Kao muslimani, obavezani smo da govorimo lijepe riječi na najljepši način. Takvo postupanje je izraz zahvalnosti za blagodat govora, kojim se postiže Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, a međuljudski odnosi postaju lahki i prijatni.
Osam uslova lijepog govora
- Lijep govor je istinit govor. Istinit u odnosu na Allahove, dž.š., propise, i istinit po pitanju teme ili događaja o kojem se govori. Riječi koje nemaju osnovu, ne oslanjaju se na tačne informacije, riječi koje negiraju hakikat, ili su pretjerane ili nepotpune, nisu lijepe riječi.
- Lijepa riječ je riječ koja se kaže nakon što se razmisli o njoj, pažljivo i odmjereno. Nasumičan govor koji može biti uzrok nesporazumu, te govor bez svrhe i bez jasnog cilja, ne može se smatrati lijepim govorom.
- Lijepa riječ je riječ izrečena u skladu sa nivoom razumijevanja sagovornika, na pravom mjestu i u pravo vrijeme.
- Lijep govor je govor čiji su cilj i poruka jasni, a riječi izrečene na jasan i razumljiv način.
- Lijep govor je govor u skladu sa pravdom, naročito onaj prilikom svjedočenja ili donošenja presude.
- Lijep govor je umjeren, ni previše glasan, niti previše ubrzan. Pretjerano dug govor koji umara sagovornika nije lijep govor.
- Lijep govor je iskren, bez želje za samopokazivanjem, izrečen na prirodan način, iz srca.
- Lijep govor je prijateljski, ljubazan i blag, sa nijetom dobra i koristi.
Edeb i prefinjenost pri biranju riječi
Ashab Kubas b. Ušejm, r.a., na jednom skupu na kojem je bio prisutan i hazreti Osman, r.a., reče da je on, kao i Allahov Poslanik, s.a.v.s., rođen u Godini slona, na što ga hazreti Osmana, r.a., upita:
„Jesi li stariji ti ili Allahov Poslanik, s.a.v.s.?“ Taj veliki ashab, r.a., malo razmisli pa odgovori:
„Naravno da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., stariji od mene, ja sam se samo rodio prije njega!“ Zahvaljujući poslaničkom odgoju Kubas, r.a., je znao da bi bilo suprotno edebu kazati da je stariji od Allahova Poslanika, s.a.v.s. U predajama se prenosi da su svi ashabi, r.anhum, koji su rođeni prije Poslanika, s.a.v.s., odgovarali na sličan način. Kada bi im postavili to pitanje, govorili bi: „On, s.a.v.s., je stariji, ali mi imamo više godina.“
Upozorenje hazreti Omera, r.a.
Hazreti Omer, r.a., je bio vrhunski govornik, međutim, on, kao ni sām Poslanik, s.a.v.s., nije volio korištenje usiljeno lijepih izraza, sa ciljem da se govor učini ljepšim.
Za vrijeme svog hilafeta, ashaba Suharu b. Abbasa, r.a., je poslao u posjetu Iranu, te ga je na povratku upitao o stanju u gradu Mekran. Taj časni ashab je volio pjesnički stil izražavanja, pa je počeo govoriti u stihovima:
„Zemlja grada Mekran je kamen, vode je nedovoljno, dobrih je malo, loših mnogo…“ Na te njegove riječi hazreti Omer, r.a., se naljuti i reče:
„Stani Suhar, stani! Nisam tražio stihove od tebe, tražio sam izvještaj!“
Te riječi hazreti Omera, r.a., opominju i nas da ne ukrašavamo svoj govor do te mjere da on izgubi svoju svrhu i smisao, te da je lijepo samo ono što je prirodno i bez usiljenosti.
Kako je govorio Allahov Miljenik, s.a.v.s.?
Uzor lijepog govora, Allahov Poslanik, s.a.v.s., govorio je samo onda kad je to bilo potrebno.
