Pružiti djeci lijep odgoj ne znači govoriti im o lijepom ahlaku. Jer, na djecu mnogo više od riječi utječe ponašanje roditelja. Roditelji mogu do mile volje vaziti o pobožnosti, ali, ukoliko nisu iskreni, djeca to odmah primijete.
Djeca su ogledalo roditelja. Međutim, to ogledalo počinje davati istinski odraz tek nakon što djeca odrastu i počnu živjeti vlastite živote. Naročito ono što im pružimo do sedme godine života, jeste temelj na kojem će se u odraslom dobu zasnivati njihova ličnost. Nedostatke u njihovom odgoju uviđamo tek kada postanu odrasle osobe. No, tada je već kasno.
Mi nastojimo učiniti da naša djeca liče na nas, to je pogrešno! Oni nisu poput nas i potrebno ih je odgajati kao sebi svojstvene ličnosti. Griješimo već pri postavljanju poznatog pitanja: „Šta ćeš biti kada narasteš?“, na šta djeca odgovaraju: „Doktor, inžinjer, učiteljica, vatrogasac, pilot…“ Lijepo, ali pitanje ne treba glasiti: „Šta ćeš biti kada narasteš?“, već: „Ko ćeš biti kada narasteš?“ Jer, čovjek se mnogo više prepoznaje po odgovoru na pitanje „Ko ćeš biti?“ nego po odgovoru na pitanje „Šta ćeš biti, dakle, čime ćeš se baviti?“ Na taj način dijete gradi svoju osobenost. Spasimo svoju djecu etiketiranja po zanimanju i navedimo ih da razmišljaju o tome u kakve će osobe izrasti. Fokusiranje na izbor zanimanja rađa bezličnost, a fokusiranje na pitanje „Ko ćeš biti?“ rađa osobenost.
U našem društvu i u cijelom islamskom svijetu najveći problem je bezličnost, nedostatak identiteta. Govorim o ljudima koji su bez boje, bez specifičnosti, koji slijede mase i ustručavaju se biti ono što jesu. To je naša bolna istina. A nama su potrebni sebi svojstveni ljudi, ljudi koji čvrsto stoje iza svojih stavova, ljudi koji su karakterne ličnosti.
Fabrička proizvodnja
Države, zajednice, sistemi, zarad vlastitih koristi pokušavaju djecu svrstati u određene kalupe. Naše obrazovanje nije lično niti prilagođeno karakteristikama pojedinca, već je usmjereno na mase. Baš i poput masovne proizvodnje i masovne komunikacije, tako i masovno obrazovanje pokušava ljude smjestiti u definisane kalupe, zarad vlastitih koristi. To što u klasičnom obrazovanju djeca sjede u redovima, jedni iza drugih, i gledaju jedni drugima u potiljke oslanja se na sistem njemačkog viteškog reda. Zatim, fabrički sistem, također je poput vojničkog sistema. Usmjeren je na odgajanje „vojnika“ koji su jednako uniformisani i čije su karakterne razlike izbrisane.
A u historiji islamske civilizacije, nisu postojali razredi sadržani od redova klupa, već su učenici sjedili u halkama. Svi su bili jednako udaljeni jedni od drugih. Svi su jedni drugima gledali u lice. Jer, svaki učenik se posmatrao kao insan, a ne kao vojnik. A čovjekova jedinstvenost očituje se na njegovom licu. U halki nije bilo hijerarhije, niko nije bio iznad ili ispod. I sam muderris (predavač) bio je dio halke. On je okretao svoja leđa kibli, dakle, bio je osoba koja ukazuje na pravi smjer. Isto tako, vježbe, zikr i mehter (janjičarski vojni orkestar), bili su u formi halke. U halki smo sjedili čak i kada jedemo, na podu, za sofrom.
