„Ruke u poslu, duša kod Dosta“
„Halvet der endžumen“ znači „biti sa Allahom među ljudima“ i to je jedan od temeljnih principa nakšibendijskog tarikata. Stoga su muršidi tog tarikata, veoma često u svojim sohbetima govorili o tome. Često su ponavljali izreku „Ruke u poslu, duša kod Dosta“ kako bi na slikovit način kazali muridima da srce u svim situacijama treba da bude sa Uzvišenim Hakkom. Jer, ništa nije toliko opasno kao okupiranost srca dunjalučkim ljubavima i poslovima koji odvode čovjeka u zaborav spram Ahireta. U vezi s tim, Imam Rabbani, k.s., u djelu „Mektubat“ kazuje:
Suština svega je srce. Ukoliko čovjekovo srce žudi za nečim drugim osim za Allahom, dž.š., i tome se preda, čovjek biva upropašten. U tom slučaju njegova djela i ibadeti ne izlaze iz okvira običaja i njima ne može ništa postići. Ono što treba da uradi jeste da okrene svoje srce od stvorenja i usmjeri ga ka Gospodaru svjetova, i izvršava djela koja je On Uzvišeni naredio.
Ne izvršavati vjerske dužnosti, a govoriti o čistoći srca nije ništa drugo do prazna priča. Kao što je nemoguće da na ovom svijetu opstoji ruh bez tijela, isto tako je nemoguće da se bez činjenja dobrih djela ostvare lijepa stanja srca.
U današnje vrijeme mnogo je onih koji imaju takve iskrivljene ideje. Da nas Uzvišeni Allah, iz ljubavi prema Svome Miljeniku, s.a.v.s., sačuva od takvih ružnih vjerovanja.
Nakon određenih stepena sejr-i suluka (duhovno putovanje) i mekama džezbe, shvatio sam da je cilj sejr-i suluka postizanje ihlasa. A mekam ihlasa je uslovljen oslobađanjem od svih vrsta bid'ata (novotarija), i spoljašnjih i unutrašnjih.
Ihlas (iskrenost) je, uz znanje i dobra djela, jedan od temeljnih principa Šerijata. A tarikat je sredstvo u službi Šerijatu preko kojeg se postiže ihlas. To je suština. Međutim, svačiji razum to ne može shvatiti.
Većina sljedbenika tesavvufa biva zavarana halovima (duhovna stanja) i gafletom (nemar), i zadovoljava se sitnim i beznačajnim uspjesima. Tako ne postižu potpunost u Šerijatu i ostaju lišeni postizanja suštine tarikata i hakikata.
Znajte dobro da je čovjekovo srce najbolje i najvrjednije od svega što je stvoreno. Kako god je čovjek najbolje od svih stvorenja, sažetak cijelog kosmosa, i u njemu je sadržano sve što postoji u univerzumu, isto tako je i srce najbolje u čovjeku, njegova suština, i u njemu je sadržano sve što se nalazi u čovjeku.
Allahovi, dž.š., prijatelji su doktori za bolesti srca. Liječenje bolesti ovisi o utjecaju i intervenciji tih velikana. Njihove riječi su lijek, i njihov pogled je lijek. „Oni su takva skupina da neće biti nesretan niko ko se nađe među njima.“ (Muslim, Zikir, 25)
Oni su stalno sa Allahom, dž.š. Njihovim bereketom pada kiša i spušta se opskrba.
Uzrok svih srčanih bolesti je vezivanje srca za stvorenja, umjesto za Stvoritelja. Sve dok se čovjek ne oslobodi tih veza u potpunosti, nemoguće je da bude u dobru. Jer, Uzvišeni Allah ne prihvata ortaka. „Iskreno ispovijedanje vjere, dug je Allahu.“ (Zumer, 3)
Obzirom da je tako, kako onda čovjek može stvorenjima davati uzvišeno mjesto! Gajenje ljubavi prema stvorenjima na način da ta ljubav nadvlada ili u potpunosti potisne ljubav prema Allahu, dž.š., znak je ružnog ahlaka i lišenosti stida. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Stid je od imana.“ (Tirmizi, Iman, 9)
Moguće da stid spomenut u hadisu implicira baš na navedeno stanje. Znak da je nečije srce čisto od vezivanja za stvorenja jeste potpuno okretanje od njih i zaborav na njih. U zaboravu na njih čovjek treba da dostigne takav stepen, da ne može o njima misliti, čak ni kada prisiljava srce na to. Srce koje dođe u takvo stanje, ne može se vezivati za dunjaluk niti za bilo šta drugo osim za Uzvišenog Gospodara.
U prisustvu muršida
U Risali nakšibendijskog pira, Mevlane Halida Bagdadija, k.s., stoji: „Uzimanje fejza od muršida, uslovljeno je čuvanjem edeba u njegovom prisustvu.“ Potom se navode zahirski (spoljašnji) edebi na koje murid treba da pazi u prisustvu svoga učitelja:
Murid u prisustvu muršida, treba da bude blago pognute glave. Ne treba gledati izravno u njegovo lice. Pred njim treba stajati ponizno, kao rob koji je pobjegao od svoga vlasnika, pa su ga ponovo vratili. Ne treba da sjeda dok mu muršid to ne kaže. Ne treba započinjati sa pričom, osim ako za to postoji, vjerom opravdana potreba, ili neko tarikatsko pitanje koje je potrebno riješiti. Također, ne treba se upuštati u komunikaciju sa ljudima oko sebe, makar oni bili i šejhovi.
Murid je kao zaljubljenik koji stoji pred svojim voljenim, ne gledajući nikoga oko sebe. Dok je voljeni tu, ne ukazuje pažnju nikome osim njemu. Jer ljubav murida prema muršidu je samo radi Allaha, dž.š. U prisustvu muršida šuti, zatvara oči i usmjerava se muršidovom srcu kako bi uzeo fejz.
Ukratko, murid muršida prihvata kao Poslanikovog, s.a.v.s., vekila (zastupnik), duhovnog sultana. Svoj odnos i ponašanje prema njemu smatra kao odnos prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.
U hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Učenjaci su varisi (nasljednici) poslanikā.“ (Buhari, Ilm, 10)
Shodno tome, stanje učenjaka u jednom društvu je poput stanja poslanika u njegovom ummetu.
