom rijekom. Batil je poput pjene. U ljudskim očima se čini velikim, međutim, cijeli dunjaluk, sa svom svojom slavom, bogatstvom i položajima, nakon što udari o stijenu haka, osuđen je na nestanak. Batil nema svoje utemeljenje. Laži, varanje i zulum, formiraju samo nerealno postojanje. Ono nema uporište niti u praiskonu niti u vječnosti. Svako dobro koje je Uzvišeni Allah stvorio, u svakom trenutku, u svakom vremenu, u svačijem životu i za svakoga je korisno. Istinoljubivost, vjernost i ljepota, želja su svih ljudi i dragi su svima. Sve što se veže za našeg Gospodara, hak je. Zbog toga, ne trebamo dozvoliti da nas prevari vanjski izgled batila. Moramo biti sigurni u to da će sve ono što dolazi od Hakka, a to je samo istina, uvijek pobijediti. Takvo treba biti ubjeđenje onoga ko posjeduje iman.

VIDLJIVO I NEVIDLJIVO

Na nama je da ne dozvolimo da nas ono što vidimo prevari i navede da odustanemo od suštine. Svakako je ovosvjetski ispit vezan za vidljivo i nevidljivo. Oni koji ne vjeruju, sve svoje istine na ovome svijetu vežu samo za ono što vide. Oni troše svoje živote vodeći se mišlju: “Ne vjerujem u ono što ne vidim.” Zbog toga, sve ono čemu pridaju vrijednost mora biti vidljivo. Upravo zbog toga je dolazilo do iskrivljenja ispravnih vjerovanja.

Ljudi su pokušavali utjeloviti sva nevidljiva bića, oslikavajući ih ili izrađujući u vidu kipova. Crkve su pune takvih motiva. Uz to, za takve materijaliste su jedina istina postali novac, pozicija, slava, raskošne zgrade, luksuzni automobili i tome slično. Oni vjeruju da će vječno živjeti i da je sve materijalno što posjeduju ustvari vječno. Suprotno tome, mu’mini vjeruju u nevidljivo. Na prvom mjestu, naš Uzvišeni Gospodar je Gaib-i Mutlak. Nemoguće Ga je vidjeti očima. I meleki su dio gajba (nevidljivi svijet), mi ih ne vidimo. Kader, Mahšer, Ahiret, Džennet i Džehennem, također su nevidljivi. U nekom smislu, i vjerovjesnici, a.s., za nas su nevidljivi, jer mi koji smo došli nakon njihovog vremena, nismo ih vidjeli svojim očima. Generacije nakon Allahova Poslanika, s.a.v.s., povjerovale su i gajile ašk prema tom časnom zatu čiju čak ni sliku nisu imale.

Štaviše, naš Poslanik, s.a.v.s., je o tome plemenitim ashabima, r.anhum, rekao:

Vi ste moji ashabi, a moja braća su oni koji su povjerovali u mene iako me nisu vidjeli. Ja sam zasigurno zatražio od moga Gospodara da obasja moje oči vama i onima koji su povjerovali u mene iako me nisu vidjeli.

Potom se Allahov Poslanik, s.a.v.s., okrenuo Ebu Bekru, r.a., i rekao:

O Ebu Bekre, zar ti ne bi volio narod koji tebe voli samo zato što je čuo da si ti mene volio? I ti voli one koje Allah, dž.š., voli.

Borba između vjerovanja i nevjerništva traje od početka svijeta. Međutim, to ne treba, poput nekih, razumijevati samo na političkom nivou, jer ono što kufr čini kufrom i batil čini batilom, jeste bespogovorno slijeđenje nefsa. Suština je u izboru koji svaki čovjek učini, kako u životu uopće, tako i u svakom poslu pojedinačno. Čovjek bira: ili srce, ili nefs. Prema tome se oblikuju društva, običaji, znanje, škole, knjige, trgovina, umjetnost i svi ostali segmenti života.

ŠTA JE ISTINSKA SNAGA?

Osoba koju prevari naoko snažna ekonomija, sistemi upravljanja i školstva, dakle, pjena batila, zapravo je osoba koju je prevario njen nefs. Muslimani već dva stoljeća žive na taj način. Mi mislimo da je istina i jedini održivi model politike, trgovine, znanja, prava i stila življenja u pjeni koju je Zapad kreirao manipulišući ljudskim nefsovima uz nasilje, laži i varke. Povrh svega, često mi veličamo Zapad više od samih zapadnjaka.

Ono što veže naše ruke nije nedostatak bogatstva, ljudske snage, inteligencije niti izvora, već naš stav da nema drugog puta sem zapadnjačkog sistema. To je suštinski problem koji treba otkloniti. Mi ne možemo spriječiti da nas moderna pjena uguši, ukoliko ne budemo vjerovali i oslanjali se na našeg Gospodara, istinu i nas same. Ono što, uprkos svemu, čini pasivnim islamski svijet jeste taj osjećaj beznađa. Već dva stoljeća taj isti osjećaj neprestano prouzrokuje našu slabost. A Uzvišeni Gospodar, U Časnom Kur’anu ne kazuje da se vjernici razlikuju od nevjernika po imetku, vla- sti, ovosvjetskim sistemima i uspjesima.

