Ljubav prema Allahovim, dž.š., dostovima (prijatelji) i srčana povezanost s njima čovjeku donosi mir i sreću. Jer oni su Allahovi, dž.š., štićenici koji su postigli mnoge blagodati spomenute u Časnom Kur'anu i hadisima Allahova Poslanika, s.a.v.s. Oni slijede Kur'an i Sunnet u potpunosti i za nas su vesila (sredstvo) postizanja milosti i prilika da odjenemo ruho imana i takvaluka. Gledano sa tog stanovišta, veza između muršida i murida je iznimno važna. U vezi s tim, Imam Rabbani, k.s., u djelu „Mektubat“, kaže:
Alimi (učenjaci) ljude pozivaju zahiru – spoljašnjoj strani Šerijata, dok evlije pozivaju i zahiru i batinu (unutrašnja, nevidljiva strana). Allahovi, dž.š., dostovi ljude najprije pozivaju da učine tevbu, pokazuju im Pravi put, a potom ih savjetuju da žive u skladu sa šerijatskim propisima. Nakon toga ih podučavaju zikru i insistiraju na tome sve dok zikrullah ne obuhvati cijelo njihovo biće i dok se njihova srca ne oslobode ljubavi prema stvorenjima.
Dakle, evlija poziva i zahirskoj i batinskoj strani Šerijata. U tom pozivu nije nužno da pokaže keramete. Put muršida i murida se ne zasniva na tome.
Međutim, iako je tako, tvrdimo da murid koji je dostigao zrelost na putu tesavvufa, u svakom trenutku može osjetiti i posvjedočiti keramete svoga muršida. Čak i kad je daleko od njega, može ga pozvati u pomoć i dobiti odgovor na svoj poziv. Iako muršid u većini slučajeva ne pokazuje keramete pred drugim ljudima, pred svojim muridima ih može pokazati u obilju.
A kako da murid ne vidi keramete svoga muršida, kad mu je on oživio srce i doveo ga na mekam mušahede. Za obični svijet jedno od najvećih čuda je oživjeti čovjekovo tijelo, ali za odabrane Allahove robove mnogo je veće čudo oživjeti srce. Hadže Muhammed Parsa, k.s., u djelu „Er-Risaletu ‘l-kudsijje“ kaže: „Evlije ne pridaju važnost oživljavanju tijela, iz razloga što je to vidljivi keramet koji ima veliku vrijednost samo u očima običnog svijeta. Oni su zaokupljeni oživljavanjem srca.“
Taj njihov keramet jedan je od najvećih Allahovih, dž.š., dokaza. Evlije su velika Allahova blagodat, oni su sigurnost na Zemlji. Njihovim bereketom Uzvišeni Allah spušta kišu i ljudima šalje opskrbu. Njihove riječi su lijek, njihov nazar (pogled) je lijek. Na njih se odnose radosne vijesti „Oni su sa Uzvišenim Hakkom i ko bude sa njima neće biti nesretan.“
Temelj ovog puta je istikamet u Šerijatu (istrajnost u ispravnom slijeđenju Allahovih, dž.š., propisa). Ukoliko je neko posjednik istikameta, te se u njegovom društvu osjeti naklonjenost prema Allahovom, dž.š., putu, ili zuhd naspram dunjaluka, on je evlija. Bez obzira na njegov stepen kod Uzvišenog Allaha, on je dostojan da se smatra evlijom.
Može li za čovjeka biti veće sreće od toga da ga prihvate Allahovi, dž.š., dostovi?! A još ako ga zavole…
U jednom kudsi hadisu stoji: „… Oni su takva skupina, da onaj ko bude sa njima neće biti nesretan!“ (Muslim, Zikr, 25)
Kratko rečeno, trebamo znati vrijednost njihovog društva i nastojati da se okoristimo od njih. A da bi se neko mogao okoristiti od tih sretnika, kjamil muršida, potrebno je da mnogo pazi na edeb. Muršid ima hak (pravo) kod murida. Taj hak je da murid čuva edeb i pazi na svoje ponašanje prema njemu, kako u njegovom prisustvu, tako i u odsustvu. Murid treba nastojati da kroz zadovoljstvo i ljubav muršida postigne Allahovo, dž.š., zadovoljstvo.
Ihlas, edeb i muhabet
Ihlas (iskrenost), edeb (lijepo ponašanje) i muhabet (ljubav) u tesavvufu imaju veliku važnost. Kjamil muršidi mnogo insistiraju na tome i u svakoj prilici savjetuju svoje muride da budu pažljivi po tom pitanju. Veliki alim 18. stoljeća, pir nakšibendijskog tarikata Mevlana Halid Bagdadi, k.s., u vezi s tim kaže:
Dva su puta da se uzme fejz (svjetlo, znanje, duhovna slast, bereket, ono što upotpunjava murida) od potpunih muršida, pa čak i od poslanikā, a.s. Prvi put je ihlas, a drugi edeb. Fejz se može uzeti samo iz srca poslanikā, a.s., i potpunih muršida. A u njihova srca ne može ući onaj ko nema iskrenosti i ko nema edeba.
Ima i onih koji kažu da se fejz može uzeti na još jedan način, a to je putem muhabeta koji čovjek gaji prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i kjamil muršidima. Jer, muhabet prema njima uvećava fejz.
Sve dok murid posjeduje ihlas, edeb i muhabet, on će uzimati fejz od muršida. Muhabet je kao duhovna rijeka koja teče iz nutrine murida prema nutrini muršida. Posredstvom tog muhabeta, iz srca muršida u srce murida se neprestano slijeva fejz. Širina te duhovne rijeke ovisi od stepena muhabeta koji murid osjeća prema muršidu. Ponekad se ta rijeka pretvori u more, tj. muhabet preplavi murida u potpunosti. Štaviše, murid nestaje u toj ljubavi i to se u tesavvufu naziva „fena fi šejh“. To je stanje u kojem se sva stanja muršida reflektuju na srce murida.
Muhabet prema muršidu zahtijeva ihlas i edeb. Jer, onaj ko uistinu voli, taj je iskren prema svome voljenom i pazi na edeb prema njemu.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže:
„Kada nešto voliš (u prevelikoj mjeri) ta ljubav te učini slijepim i gluhim.“ (Ebu Davud, Edeb, 116) Onaj ko voli, taj ne vidi mahane i nedostatke voljenog, jer ako bi ih vidio, onda bi mu to poljuljalo iskrenost i ubjeđenje.
Također trebamo znati da su ihlas i muhabet blagodat i dar od Uzvišenog Allaha. Isto tako i edeb je Allahova, dž.š., milost i dobročinstvo. Jer, svaki mekam zahtijeva poseban edeb, i samo onaj ko ima ilham (nadahnuće od Allaha, dž.š.) može sačuvati edeb u svim situacijama. Zbog toga su velikani kazali da je tesavvuf edeb, od početka do kraja.