Kada bi govorio, činio bi to polahko, svima razumljivo, kratko i sadržajno.
Nikada nije dužio svoj govor, niti koristio rečenice koje bi zamarale sagovornika.
U njegovim riječima nije bilo ni manjka ni viška.
Govorio je ljubazno, birajući lijepe riječi, tonom koji je oslikavao poniznost, a prema sagovorniku bi se okretao cijelim tijelom.
Kada bi želio da ukaže na neku grešku, počinjao bi riječima: „Šta se to dešava nekima od nas, pa čine tako i tako…“, ukazujući na taj način svima na grešku, ne ističući ime počinioca grijeha.
Uvijek je koristio najprikladnije i najjasnije riječi. Izbjegavao je grube, čudne i teško razumljive izraze.
Čak i kada bi se naljutio, nije napuštao ljubaznost. Nikada nije govorio riječi koje bi ponizile i povrijedile sagovornika.
Kada bi želio da skrene pažnju na nešto, ponavljao bi tri puta.
U hadisima nas je savjetovao da govorimo dobro, lijepim, jednostavnim i razumljivim načinom govora. Upozorio nas je na usiljeno ukrašavanje rečenica, opširan govor kako bi se ostavio dojam znalca, demagogiju, i sve vrste samopokazivanja.
Nije pridavao važnost niti jednoj vrsti poezije koja je bila suprotna tevhidu, ili se temeljila na ispraznim i beskorisnim temama, bez obzira koliko ona bila lijepo sročena.
Lijep govor kroz zbirku „Četrdeset hadisa“
Uzvišeni Allah je Svoga Poslanika, s.a.v.s., počastio posebnom odlikom koja se naziva „dževamiu ‘l-kelim – jezgrovit govor“. On, s.a.v.s., je sa malo riječi umio da kaže mnogo. Ta ljepota ogleda se u svim njegovim hadisima. Njegovi savjeti su veoma često kratki, ali po sadržaju beskrajno bogati. To su poslanička upozorenja koja su lahko pamtljiva i kratka, ali nerijetko toliko opsežna da obuhvataju sve segmente našeg života. Takav je naprimjer hadis: „Nećete biti (potpuni) vjernici sve dok svome bratu ne budete željeli isto što želite sebi.“ (Buhari, Iman, 7)
Ideja za zbirkom „Četrdeset hadisa“ se rodila upravo iz potrebe da se kroz takve hadise vjernici podsjete na islamske vrijednosti i da iste principe ožive u svojim životima. U tim zbirkama su kratki, lahko pamtljivi hadisi sa dubokim značenjem o kojem treba mnogo razmišljati. Oni su također primjer vrhunske sposobnosti da se sa malo riječi izrazi mnogo, te su nam stoga savršen uzor pri učenju lijepog govora i lijepog izražavanja.
Šta vas je odvelo u Džehennem?
Jedne prilike, Muaz bin Džebel, r.a., je upitao Allahova Poslanika, s.a.v.s., koje je najbolje djelo, i pri tom je nabrajao mnoga djela. Ali, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je svaki put odgovorio:
„Ima nešto što je bolje od toga.“
Najzad, Muaz bin Džebel, r.a., reče: „O Allahov Poslaniče, dao bih za tebe i oca i majku, reci mi šta je bolje od onoga što sam nabrojao?“, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada pokaza rukom na usta i reče:
„Šutnja, ako ne možeš da govoriš dobro!“
„Hoćemo li biti pitani i za ono što smo govorili?“, upita ponovo Muaz, r.a., a Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga potapša po nozi i reče:
„O Muaze, Allah ti dao dobro! Hoće li ljudi i zbog čega biti bačeni u Džehennem, osim zbog onoga što su njihovi jezici govorili? Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti! Ne govorite ono što donosi štetu! Govorite lijepo i zaradite nagradu, ostavite ružan govor i budite spokojni.“ (Hakim, IV, 7774)
Uzvišeni Gospodar u suri Isra’, u 53. ajetu, obraćajući se Svome Poslaniku, s.a.v.s., kaže:
„Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.“
Ako pogledamo trend savremenog govorništva koji je nažalost, iako svađalački, raširen među muslimanima, zaključit ćemo da baš i ne izvršavamo obavezu spomenutu u ajetu. Ponekad je to zbog nepravednih optužbi, ponekad zbog neprihvatanja različitih stavova, ali nerijetko nam se desi da savladani ljutnjom izreknemo ružne i neprilične riječi.