Masovna proizvodnja jednaka je masovnom obrazovanju, zasniva se na dvije skupine bezličnih ljudi. S jedne strane su to bezimeni radnici koji na proizvodu koji naprave ne smiju ostaviti vlastiti trag, a s druge strane su to potrošači koji upotrebljavaju iste proizvode koje je napravila grupa radnika, a da pri tome zanemaruju vlastite razlike i osobenosti.
Uvođenje sviju u tačno zacrtani red, bojenje istim bojama i ubacivanje u isti kalup jeste zulum koji je Zapad proširio na sve strane. Jer, Uzvišeni Gospodar nas nije stvorio tako da budemo svi iste boje, istih sposobnosti, istog karaktera. Isto se odnosi i na braću i sestre od istih roditelja. Svako od njih voli, poznaje i shvata različito. Uzvišeni Gospodar kaže: „Reci: ‘Svako postupa po svom nahođenju (i po svom karakteru), a samo Gospodar vaš zna ko je na Pravome putu.’“ (Isra’, 84)
Stjecanje karaktera
Kao i u svemu drugom, naš primjer je Allahov Poslanik, s.a.v.s. Pogledajmo njegove mubarek halife. Svi su različite ličnosti. Neki od njih su bili blagi, a neki žestoki. Neki su prednjačili u znanju, neki u državnim poslovima; neki u trgovini a neki u vojnim sposobnostima. Allahov Poslanik, s.a.v.s., niti jednog od njih nije primoravao da bude jednakog karaktera kao neko drugi. Hazreti Ebu Bekr, r.a., mu je došao sa svojim osobenostima, i on, s.a.v.s., je njegovom imenu dodao obilježje iskrenosti, es-Siddik. Hazreti Omer, r.a., mu je došao sa vlastitim karakteristikama pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pridodao nadimak el-Faruk – onaj koji razdvaja istinu od neistine. Zatim mu je došao hazreti Osman, r.a., sa sebi svojstvenim osobinama, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dao nadimak el-Zunnurejn. Hazreti Ali, r.a., mu je također došao sa posebnim osobinama, pa je njemu dao nadimak Hajder – lav. Tako je bilo i sa mubarek djecom i unucima Allahova Poslanika, s.a.v.s. Ustvari, tako je bilo sa svakim ashabom. Svi su bili primjereni robovi na putu Uzvišenog Hakka, a da pri tome nisu odustali od karaktera koji im je podario Uzvišeni Allah.
Tako i mi trebamo imati poštovanje spram karaktera našeg supružnika, naše braće, naše djece, u biti, spram svačijeg karaktera. Naša djeca su jedinstvena stvorenja koja je stvorio Uzvišeni Gospodar. Oni nisu naš imetak zato što smo mi sredstvo putem kojeg su došli na ovaj svijet. Nažalost, mi ih nesvjesno tako posmatramo. Mi insistiramo da budu poput nas, ne gledajući na njihove karaktere i osobenosti. Umjesto da im damo savjete i odgoj u skladu sa njihovom ličnošću, mi nastojimo sve strpati u isti koš. To ustvari ne činimo samo našoj djeci, već i prijateljima, dostovima, kolegama s posla, čitateljima naših knjiga.
Ukoliko pogledamo kroz prozor hakikata, naša djeca su ustvari naši vršnjaci. Jer i njihovi ruhovi su stvoreni u istom trenu kada i naši. U istom trenutku Uzvišeni Gospodar se i njima obratio pitanjem: „Elestu bi Rabbikum: Da li sam Ja vaš Gospodar?“ Djeca su za roditelje emanet Uzvišenog Gospodara, vrlo bitan i sladak emanet. Zbog toga, bdijmo dobro nad svojim emanetom, ali pazimo da ih pritome ne razmazimo, a niti da od njih napravimo bezosjećajne pojedince.
