Zikr je najveće i najefikasnije sredstvo postizanja bliskosti sa Allahom, dž.š. Zbog toga svi tarikati i velikani tesavvufa zikru pridaju iznimno veliku važnost.
Hvaleći zakire, Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu kaže: „Za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!’” (Al-I ‘Imran, 191)
Fudajl b. Ijaz, rah., veli: „Prenosi se da je Uzvišeni Allah rekao: ‘O robe Moj! Spominji Me jedan period poslije sabaha i spominji Me jedan period poslije ikindije. Između ta dva perioda Ja ću ti biti dovoljan!'“
Muhammed Parsa, k.s., učenik i halifa Šah-i Nakšibenda, k.s., o cilju i uslovima zikra kazuje:
Znaj da je zikr suština korisnog znanja koje nam prenose posjednici besireta (srčani vid), i tajna svih ibadeta.
Suština robovanja su riječi „La ilahe illallah“. To je najveći zikr, i svi drugi ibadeti imaju svrhu realiziranja tog zikra. Ruh namaza je zikrullah u srcu, potaknut strahopoštovanjem spram Uzvišenog Allaha. Cilj posta je slamanje želja i prohtijeva nefsa. Srce se postom oslobađa od utjecaja nefsanskih želja, čisti se i postaje mjesto zikrullaha. Cilj hadža je spominjanje Vlasnika Kabe, čežnja za susretom s Njim.
Napuštanje dunjaluka znači napuštanje želja nefsa i napuštanje grijeha; čišćenje zikrom od svih vrsta nečistoća. Dakle, zikrullah je cilj svih Allahovih zapovijedi i zabrana, a njegova suština je prekidanje srčane veze sa svim, osim sa Uzvišenim Allahom, i predavanje srca samo Njemu Uzvišenom. Zikr je oslobađanje od robovanja lažnim božanstvima; oslobađanje od robovanja nefsanskim prohtjevima.
Znak da je rob postigao hakikat zikra je predanost u izvršavanju Allahovih, dž.š., zapovijedi i čuvanje od zabrana, te činjenje djela tačno onako kako nalažu Njegovi propisi. Ukoliko se to ne dešava, zikr koji osoba čini nije ništa drugo do govor nefsa. Stoga, privrženost zikru ogleda se prije svega u nasuh tevbi (iskreno pokajanje) od svih grijeha, i javnih i tajnih, i onih prema Allahu, dž.š., i onih prema ljudima.
Drugi uslov zikra jeste iskrenost i dosljednost roba u njegovoj želji. Dakle, rob najprije treba istinski željeti, a potom, vođen tom željom, treba se kloniti svega što ga zaokuplja i zadržava na njegovom duhovnom putu.
Samo oni koji zikr čine sa izunom (dozvola) i telkinom (preporuka) pravog šejha, posjednika tesarrufa (duhovni utjecaj), ostvarit će istinsku i potpunu korist od zikrullaha.
Činjenje zikra prema uputama Allahovog, dž.š., prijatelja i pod njegovim tesarrufom doprinijet će tome da sjeme zikra pohranjeno u srcu taliba (onaj koji želi i putuje u Allahovu, dž.š., blizinu) izraste i dadne evlijanske plodove.
Put upoznavanja nefsa
Velikani nakšibendijskog puta su u svojim sohbetima u svakoj prilici govorili o stanjima nefsa i podsjećali muride na njegove zamke i opasnosti. Sejjid Sibgatullah Arvasi, k.s., o nefsu kazuje:
„Murid treba biti poput pauna. Paun, unatoč ljepoti i bogatstvu boja, uvijek je pognute glave, pogleda usmjerenog prema crnim nogama. Kao da je postiđen zbog toga. I murid treba da bude u takvom stanju. Jer, ljepote koje su pri njemu nisu njegovo djelo, nego odraz Allahove, dž.š., milosti i dobrote prema njemu. Gledanje u te ljepote prouzrokuje samoljublje i kibur (oholost).
Sve ljepote u cijelom kosmosu samo su manifestacija i odraz Allahove, dž.š., ljepote i moći. Stoga, smatrati sebe izvorom dobra i ljepote, najveća je nepristojnost koju čovjek može pokazati.“
Govoreći o borbi s nefsom, Sejjid Sibgatullah Arvasi, k.s., je rekao:
„Boriti se s nefsom i usmrtiti ga znači pokoriti ga spram božanskih emrova (naredbe) i promijeniti njegove loše osobina u dobre. To ni u kom slučaju ne znači smrt nefsa u potpunosti, kao što neki misle.
Kada se nefs preodgoji i postigne stepen kemala (potpunost), on želi činiti dobro i svoga vlasnika podstiče na dobro. A to je pak moguće jedino ukoliko nefs ostane u životu, a ne ukoliko ga usmrtimo.
Nefs je po svojoj prirodi stvoren sa tendencijom da bude vođa, lider. Drugi lataifi, sve dok se ne uzdignu na mekam fenaa, služe mu i pomažu ga na putu zla. Međutim, kada se lataifi uzdignu na mekam fenaa, nefs ostaje sam. A budući da je takvo stanje suprotno njegovoj prirodi, on ne može dugo izdržati, pa se i on povodi za latafima i uzdiže se na njihov mekam. Tada ponovo postaje vođa, ali ovaj put naređuje samo dobro i lataife predvodi u dobru.“
Časopis Semerkand, br. 116, Latice ružičnjaka
