Termin „hušu“ nosi leksičko značenje: strahovati, pokorno poviti glavu, biti tih i smiren, biti tužan, pokazati blagost i poniznost. Kao vjerski termin označava usmjeravanje Allahu, dž.š., strahopoštovanje prema Njemu Uzvišenom, pokornost Njemu, te iskrenost, poštovanje i smirenost prilikom iskazivanja te pokornosti.
Središte hušua je srce, međutim to srčano stanje se manifestuje i na tijelo. Jer, iz tegle curi samo ono što je u njoj. Pokreti skrušenog roba su staloženi, on je pun poštovanja i krajnje je iskren prema Allahu, dž.š. Kada ga zadesi kakva nevolja, on je smiren i strpljiv.
Riječ „hušu“ se spominje u Časnom Kur’anu i njome se uglavnom podrazumijevaju edeb, poštovanje i poniznost spram Uzvišenog Gospodara. Allah, dž.š., kaže: „Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaze svoje ponizno obavljaju.“ (Mu’minun, 1-2) Ibn ‘Adžibe el-Haseni, k.s., za navedene ajete kaže: „Njihova srca su u namazu skrušena, a i svi tjelesni organi su im u stanju smirenosti“, te dalje nastavlja tumačenje časnog ajeta:
„Početak hušua je u razmišljanju o onome što srce izgovara, odnosno svjesnost i usredotočenost srca u djelu koje obavlja. A vrhunac hušua je uranjanje u mušahedu Uzvišenog Allaha (razmišljanje o Njegovim svojstvima i djelima) i nepridavanje važnosti svojim djelima. U trenutku manifestacije nureva Uzvišenog Hakka, robovo jastvo se briše i nestaje. Namaz obavljen u takvom stanju nije djelo prisile, već izraz zahvalnosti.“
U tesavvufu se pridaje velika važnost hušuu i načinu njegovog postizanja. Sačinjena su pojašnjenja o znakovima hušua i njegovim karakteristikama. Hasan el-Basri, k.s., kazuje da je hušu stalno strahopoštovanje koje je potrebno srcu. A Džunejd Bagdadi, k.s., opisuje hušu kao stanje nemoći spram Allaha, dž.š.
O posjednicima hušua, Muhammed b. Ali Tirmizi, k.s., navodi sljedeće: „Onaj ko posjeduje hušu je osoba čija se vatra želja ugasila; u čijoj nutrini je nestao dim uživanja u strastima; i čije srce blista svjetlošću poštovanja časnog Šerijata. To je osoba čije je srce živo, zbog čega su njeni organi u stanju skrušenosti.“
Postoje određeni znakovi hušua. Ti znakovi postaju vidni kada se čovjek naljuti ili kada mu neko oponira iz bilo kojeg razloga, ili kada ga zadesi neka nevolja. Jer, u takvim stanjima, osoba koja posjeduje hušu biva strpljiva i postupa ponizno zato što je svjesna da sve što joj se dešava dolazi od Allaha, dž.š. Takvo poimanje odražava se na njena stanja. Iz tog razloga, posjednik hušua sve što mu se dešava dočekuje smireno i staloženo.
Hadže Abdullah el-Ensari, k.s., navodi tri stepena hušua:
Na prvom stepenu rob je u stanju pokornosti, poslušan je u pogledu vjerskih propisa i ponizan spram Uzvišenog Hakka, svjestan da ga On Uzvšeni uvijek posmatra.
Na drugom stepenu rob uočava nedostatke vlastitog nefsa i djelā, uviđa dobro koje čine drugi ljudi, te proživljava stanje nestajanja vlastitog bitka.
Na trećem stepenu rob pokazuje poniznost prilikom spoznaje božanskih nureva, i daleko je od samopokazivanja i viđenja bilo kakve vrijednosti pri sebi.
Još jedna vrlo bitna stvar kada je u pitanju hušu jeste opasnost pokazivanja skrušenosti vanjskim organima dok u srcu nema hušua. O tome Šihabuddin Suhraverdi, k.s., kazuje: „Jedan sufija jedne prilike ugleda nekog čovjeka kako sjedi povijene glave i spuštenih ramena, kao da je u murakabi (stanje potpune svjesnosti Allahove, dž.š., prisutnosti), pa mu se obrati: ‘O oče tog i tog, hušu je u srcu, a ne u poginjanju ramena.’“
Stoga, ukoliko osoba pokazuje skrušenost svojim stanjima i držanjem tijela, nastojeći da se pokaže potpunom, a njeno srce ne daje plodove hušua, onda ona ustvari pokazuje rijaluk, dakle, dvoličnost. Takvo stanje biva uzrokom udaljavanja od Allaha, dž.š., jer, nije bitno ono što kažu ljudi, već vrijednost koju robu daje Uzvišeni Allah.
Hušu se najprije javlja u srcu. Znakovi toga su osjećaj bliskosti sa Allahom, dž.š., iskrenost, pridavanje važnosti ibadetima, strahopoštovanje pri spomenu Uzvišenog Allaha i ljubav prema Njemu Uzvišenome. Briga onoga ko je dostigao takvo stanje nije samopokazivanje, naprotiv, on samo misli o tome kako će popraviti svoje stanje i otkloniti nedostatke. A smirenost i zrelost koje ima pri sebi, odraz su njegovog srčanog stanja, a ne pretvaranja i usiljenosti. Ukoliko rob iz srca ne izbaci želju za činjenjem ružnih djela, onda se on protivi božanskoj naredbi. Ukoliko tu želju ne izbaci iz svoga srca, onda ono postaje kruto, a zatim se zapečati i potpuno zatvori. Tada više ne koriste ni savjeti ni upozorenja.
Rečeno je da je početak krutosti srca loša pomisao. Ukoliko je čovjek ne izbaci iz srca, ona se pretvara u loše mišljenje. Ukoliko loše mišljenje ne izbaci iz srca, onda se ono pretvara u čvrstu odluku.
Lijek i oživljavanje srca su jedino u znanju i spoznaji. Spoznaja, dakle, znanje o Allahovim, dž.š., imenima i svojstvima, u čovjeku budi poštovanje, ljubav i strah spram Njega Uzvišenog. Zahvaljujući tome, srce se ponovo budi, te dolazi u stanje da je sposobno uzeti pouke iz opomena i savjeta.