No, mi idemo u krajnosti jer po tom pitanju ne znamo za mjerilo Uzvišenog Hakka i ne postupamo u skladu s njim. Neki od nas uopće ne odgajaju svoju djecu, ne navikavaju ih na lijepo i dobro i prepuštaju ih same sebi. A kada takva djeca odrastu pretvaraju se u nezaodovoljne, drske, razmažene pojedince. A neki roditelji pak rade sasvim suprotno, pokušavaju djecu prisiliti na usvajanje njihovog karaktera, ili što je još gore, na realizovanje snova koje su oni sami imali ali nisu uspjeli ostvariti. Pretjerana disciplina pretvara djecu u robote. A zatim kada dođu u pubertet, takva djeca sve odbijaju. Pa tako odbacuju i onu jednu ili dvije lijepe osobine koje su uspjeli steći u tom krutom odgoju. Ili, postaju bezlične, slabe i aljkave ličnosti.
Kada držim predavanja na fakultetu, nakon što uđem u razred, prvo dobro osmotrim svoje učenike. Vjerujte mi, po njihovom sjedenju, načinu gledanja i stavu, mogu vam reći koji od njih je prošao kroz lijep porodični odgoj. Takvih je uvijek malo… Većina je nažalost drska i neumjesna. Danas uočavam da naša djeca prije svega ne znaju za poštovanje. To znači da se nisu naučila poštovanju ni u porodici, ni na ulici, ni u školi. Čak i da ne poznajete roditelje, po postupcima i karakteristikama njihove djece, možete odmah uvidjeti kakav je njihov ahlak. Roditelji djece koja govore povišenim tonom vjerovatno isto tako govore. Također, velika je mogućnost da su roditelji djece koja su bučna i ne poštuju pravila komunikacije te upadaju drugima u riječ, upravo takvi. Stoga, krivicu ne treba tražiti u djetetu, već u roditeljima.
Odgoj kroz primjer
Pružiti djeci lijep odgoj ne znači govoriti im o lijepom ahlaku. Jer, na djecu mnogo više od riječi utječe ponašanje roditelja. Roditelji mogu do mile volje vaziti o pobožnosti, ali, ukoliko nisu iskreni, djeca to odmah primijete. S druge strane, ukoliko roditelji imaju lijep ahlak, pa čak i da nikako ne govore o tome, djeca će usvojiti lijep ahlak. Kada biste tako odgojenu djecu odveli u sred nevjerničke zemlje, ona bi nastavila sijati punim sjajem. Nema nikakve potrebe da strahujete. Dovoljno je da mi budemo dobri i ispravni i da ih od malih nogu navikavamo na dobročinstvo i robovanje. Pružimo im i ljubav i poštovanje pa će i oni uputom našeg Gospodara hoditi Pravim putem.
Odgoj djece u skladu je sa sunnetom i adetom Uzvišenog Gospodara. Riječ „Rabb“ ima isti korijen kao i riječ „terbijet-odgoj“ i „murebbi“. Uzvišeni Gospodar je er-Rabb – Onaj Koji odgaja. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Mene je moj Gospodar odgojio, i kako me samo lijepo odgojio!“ Osvrnimo se na ahlak časnog Resula, s.a.v.s.: Mnogo više je govorio stanjem nego govorm, u njegovom ahlaku je mnogo više suštine nego riječi, mnogo više sohbeta nego vaza. Govorio je dobro ili je šutio. U njegovom ahlaku nije bilo podsticanja na mržnju, već na ljubav, nikada nije otežavao već je volio olakšavati.
Tako je, put odgoja djece jeste slijeđenje Sunneta. A nije u slijeđenju zapadnjačkih ispraznih klišea pod nazivom „Odgoj o vrijednostima“. Naučiti Sunnet je vrlo lahko. U slobodno vrijeme, umjesto da se bavimo ispraznim poslovima, možemo iščitavati časne hadise uzimajući pouku iz njih i usvajajući ih. Ukoliko čvrsto odlučimo da ćemo svaki hadis i ajet koji naučimo primijeniti u svom životu, onda možemo postati bolji robovi. Vezivanjem za učenjake i velikane koji su usvojili taj lijepi ahlak, te iščitavanjem djela o njihovim životima i primjenjivanjem usvojenog u vlastiti život, možemo postati dobri ljudi.
