Kada je sreća jedino očekivanje od braka, onda svaki problem lahko narušava vezu među supružnicima. S druge strane, supružnici kojima je istinski stalo do Allahovog, dž.š., zadovoljstva, mnogo lakše uspijevaju prevazići teške situacije.
„Niko nije nezamjenjiv“
Još jedan razlog zbog kojeg se tako lahko odlučujemo na razvod je pomisao: „Niko nije nezamjenjiv.“ U potrošačkom društvu čovjek lahko postaje vlasnik svega, i isto tako, lahko i odustaje od svega. Pred nama je bolna činjenica da i supružnika danas posmatramo kao stvar. Ako nije on ili ona, biće neko drugi… A dobro, šta ako ne bude ni taj drugi? Hoćemo li onda reći „Biće neko treći?“ U takvom društvu je vrlo teško govoriti o porodičnim vrijednostima i odgoju kulturne i požrtvovane djece. Zbog toga, najprije moramo razmisliti o tome šta za nas predstavlja brak, te kako poimamo razvod. A zatim se trebamo riješiti svojih neispravnih stavova.
Jedan od razloga sklapanja braka je potomstvo i odgoj uzornih članova društva. Nakon što postanemo roditelji, preuzeli smo veliku odgovornost bivanja uzorom nekome. Ljubaznost, iskrenost, poštovanje i ljubav između nas i našeg supružnika, utječu na našu djecu. Ili, sasvim suprotno, naš negativni pristup također se prenosi na njih. Ukoliko ostavimo postrani naša očekivanja usredotočena na lična uživanja, i učvrstimo svoj nijet o očuvanju porodične sreće radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva, onda će to uveliko pomoći lijepom odgoju naše djece. Dijete koje svjedoči uspješnom prevazilaženju problema od strane svojih roditelja, naučit će da se bori sa poteškoćama, da ponekad na lijep način brani svoj stav, ili da se ponekad žrtvuje. Dakle, nije ispravno da djeca nikada ne svjedoče raspravama roditelja. Naša djeca nas trebaju vidjeti kako se raspravljamo i kako se mirimo. Trebaju nas vidjeti kako iznalazimo rješenje i kako prihvatamo rješenje svoga supružnika. Na taj način prisustvovat će prvim časovima međuljudskih odnosa i u svojim umovima će iscrtati ispravnu sliku braka.
Nema sumnje u to da smo svi stupili u brak sa lijepim namjerama poput postizanja sreće, smiraja i Allahovog, dž.š., zadovoljstva. Ali ipak, iako je to tužno, moramo prihvatiti činjenicu da se naš nijet, nakon perioda početnog ushićenja, uglavnom mijenja u negativnom smjeru. Naša težnja da budemo sretni i usrećimo drugoga, prelazi u jednostrano očekivanje da „budemo sretni.“ Ta promjena se, naravno, ne dešava odjednom. Razočarenja koja doživimo, svađe i greške troše kredit koji naš bračni drug kod nas ima. To što previše važnosti pridajemo svom unutrašnjem glasu koji nam govori „Zašto da se ja brinem za njegovu sreću, kada on mene stalno rastužuje?“, dovodi do toga da se mijenja naš nijet koji je na početku bio Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. Ustvari, problem leži upravo u tome, u razmišljanju: „Ako moj supružnik bude nastojao da me učini sretnom/sretnim ili ukoliko bude dobar/dobra onako kako ja to želim, onda ćemo biti sretni.“ Dakle, problem je u posmatranju braka samo kao sredstva postizanja sreće, te u zanemarivanju njegovog uzvišenog cilja.
Kada je sreća jedino očekivanje od braka, onda svaki problem lahko narušava vezu među supružnicima. S druge strane, supružnici kojima je istinski stalo do Allahovog, dž.š., zadovoljstva, mnogo lakše uspijevaju prevazići teške situacije, jer oni prije vlastite sreće, u središte stavljaju Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, te na probleme gledaju uz samilost i pravednost. Na taj način, oni jačaju osnovne temelje braka kao što su praštanje i tolerancija.
Ako je nijet od početka neispravan
Dešava se da nijet za brak od početka bude neispravan. Nažalost, većina ljudi danas upravo tako zasniva svoj dom. Mladi parovi, čak i ako to ne izgovaraju, kao alternativno rješenje gaje pomisao „Ako ne budem sretan/sretna, razvest ću se.“ Mi ne želimo reći: „Ma šta doživljavali, ne možete koristiti pravo razvoda.“ Niko nema pravo zatvoriti tu kapiju koju je Allah, dž.š., Svojim robovima ostavio otvorenom. Međutim, ako nam to pravo služi kao oslonac u svakoj prepirci, onda se trebamo preispitati.