U Časnom Kur’anu se spominje ahlak vjernika, i taj ahlak nije skriven. Upravo to je beskrajni izvor koji se očituje u upravi, trgovini, znanju i umjetnosti. To beznađe koje traje već dva stoljeća ne smijemo jačati svakodnevnim opravdanjima. Naprotiv, ne smijemo ni na trenutak posumnjati u krajnju pobjedu. Uzvišeni Gospodar kaže: “I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!’” (Isra’, 81) Svi mi učimo taj ajet godinama, međutim, njegovo značenje nije prodrlo u našu svijest. A znanje samo po sebi ne koristi ničemu. Potrebno je da znanje preraste u svjesnost, a svjesnost u mudrost. Kroz historiju su nestajali mnogi nevjernički poretci koji su djelovali nedodirljivo, nedostižno i snažno, baš poput današnjeg zapadnjačkog sistema.

Ukoliko pogledamo u primjere koji se spominju u Časnom Kur’anu, ta istina nam odmah postaje jasna. Nemruda koji je svoj nefs uzeo sebi za božanstvo, usmrtila je obična mušica. Faraona je uprkos nemilosrdnom poretku koji je postavio, uprkos slavi i svom raskošu, porazio Musa, a.s., koji je rastao na njegovom dvoru. A Fatih je zakucao posljednji ekser na tabut rimske imperije koja je za sebe tvrdila da je vječna i koja je na različite načine ugnjetavala Isaa, a.s., i vjernike.

PONOVNO POVJERENJE

Istina je vječiti pobjednik i oni koji vjeruju u Istinu, oni pobjeđuju. To možemo shvatiti ukoliko sagledamo život Allahova Poslanika, s.a.v.s. Taj zat koji u dunjalučkom smislu nije imao nikakvu moć, postigao je mnoge pobjede trudom, strpljenjem, ustrajnošću i postupanjem u svakoj situaciji onako kako je Allah, dž.š., zadovoljan. Muslimani već dva stoljeća nemaju povjerenja u sebe jer su izgubili povjerenje u istinu koja ih čini muslimanima. Oni sami ne znaju ko su i povrh svega, nije ih ni pretjerano briga za očuvanje svoga identiteta.

Na pitanje “Ko smo mi?” uvijek pronalaze izgovore ili daju odgovore pune samoponižavanja ili pretjerivanja. Međutim, mi možemo biti ono što jesmo bez pretjerivanja ili omalovažavanja naše prošlosti. Već dva stoljeća mi uopće ne tražimo odgovore vezane za naš identitet. Da stvar bude gora, neki od nas taj odgovor traže od Zapadnjaka i govore: “Zapad bolje od nas zna ko smo mi zapravo. Neka oni pričaju o našoj vjeri, historiji, kulturi i umjetnosti, a mi ćemo samo slušati.” Mi ne možemo biti ono što jesmo jer nikako ne razumijemo da je upravo iman neophodni uslov i temelj da bismo bili ono što jesmo.

Nas ne mogu samostalno opisati niti tradicija, niti civilizacija, niti historijski pojmovi. Naprotiv, njih i sve ostalo opisuje jedan pojam, a to je “robovanje Allahu, dž.š.” Ono što našu tradiciju, civilizaciju i historiju čini različitim i dobrim jeste to što se u svemu tome nalazi trag robovanja Allahu, dž.š. Kako bismo ponovo povjerovali u sebe, najprije moramo vjerovati našem Gospodaru, našoj vjeri, ahlaku i edebu. Jedino na taj način možemo biti ono što jesmo. Kada počnemo živjeti vlastiti identitet, onda će i naše misli, naši poslovi i naša djela nositi pečat islama.

Već tolike godine ne možemo biti ono što jesmo jer neprestano istražujemo svaki segment Zapada, njihov način razmišljanja i njihovu tradiciju. Sebe smo poništili misleći kako su njihov glas i pjena koju proizvode istiniti. Šta može učiniti onaj koji sebe smatra patuljkom a drugog uzvišenim? Šta može učiniti, čak i da je cijeli svijet u njegovim rukama!? Pobjeda je uslovljena stavom o samome sebi. Postoji li izlaz iz takve situacije? Naravno da postoji izlaz. Izlaz je iman, robovanje Allahu, dž.š., vezivanje za Njega Uzvišenog, življenje po principima istine i potpuna pokornost Uzvišenom Hakku.

Obećanje Uzvišenog Gospodara je jasno: “Nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane; a teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite!” (Enbija’, 18) Sigurno je da Uzvišeni Allah ispunjava svako obećanje. Suština je u tome da mi održimo svoje obećanje i budemo istinski robovi, da u svakom poslu istinu stavljamo u središte i da ne zaostajemo za tokom rijeke gledajući u njenu pjenu…

 

Časopis Semerkand, br. 107, Kolumna