Isposništvo i mudžaheda, od početka do kraja, satkani su od suprotstavljanja nefsu. Sve dok čovjek ne spozna svoj nefs, neće imati nikakve koristi od isposništva i mudžahede.
U ovom tekstu spomenut ćemo nešto o hakikatu (suština) nefsa i pokušat ćemo ga objasniti, a zatim ćemo se dotaknuti mudžahede i njenih propisa. Tako će onaj koji traga za znanjem imati priliku da se prosvijetli po pitanju spomenutih stvari. A uspjeh je od Allaha, dž.š.
Znaj da se riječ „nefs“ u rječnicima prevodi kao „bivstvo, suština i zat“. Sufije i poznavaoci hakikata kazali su da je nefs izvor zla i temelj svega onoga što je loše. Jedinstveni su u stavu da je nefs uzrok ružnih osobina i djela. Ružna djela i ružne osobine nisu isto. Ružna djela su grijesi, a ružne osobine su kibur (nadmenost), zavist, škrtost, srdžba, mržnja, i slične osobine koje ne prihvata ni Šerijat niti razum. Grijesi se otklanjaju tevbom, a ružnih osobina moguće je spasiti se mudžahedom i isposništvom.
Onako kako u svijetu gajba (nevidljivo) postoje meleki i šejtani, Džennet i Džehennem, isto tako u čovjekovom tijelu postoje ruh i nefs. Jedno je mjesto dobra, a drugo mjesto zla. Isto je i sa ljudskim organima; oko je mjesto gledanja, uho mjesto slušanja, jezik mjesto kušanja…
Suprotstavljanje nefsu je početak svih ibadeta i upotpunjenje svake mudžahede. Za roba ne postoji drugi put koji bi ga doveo do Uzvišenog Hakka. Jer, uspjeh nefsa znači propast za roba, a suprotstavljanje nefsu znači spas. Uzvišeni Gospodar naredio je suprotstavljanje nefsu i pohvalio je robove koji ulažu trud na tome putu, a prekorio je one koji se povode za željama nefsa. U Časnome Kur’anu kaže:
„A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva suzdržao, Džennet će boravište biti sigurno.“ (Nazi’at, 40-41)
„I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili (…)“ (Bekara, 87)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ako Uzvišeni Allah nekom Svome robu želi dobro, pokaže mu nedostatke njegova nefsa.“
Svako ko čezne za spoznajom Uzvišenog Hakka, mora najprije steći znanje o hakikatu čovjeka, jer, onaj ko ne zna ništa o sebi i o svome nefsu, ne može znati ništa ni o bilo kome drugom.
Budući da je rob dužan da spozna svoga Gospodara, on prije svega mora upoznati svoj nefs. Samo na taj način će shvatiti svoju prolaznost i vječnost Uzvišenoga Gospodara. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Onaj ko spozna svoj nefs, spoznao je i svoga Gospodara.“
Jedan dobri rob je kazao: „Onaj ko spozna svoj nefs i njegov zillet (poniženost), spoznat će svoga Gospodara i Njegov izzet (veličanstvenost).“ (Dakle, onaj ko uvidi svoje slabosti i svoju nemoć, taj spozna snagu i moć Uzvišenoga Gospodara) Stoga, ako neko ne spozna sebe, taj je u potpunosti lišen spoznaje svih ostalih stvorenja i Stvoritelja.
Znaj da čovjeka čini troje: ruh, nefs i tijelo. Svojstvo ruha je akl (razum), svojstvo nefsa je heva (želje i prohtjevi), a svojstvo tijela su osjetila. Čovjek je stvorenje u kojem je objedinjen cijeli ālem, i dunjaluk i Ahiret. Njegov ruh teži ka Džennetu, tijelo dunjaluku, a nefs ga poziva u Džehennem. Iz tog razloga, oni koji žele spas, moraju hoditi putem stalnog suprotstavljanja nefsu. Suprotstavljajući se nefsu, čovjek jača svoj ruh i osnažuje razum.
Malik b. Dinar, rah.
Ukras ljudi i džina, Malik b. Dinar, rah., bio je jedan od velikana tesavvufskoga puta i imao je sreću da prisustvuje sohbetima Hasana el-Basrija, rah. Poznato je da je bio odlikovan mnogim kerametima, a o njegovom isposništvu se govorilo nadaleko i naširoko. Malik b. Dinar, rah., bio je rob, a i njegov otac bio je rob kada se on rodio.
Na početku je bilo ovako: U noći kada je Uzvišeni Allah odlučio obasuti nurom sretni ruh Malika b. Dinara, on se zabavljao sa grupom svojih prijatelja. Nakon što su zaspali, Uzvišeni Allah ga je probudio, a potom se iz uda koji je Malik svirao začuo prijatan glas: „O Malik, šta se dešava s tobom pa još uvijek nisi učinio tevbu? Zašto nam se ne vratiš?“ Nakon tog događaja, Malik b. Dinar je došao u medžlis Hasana el-Basrija, rah., i učinio iskrenu tevbu, poslije koje se klonio svih ružnih poslova.
Navest ćemo još jedan događaj koji ukazuje na veličinu njegovog položaja: Jedne prilike Malik b. Dinar, rah., se ukrcao na brod, na kojem je kasnije nekome od putnika nestao dragulj. Obzirom da njega niko na brodu nije poznavao, optužiše ga za krađu. On tada podiže ruke i učini dovu Uzvišenom Allahu, a u istom trenutku na površinu vode ispliva mnoštvo riba, od kojih je svaka u ustima nosila po jedan dragulj. Malik uze dragulje iz usta riba i dade ih onom čovjeku, a potom iskoči iz broda i hodajući po površini vode, ode do obale.
Od njega se prenosi izreka: „Meni najdraže djelo jeste ihlas u djelu.“
Razlog zbog kojeg je tako rekao je činjenica da djelo može biti ispravno samo ukoliko je učinjeno sa ihlasom. Ono što je ruh za tijelo, to je ihlas za djelo. Ihlas je djelo bātina (skriveno), a djela pokornosti su djela zahira (pojavno). Djela zahira upotpunjavaju se djelima bātina, a djela bātina dobijaju vrijednost sa djelima zahira.
Kada bi neko hiljadu godina bio potpuno iskren, a potom učinio jedno djelo bez ihlasa, taj više ne bi bio iskren. A kada bi neko drugi hiljadu godina činio zahirska djela, njegova djela ne bi bila primljena, sve dok ih ne bi učinio sa ihlasom.
Časopis Semerkand, br. 116, Klasici tesavvufa
