Jedan od učenjaka hadisa i fakih 10. vijeka, Ebu Bekr al-Adžurrî, k.s., u svom djelu „Ahlâku’l-Ulema: Ahlak uleme“, na sljedeći način govori o edebu kojeg treba da posjeduju alimi:
Kada Uzvišeni Allah učini da određena osoba postane poznata po znanju, bilo da se radi o istinskom alimu ili ne, svi pokazuju poniznost naspram nje jer imaju potrebu za znanjem koje posjeduje. Na isti način, spram takve osobe poniznost pokazuju i arifi, što biva uzrokom da se u njenom srcu pojavi ljubav prema njima.
Međutim, kada se takva osoba susretne sa alimom, onda će ona pokazati poniznost. To je zbog znanja kojeg alim posjeduje, a iskazati poniznost spram znanja je obaveza. Kada takva osoba pokaže poniznost spram onih koji imaju manje znanja od nje, to čini zato što zna da je znanje ono što ju je učinilo časnim, kako kod Allaha, dž.š., tako i kod evlija. Jedan od edeba kojim alimi trebaju ukrasiti svoje znanje, poštenje i iskrenu namjeru, jeste to da posredstvom znanja traže Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. Edeb istinskih alima ogleda se u tome da svojim znanjem ne žele postići slavu, poziciju niti bilo kakav poseban stepen.
Znanje je zaštitnik onoga ko ga posjeduje. Učenjak ne zarađuje od svog znanja niti koristi znanje kako bi zadovoljio svoje dunjalučke potrebe. On ne može biti blizak sa bogatašima koje zanima samo ovaj svijet, niti daleko od siromaha. Istinski alim ne voli one koji mnogo vole ovaj svijet. On svojim znanjem i poniznošću koristi siromasima i dobrim robovima.
Ukoliko je postao prepoznatljiv po znanju i osnovao halku znanja, treba se lijepo odnositi sa onima koji su se okupili oko njega. Onima koji mu postavljaju pitanja treba odgovarati sa blagošću i sa lijepim ahlakom, a ružnog ahlaka kojeg niko ne voli treba se kloniti.
Ukoliko u istom medžlisu postoje ljudi koji teže razumijevaju određene stvari, alim treba pokazati mnogo strpljenja sve dok im ne uspije objasniti ono što ne razumiju. Treba pokazati strpljenje i prema onima koji mu pričinjavaju poteškoće, a prema neznalicama treba postupati tolerantno. Oni koji se pridruže medžlisu istinskog alima, takvi zadobivaju najljepši edeb. On im ne dopušta da se bave ispraznim stvarima te im naređuje da pomno slušaju prilikom podučavanja znanju.
Ukoliko neko od prisutnih učini neku grešku koja ne priliči učenom čovjeku, istinski alim ga neće opomenuti direktno niti na ružan način, već će reći: “Takvo ponašanje ne priliči posjednicima znanja, treba se držati daleko od takvih postupaka.” Na taj način, osoba koja je počinila grešku, shvatit će koji je cilj tog prijekora i problem će biti riješen na suptilan način. Ukoliko neko iz medžlisa postavi besmisleno pitanje, alim neće odgovarati. Tražit će da se postavi logičnije i potrebnije pitanje.
Ukoliko postoji neka tema o kojoj ljudi nemaju dovoljno znanja, a trebali bi imati, alim će im je nastojati objasniti. Ukazat će na važnost posjedovanja znanja o toj tematici. Alim ne treba grditi, sramotiti ili omalovažavati onoga ko postavi pitanje. On treba podsticati ljude na stjecanje znanja neophodnog za ispunjavanje Allahovih, dž.š., farzova i čuvanje od harama. Nakon što uvidi da je njegov sagovornik, neko ko istinski ima potrebu za znanjem, posvetit će mu svoju pažnju.
Međutim, ukoliko shvati da se radi o osobi čiji je cilj rasprava i prepirka, treba ga napustiti. Kada se radi o pitanjima koja su ljudi zapostavili i udaljili se od kojih, alim treba nastojati da im ih približi mudro, savjetujući ih na lijep način.
Alim treba šutjeti kada uoči bahato ponašanje onih koje ne zanima Istina. On treba savjetovati one čija su srca otvorena da prime savjet.
Eto to su savjeti po pitanju ahlaka kojeg alim treba posjedovati i izražavati spram ljudi sa kojima dijeli isti medžlis. A kako li je lijep taj ahlak!
Časopis Semerkand, br. 100, Mudrost