Muškarci ili žene koji misle da ne moraju trpjeti svoga supružnika ne razvode se, naravno, nakon prvog problema, ali nisu ni toliko voljni poduzeti sve kako bi riješili probleme i pokrili jedno drugome mahane. Oni brak ne smatraju bitnijim od lične sreće. Tako smo došli do stanja da se borba i žrtvovanje za spašavanje braka smatraju gubljenjem sebe.
Bježanje od odgovornosti, a ne sloboda
Psihologinja Cemile Akdağ Çebi, navodi da je vrlo bitno poznavati sebe, te dalje objašnjava trenutno rasprostranjeno poimanje razvoda: „Većina ljudi koja se želi razvesti razmišlja na način: ‘Ja ću se razvesti jer osjećam slobodu i neovisnost. Ovu odluku donosim jer čvrsto stojim na svojim nogama.’ Ipak, takvo razmišljanje je vrlo strano našoj kulturi. To je način poimanja koji nam je došao sa Zapada. Jer, u našoj kulturi razvod nije sloboda, već slabost. Naravno da ovdje ne mislimo na kritične situacije u braku, međutim, primjećujemo da naši klijenti sve više teže razvodu, čak i radi malih problema. To ne možemo nazvati slobodom. U najmanju ruku, možemo reći da je to guranje problema pod tepih.“
Kroz brak sam upoznao sebe
Onako kako se djeca odgajaju u kući, u okviru porodice, tako i mi kao supružnici, kroz porodicu prolazimo određeni odgoj. Među narodom poznata izreka „Neoženjen čovjek je polovičan“, ustvari ukazuje na to. To znači da osoba koja nije u braku, još uvijek nije prošla kroz ozbiljan ispit komunikacije, poštovanja, ljubavi, odgovornosti, odanosti, i sl. Jer, odnos među supružnicima ne nalikuje ni odnosu među prijateljima, niti odnosu između roditelja i djece. Iako brak ima elemente svih tih odnosa, radi se o sasvim drugačijoj vezi između dvoje ljudi. Ukoliko budemo razmišljali na način da nas brak čini zrelijim, onda ćemo lakše ostati odani početnom nijetu, i uspjet ćemo prevazići teškoće.
Gospodin Hasan navodi da brak posmatra kao jednu vrstu škole, i kaže: „Prije braka sam bio osoba koja se brzo rasrdi i koja nije u stanju da sakrije svoju ljutnju. Brzo bih povrjeđivao ljude oko sebe, ali bih kasnije nastojao učiniti sve kako bih se iskupio. I uspijevao sam u tome. Nakon što sam se oženio, shvatio sam da stvari više ne idu tako. Kada bi se susrela sa takvim mojim ponašanjem, moja supruga bi reagovala veoma burno. Dakle, nije mi lahko opraštala. Moji pozivi na večeru i skupi pokloni nisu koristili. Jednog dana nisam više mogao izdržati, pa sam se požalio riječima ‘Šta god učinim, nema koristi.’ Tada mi je supruga rekla ono što niko do tada nije: ‘Ti si ljutit čovjek, odjednom eksplodiraš i ne znaš šta govoriš. A kada te prođe ljutnja pokušavaš mi se iskupiti poklonima i tome slično. Ti to ne radiš samo meni, već svima. Možda su te tvoji prijatelji prihvatili takvoga. Ali ja ne želim da ti poklonima zataškuješ vlastiti problem. Jer, tako se udaljavaš od suštinskog problema. Da li želiš biti čovjek koji stalno lomi tuđa srca? Ako želiš, onda nastavi kupovati poklone. Pokloni su samo prolazno rješenje. A trajno rješenje je u tome da promijeniš svoje ponašanje.’ Riječi moje supruge su mi pomogle da shvatim koliko sam u krivu po pitanju svojih postupaka. Od tog dana sam umjesto mirenja sa činjenicom da sam takva osoba počeo razmišljati o tome kako da obuzdam svoju ljutnju.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Najbolji od vas je onaj koji je najbolji prema svojoj porodici. A ja sam najbolji prema svojoj porodici.“ (Tirmizi, Menakib, 64) Nije lahko uzvratiti dobrim na loše, ali, ne smijemo zaboraviti da je to ponašanje koje se očekuje od nas kao vjernika. Prema tome, bilo da smo mi ili naš supružnik izvor problema, trebamo se prisjetiti početnog nijeta i ne smijemo gubiti nadu u rješenje problema.
