Postizanje ovosvjestke i ahiretske sreće i blagostanja vezano je za čistoću srca. U 88. i 89. ajetu sure Šuara, Uzvišeni Allah, kaže: „Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.“ Dakle, iz časnog ajeta jasno vidimo da će sreću postići onaj ko očisti svoje srce i takav dođe pred Uzvišenog Gospodara.
Svi mi imamo srce. Međutim, Uzvišeni Gospodar nam navedenim ajetom naređuje da to srce učinimo kalb-i selimom, srcem koje je dostiglo čistoću i potpuno ubjeđenje. Zbog toga je Uzvišeni Allah slao vjerovjesnike, a.s., koji su bili primjeri čistoće srca za svoje ummete. A cilj tesavvufa i duhovnog putovanja upravo jeste postizanje kalb-i selima.
Maruf el-Kerhi, k.s., je definisao tesavvuf kao „put spoznaje hakikata i spašavanje srca od ljubavi za ovosvjetskim imetkom.“ Put spoznaje hakikata je put usvajanja onoga što su naredili Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s. A spasiti srce od ljubavi za ovosvjetskim imetkom znači kloniti se zavisti na blagodatima koje su u kaderu raspodijeljene, i kloniti se loših uzora.
Ebu Muhammed Džeriri, k.s., je tesavvuf opisao kao „kontrolisanje vlastitog stanja, napuštanje zla i usmjeravanje ka dobru.“ Amr b. Osman el-Mekki, k.s., za tesavvuf kaže da je to „robova stalna zauzetost Allahom, dž.š.“ A Džunejd Bagdadi, k.s., veli: „Tesavvuf je put na kojem te Uzvišeni Hakk usmrti sa tobom, a oživi sa Sobom.“
Dakle, tesavvuf je put čišćenja od svih loših nefsanskih osobina, šejtanskih zabluda, loših utjecaja dunjaluka i ljudi, te put ukrašavanja stanjima koja je Uzvišeni Hakk naredio i preporučio u Časnom Kur’anu. Tesavvuf je napuštanje ispraznih stvari i okretanje srca Uzvišenom Hakku.
Svi navedeni opisi ukazuju nam na to da se robova bliskost sa Allahom, dž.š., ne realizuje ispraznim tvrdnjama i željama, već ispunjavanjem božanskih naredbi i čuvanjem od onoga što je zabranjeno.
Imam Nesefi, rah., sejr-i suluk (duhovno putovanje) u okviru tesavvufa opisuje na sljedeći način: „Suluk je, prema riječima sufijskih velikana, ostavljanje lošeg govora (ružnih riječi koje nisu u skladu sa edebom), prelazak iz stanja griješenja u stanje činjenja dobra; iz stanja lošeg u stanje lijepog ahlaka; iz osjećaja vlastitog postojanja ka potpunoj ovisnosti o Allahu, dž.š., te naposlijetku postizanje Allahovog, dž.š., zadovoljstva.
Riječ suluk ima leksičko značenje „pristupiti određenom putu, pridružiti se, biti dio nečega“, a u tesavvufskom rječniku označava način odgoja koji salika (putnik Hakku), priprema za susret sa Allahom, dž.š. A riječ „sejr“ znači obilaziti. No, u tesavvufu označava usmjeravanje od neznanja ka znanju, od pokuđenog ka pohvaljenom ahlaku, od osjećaja vlastitog postojanja ka osjećaju potpune ovisnosti o Uzvišenom Hakku. Dakle, sejr-i suluk je tesavvuf sam po sebi. Tesavvuf čovjeka uči da živi u skladu sa putem koji je obznanio i naredio Uzvišeni Allah.
Oni koji su krenuli sejr-i sulukom, nazivaju se muridima, salicima i naposlijetku muršidima. Nazivi se daju shodno zaslugama i sposobnostima koje čovjeka dovedu na određeni stepen. Riječ murid, znači onaj koji želi, koji teži nečemu. Murid je osoba koja želi da svoju volju podredi naredbama Uzvišenog Hakka, Sunnetu Njegova Poslanika, s.a.v.s., i šejhovim naredbama koje su svakako u okviru Šerijata.
Želja istinskog murida je Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. Koliko god dobrih djela čovjek činio, krajnji stepen koji može dosegnuti je stanje u kojem iskreno izgovara: „Gospodaru moj, Ti si moj Cilj, i Tvoje zadovoljstvo je ono što želim.“