Rasprave u velikoj mjeri otvaraju put ljutnji, vrijeđanju pa i neprijateljstvu, iz razloga što je cilj rasprave, najčešće, poraziti protivnika, a ne doći do istine. Do u nedogled vodimo debate i razgovore o temama na kojima musliman ne bi trebao da se zadržava, i tako uprazno trošimo i riječi i vrijeme.
Moguće je čak i da neki od nas smatraju ispravnim demagogiju, otresit dominantan govor, gestove koji odražavaju potcjenjivanje, bespotrebno širenje teme, i glasno pričanje. Razlog toga je činjenica da smo možda zaboravili obaveznost „kazivanja lijepih riječi“, ili smo možda pobrkali vrijednosti, pa ne znamo šta je lijepo, koje riječi su lijepe, i šta je lijepo izražavanje…
Lijepa riječ je dobročinstvo
Kada kažemo „lijepa riječ“ to nas, uglavnom, asocira na aforizme filozofa, mislilaca, pjesnika ili pisaca. Možda je za to zaslužno klasično obrazovanje koje čovjeku kroz sve etape odrastanja predočava naslove poput „lijepe riječi“, „lijep govor“, „mudre izreke“, i slično. I sama definicija termina aforizam nam kazuje da se radi o vještini govorništva, jer prema njoj „aforizam je opis određene teme, principa ili opšte istine, sažet u par riječi, na takav način da kada se jednom čuje teško iščezava iz sjećanja“. Nesumnjivo da je to vještina, međutim da bismo neke riječi svrstali u lijep govor, to samo po sebi nije dovoljno.
U islamu, ako govorimo o načinu govora, ljepota nije relativan pojam koji se mijenja shodno osobama, situaciji, vremenu i mjestu. Lijepa riječ za nas je dobročinstvo. Stoga, lijepa riječ je riječ izrečena u skladu sa hakikatom (božanska istina) i Allahovim, dž.š., zadovoljstvom, u skladu sa lijepim edebom. To je istinita, jasna riječ, koja donosi korist, i nagradu na Ahiretu. Sposobnost izražavanja u obliku aforizama, dolazi tek nakon toga.
Lijepu riječ izjednačavati sa izrekama velikih zapadnjačkih mislilaca i filozofa veoma je pogrešno i opasno. Jer, misao koja ne priznaje ili ne poznaje Istinu, može da bude tačna sa nekog aspekta, ali istovremeno da bude oprečna hakikatu. Očarani tuđom mudrošću koja ne ispunjava norme dobročinstva, zadobijamo iskrivljeno poimanje lijepog. Većina neislamskih mislilaca, zbog vlastitog egoizma i nadmenosti svoje stavove predstavlja kao nepobitne istine koje odbacuju i isključuju sve što je drugačije. I to je zapravo jedna od važnih karakteristika aforizma; riječ izrečena tako da pobije sve druge misli u vezi sa datom temom.
Čije riječi su najljepše?
Kao i svako lijepo ponašanje, tako i lijepa riječ, izrečena na najljepši način, odraz je lijepog ahlaka – ljepote u čovjeku. Stoga kažemo da je najljepši govor, govor onih čija je nutrina najljepša. Obzirom da je tako, prije nego što pređemo na dio koji se tiče svih nas, pogledajmo ko su zapravo oni čije riječi su najljepše, i kakav je njihov govor.