Mi pridajemo mnogo pažnje našim adetima i običajima, ali ne gledamo mnogo u njihovu suštinu. Da, većina naših adeta i običaja su lijepi, jer, većina se oslanja na časni Sunnet. Neki od njih su gostoprimstvo, čašćenje musafira, poštovanje spram starijih, ljubav prema mlađima, činjenje hajra, mirenje zavađenih, pomaganje onima koji su zastali na putu, itd… Međutim, neki naši običaji su novotarija i ružni su. Naprimjer, razmislimo samo o velikoj količini novca koja se u posljednje vrijeme sve više traži od mladića koji se želi oženiti. Jasno je da je mehr obavezan, međutim, i u tome je mjerilo Sunnet. Nije nikakva vještina mladića koji se želi oženiti našom kćerkom baciti u hiljade troškova, tražiti kilograme zlata, najskuplji namještaj. To je mučenje za mlade koji se žele vjenčati. I kada nakon takvih patnji na vjenčanju učimo Časni Kur'an i ilahije, mi mislimo da smo napravili vjenčanje u skladu sa islamom. Da li je to naša kćerka manje vrijedna ukoliko budućeg zeta nismo bacili u takve probleme? Zar neće i ona sama trpjeti zbog dugova koje će kasnije njen suprug morati vraćati? Uporište takvog postupanja jeste u tome što mnogo više važnosti pridajemo pokazivanju i materijalnom, nego vjeri. Kao i u svemu, tako i u tradiciji i običajima, mjerilo trebaju biti Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Sve što nije u skladu sa tim mjerilima, pogrešno je.
Dobrobit i za dunjaluk i za Ahiret naše djece
Roditelji svih nas su pretrpjeli mnoge muke, žrtvovali su se kako bi nas školovali i pomogli nam da steknemo zanimanje kojim ćemo sebi zaraditi za život. Neka je Uzvišeni Allah zadovoljan njima. A mi smo, hvala Allahu, u materijalno boljem stanju od njih. Prirodno je da i mi želimo da naša djeca budu bolja od nas, međutim, tu činimo veliku grešku. Kako naša djeca ne bi podnosila tegobe koje smo mi podnosili, odgajamo ih kao da su u inkubatorima, prekidamo njihovu vezu sa realnim životom i ne učimo ih odgovornosti. Ne učimo ih da nema hrane bez truda, blagodati bez zalaganja za nju, niti rezultata bez rada. Vjerujemo da su naše jedine roditeljske dužnosti da ih pošaljemo u dobre škole, da im damo novac za knjige i prevoz i da utrošimo novac u njihov upis na univerzitet. Zbog toga odgajamo ličnosti koje su toliko slabe da kada zakorače u samostalan život, pri najmanjem problemu, bivaju izgubljeni i ne znaju šta da čine. Ne mogu stajati na vlastitim nogama i njihova osobenost se ne može razviti. Na taj način, misleći da činimo dobro za svoju djecu, mi im ustvari nanosimo štetu.
Zaključak je sljedeći: Djeca su nam jedinstven i vrijedan emanet od Uzvišenog Allaha. Na nama je da našu djecu, koja nam ovaj teški život čine podnošljivim, odgojimo, podržimo i usmjerimo u skladu sa njihovim vremenom, karakteristikama i pozitivnim željama. Rješenje mnogobrojnih problema društva na koje se žalimo leži najprije u odgajanju djece lijepog ahlaka, učene djece koja će biti odana vjeri. Čak i ako uistinu postoje mnogi nedostaci, pogrešno je provoditi vrijeme u žaljenju na društvo, sistem, državu. Obratimo pažnju na sebe, na svoju porodicu, a posebno, dobro obratimo pažnju na svoju djecu.