Nema sumnje da je Uzvišeni Allah Onaj Koji je lijep u apsolutnom smislu, jer On je „Džemal-i ba-Kemal“ posjednik ljepote koja je savršena u svakom smislu, ljepote u kojoj nema niti najmanjeg nedostatka, i On Uzvišeni je izvor svega što je lijepo. Njegova riječ – Časni Kur'an, je „ahsenu ‘l-kavl“ (Zumer, 18) i „ahsenu ‘l-hadis“ (Zumer, 23), što znači „najljepši govor“. Mufessiri Kur'ana su termin „ahsenu ‘l-kavl“ preveli kao „čista, prijatna i lijepa riječ“, i kazali da ona implicira na Kelime-i šehadet. Međutim, dodali su i to da obzirom na cilj i suštinu Kur'ana, svojstva Kelime-i šehadeta predstavljaju svojstva i svih drugih ajeta. Ukratko rečeno, najljepša riječ je Allahov govor.
Nadalje Uzvišeni Stvoritelj kaže: „Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem.“ (Tin, 4) Najljepši među svim stvorenjima je Poslanik Milosti, s.a.v.s., i vanjštinom i nutrinom, a njegove riječi, časni hadisi, su najljepše riječi. Jer on, s.a.v.s., je bio „Hodajući Kur'an“; na najljepši način je protumačio kur'anske ajete i za sebe rekao: „Kunem se Allahom da iz mojih usta izlazi samo istina.“ (Ebu Davud, Ilm, 3) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je onaj koji je najljepše riječi govorio na najljepši način.
Nakon njega, s.a.v.s., najljepši među ljudima su muhsini – Allahovi, dž.š., robovi koji su na stepenu ihsana, koji Allahu robuju svjesni da ih On Uzvišeni gleda u svakom trenutku. Njihov govor su lijepe riječi. U jednoj izreci se kaže: „Velike riječi su riječi velikih ljudi.“ Sintagma „velike riječi“ podrazumijeva istinu izrečenu mudrim i lijepim riječima na sažet i jezgrovit način. „Veliki ljudi“ su muhsini, a to su u prvom redu ashabi, r.anhum, zatim, naši dobri prethodnici, alimi – Poslanikovi, s.a.v.s., varisi (nasljednici), arifi, evlije, potpuni muršidi.
Lijepa riječ je u skladu sa „najljepšim govorom“
Kao što se može zaključiti iz prethodnog dijela teksta, lijep govor su u prvom redu ajeti, hadisi i riječi velikana. Međutim, time ne želimo reći da je samo to lijep govor. Želimo reći da je svaki govor lijep onoliko koliko je u skladu sa tim lijepim govorom, kako po svom značenju, tako i po načinu izražavanja. Sve naše postupke, pa tako i riječi oblikuje ono što slušamo, čitamo i učimo. Uzvišeni Allah u suri Zumer, za vjernike posjednike zdravog razuma, kaže: „Koji Kur'an (govor) slušaju i slijede ono najljepše u njemu (…)“ (Zumer, 18)
Dakle, da bismo mogli govoriti lijepe riječi, koje su pokazatelj imana i zdravog razuma, uslov je da slušamo i slijedimo najljepši govor. A da bismo mogli slušati i slijediti najljepši govor, moramo prije svega znati šta je to.
Suština je u tome da ostanemo unutar granica lijepog govora, tj. unutar granica određenih ajetima i hadisima. Ukoliko budemo pazili na te granice, čak i obične riječi koje svakodnevno izgovaramo, pazeći na edeb, dobit će posebnu ljepotu. Jer, edeb uljepšava svako djelo. Nije nužno da čovjek bude vrhunski govornik, ili pjesnik da bi govorio ljubazno, izbjegavao ružne izraze, i imao u vidu stanje sagovornika. Dovoljno je da bude iskreni mu'min, koji čini dobra djela i svim svojim stanjima svjedoči Gospodara i Istinu. Jer, Uzvišeni Allah u ajetu kaže: „A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam doista musliman!’“ (Fussilat, 33)
Iako se ajet prvenstveno odnosi na Allahova Poslanika, s.a.v.s., plemenite ashabe, r.anhum, Poslanikove, s.a.v.s., varise – alime, muršide, vaize, i mujezine, odnosi se i na sve iskrene muslimane. U ajetu se također nalazi i išaret da svaki musliman, ispunjavajući određene uslove, može biti od onih čiji govor je najljepši.
Iman i dobra djela su uslov lijepog govora
Ukoliko čovjek istinski vjeruje i pazi na Allahove, dž.š., propise i u situacijama kada to nije lahko, te od svakog svog postupka nastoji načiniti dobro djelo, njegove riječi „Elhamdulillah, ja sam musliman!“, imat će svoju ljepotu. Drugi uslov je da se klone krajnosti – pretjerivanja i zanemarivanja, i da bude svjestan da on svojim ponašanjem treba da bude uzor, jer je on svjedok Gospodara i Istine koju predstavlja. A potom, sa takvom sviješću, treba da naređuje dobro i odvraća od zla.
Ukoliko se ta dva uslova ispune, to će samo po sebi govor učiniti lijepim. Prilikom pozivanja islamu od ključne važnosti je to da, kako govor stanja, tako i govor jezika, bude lijep i prefinjen. Uzvišeni Allah kaže: „Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj.“ (Nahl, 125) To je imperativ koji se odnosi na pozivanje vjeri, ali nas također obavezuje da i u drugim situacijama pridajemo važnost lijepom govoru. Pa tako naprimjer, gdje god da govorimo, kojim god to povodom bilo, trebamo paziti da svaka riječ bude lijepa. Tako ćemo svoj govor pretvoriti u dobročinstvo tj. u salih amel (dobro djelo).
Kur'an nas uči kako i kome da govorimo da bi naš govor bio dobro djelo. Shodno tome, riječ muslimana treba da bude u skladu sa Šerijatom i zdravim razumom, zasnovana na znanju, pozitivna i korisna, izrečena sa mjerom, pravedna, realna i bez pretjerivanja. Također, riječ treba da odražava istinu, istinsko stanje, bez umanjivanja ili preuveličavanja. Kada govorimo sa roditeljima, starijima i onima koji imaju hak kod nas, treba da koristimo jezik pun poštovanja i ljubaznosti. Ako govorimo sa siromašnim, potlačenim i tužnim, trebamo birati riječi koje će ga razveseliti. U razgovoru sa oholim i umišljenim osobama, trebamo zadržati smirenost i na blag način ih podsjetiti na istinu. Onima koji negiraju Gospodara i Istinu, trebamo govoriti jasno, otvoreno, riječima koje su lahko razumljive i koje ostavljaju utjecaj.
U svim situacijama moramo se čuvati laži, glume, i grubosti. Jer, čak i u onim relacijama koje mi ne ubrajamo u teblig (pozivanje vjeri), ružan i grub govor može uništiti naš kredibilitet predstavnika vjere, i lišiti nas mogućnosti da naše riječi budu upisane kao dobro djelo.
Izgubljena ljepota
Ukratko, iskren musliman koji je svjestan odgovornosti pozivanja Istini i predstavljanja Istine, i koji je objedinio vjerovanje i dobra djela, je lijep i njegove riječi su lijepe.
Riječi su djela, stoga objediniti vjerovanje i dobra djela, znači uskladiti riječi i djelovanje sa vjerovanjem. Jer, ukoliko čovjek nastoji da govori lijepe riječi, ali ne čini djela koja ih prate, te riječi neće imati utjecaja niti će od njih biti koristi, i što je još gore, kod Uzvišenog Allaha neće dostići stepen dobročinstva.
U 10. ajetu sure Fatir, Gospodar svjetova kaže:
„(…) K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima (uzdižu ih dobra djela).“ U tumačenju navedenog ajeta mufessiri su kazali da su riječi koje se ubrajaju u lijep govor, kao što su ajeti, hadisi, tespih, tahmid, tekbir, zikr, dova, istigfar, i druge, lijepe same po sebi, neovisno od drugih djela. U to se mogu ubrojati i savjeti kojima čovjek poziva druge na dobro, bilo po pitanju dunjaluka ili Ahireta. One su uzdižu ka Uzvišenom Gospodaru, jer su dostojne da budu primljene kod Njega. Međutim, ono što doprinosi tome da budu upisane kao dobro djelo jesu dobra djela koja ih prate.
Stoga, ukoliko naše riječi ne prate dobra djela, one ne mogu zadobiti stepen dobročinstva. Ako sami ne činimo ono čemu druge pozivamo, to znači da skrnavimo ljepotu tih riječi, zbog čega ćemo biti odgovorni. Uzvišeni Allah, kaže:
„Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tom sebe zaboravljate?“ (Bekara, 44)
Druga, još veća opasnost, je to da čovjek takvim govorom nastoji prikazati da radi ono što ne radi (Saff, 2-3), pa da tako izazove Allahovu srdžbu, da nas Uzvišeni Allah sačuva od toga.
Dakle, lijepa riječ je riječ koju prate lijepa djela. U suprotnom, takav govor može biti upisan kao grijeh. Ali, iako je tako, to ne smije poslužiti kao izgovor za neispunjavanje obaveze pozivanja na dobro i odvraćanja od zla. Ipak, da bi naš poziv imao utjecaja, uslov je da i sami radimo ono čemu pozivamo, odnosno da izbjegavamo ono od čega druge odvraćamo.
Ako korijen nije čvrst…
U 24. i 25. ajetu sure Ibrahim, lijepa riječ je uspoređena sa lijepim drvetom: „Lijepa riječ je kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi.“ Time nam Gospodar ukazuje na važnost lijepog govora, i obavještava nas o bezgraničnim plodovima koje donosi. „Čvrst korijen“ – ono što riječ čini snažnom i stabilnom, je zasnovanost na hakikatu, tj. Objavi ili tevhidu (vjerovanje u jednog Boga). „Grane prema nebu“ ukazuju na prostranstvo, tj. veoma široko polje lijepog govora. Dakle, sve dok se riječi naslanjaju na navedene principe, dok se ne odvajaju od Istine, govor će biti lijep i koristan, bez obzira o kojoj se temi radilo. „Ono plod svoj u svako doba daje“, tj. te lijepe riječi davat će plodove i bit će uzrok dobra u svakom periodu čovjekovog života, te će biti sredstvo postizanja sreće na oba svijeta.
Nadalje, u ajetima koji slijede Allah, dž.š., nas obavještava o ružnoj riječi, poredeći je ponovo sa drvetom:
„Iščupanom drvetu sa površine zemlje nema opstanka“ (Ibrahim, 26) U tefsirima se „iščupano drvo“ poredi sa jednom biljkom koju nazivaju „Ebu Džehlova lubenica“, a koja raste na deponijama. Korijeni su joj na površini, trnovita je, ružnog mirisa, gorka i otrovna. Ne raste visoko i ne pruža grane, kratkog je životnog vijeka i malo jači vjetar može je iščupati.
Sve to aludira na činjenicu da ružne riječi u kojima je sadržan kufr, poricanje ili širk, bez obzira na svoju ružnoću i štetu koju nanose, zbog svoje neutemeljenosti, ne ostavljaju dugoročan trag. Treba znati da se, osim spomenutog, u ružan govor ubraja i svaki govor koji se umjesto na kur'anskim istinama i principima islama, temelji na pretpostavkama, modi, nefsanskim prohtjevima i željama. Dakle, ono što riječ čini ružnom nije samo način govora, nego prije svega njeno značenje.
Kako govorimo i šta govorimo
Ružna riječ, u zavisnosti od stepena ružnoće, može imati različite definicije i karakteristike, ali njena glavna karakteristika je to da je lišena ljepote. Ipak, treba znati da je shvatanje koje vrjednuje samo ljepotu forme, potpuno zanemarujući suštinu, suprotno islamu. Zbog takvog shvatanja danas nam se ponekad čini lijepim i govor koji to nije.
Pa tako, ukoliko neko dirljivo i utjecajno govori, čak i o potpuno beskorisnim stvarima, dešava se da taj govor prihvatimo kao lijep. Polemika, filozofiranje, te nadmudrivanje sagovornika i pobijanje njegovih argumenata na način da se on ponizi i omalovaži, može djelovati kao umijeće. Jezik naše svakodnevnice, nerijetko određuju novine, mediji i društvene mreže gdje je način govora neumjeren i daleko od edeba.
Dok vijesti preuzete sa tih izvora, prenosimo okolini kao da smo time strogo obavezani, ni ne zapitamo se da li možda širimo neistinu, zanemarujući pri tom Allahovu zapovijed: „Ne povodi se za onim što ne znaš. I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.“ (Isra’, 36), i upozorenje Njegova Poslanika, s.a.v.s.: „Čovjeku je dosta laži da prenosi sve što čuje.“ (Muslim, Iman, 3)
A vrijednosti kao što je „čvrst korijen“, koje riječ čine lijepom, nalažu nam da samo govorimo istinu, čak i onda kada to nije u našu korist ili u korist naših najbližih. Govor o nečemu čemu nismo lično svjedočili, na način kao da jesmo, ubraja se u lažno svjedočenje. Uzvišeni Allah od nas traži da se klonimo sumnjičenja, pretpostavki, rasprave, te da se ne povodimo za informacijama koje dolaze od grješnika, dok ih dobro ne provjerimo.
Mi smo obavezni da tako postupamo zbog opomene sadržane u hadisu: „Musliman je onaj od čijih su ruku i jezika sigurni drugi muslimani.“ (Buhari, Rikak, 26), Dakle, te riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., nas obavezuju da prema drugim muslimanima gajimo iskrenu ljubav, i da se prema njima ophodimo lijepo, ljubazno i iskreno.
Lijepe riječi kazati na najljepši način
Ukoliko neko istrajava u griješenju, moguće je da će biti neophodno da ga ukorimo i upozorimo na grub način, kako bi se osvijestio i vratio Istini. Međutim, takvo postupanje može biti lijepo samo pod uslovom da je zarad Allahova zadovoljstva, zarad dobra i koristi osobe koju opominjemo, te ako je plod iskrene ljubavi i brige. Ali i u toj situaciji onaj ko opominje treba imati u vidu svoje greške, treba se najprije okrenuti svome nefsu, biti svjestan da svaki čovjek griješi, te biti neprijatelj grijehu a ne grješniku. Ali, čak i tada je bolje ustrajavati u upozoravanju na blag način.
Musliman se treba truditi da svakog dana sve više uljepšava svoj govor. Zbog toga je obavezan da dobro upozna najljepši govor i najljepše riječi, tj. časne ajete, hadise i riječi velikana, kako bi uvijek imao ispravan orijentir.
Velikani su kazali: „Jezik je prevodilac srca.“, dakle, pokazatelj čovjekovog stanja. Drugim riječima način na koji čovjek govori pokazuje kakav je on zapravo. Jer, iz usta izlazi samo ono što je u srcu. Stoga, da bi čovjek mogao lijepe riječi govoriti na najljepši način, mora se truditi da bude dobar vjernik. Na tom putu treba se truditi da se što više druži sa lijepim insanima – dobrim vjernicima, sadik robovima, muttekijama, te da svoje srce pretvori u Bejtullah satkan od najljepših riječi – riječi Gospodara svjetova. I što je najvažnije, ne smije zaboraviti da je Poslanik Milosti, s.a.v.s., u lijepom govoru, kao i u svemu ostalom, najljepši primjer i najbolji učitelj.
