“Mi rekosmo: ‘Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo Moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.’” (Bekara, 38)
Prema rasporedu kur’anskih sura, Bekara (Krava) je sura koja se nalazi na samome početku Kur’ana Časnog. Sadrži dvanaest ajeta u kojima se spominju oni robovi koji “ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.” U tim ajetima se opisuju vjernici, navode se njihova svojstva i osobine koje ih krase. No, u tim ajetima se istovremeno navodi da se oni neće ničega bojati, niti će za čime tugovati. Postavimo pitanje, zašto to oni neće ni za čime tugovati niti će se ičega bojati? Šta je to što ih je dovelo na taj položaj? Šta je to što im je obezbijedilo takvu sigurnost?
Strahovanje za Ahiret
Uvaženi mufessiri – tumači Kur’ana Časnog su ispisali mnogobrojne stranice koje objašnjavaju kakve to pogodnosti i uživanja očekuju robove koji se neće ničega bojati niti za čime tugovati. Ibn Džerir et-Taberi, rah., je, pojašnjavajući navedeno, kazao: “Ti vjernici neće strahovati niti će se brinuti o vatri džehennemskoj. A što se tiče obećanja da neće tugovati, ono upućuje na to da na prethodnome svijetu – dunjaluku nisu ništa ružno ni nevaljalo radili.” Fahruddin er-Razi, rah., je, pak, protumačio na sljedeći način: “Strah se odnosi na ono što dolazi – budućnost, na neke neugodnosti koje mogu doći. Tuga se ponekad odnosi na ono što je minulo, a ponekad na ono što se može očekivati. No, Uzvišeni Gospodar je tim robovima to zamijenio vječnom i neprolaznom srećom kojoj kraja nema. Ovim ajetima Uzvišeni Gospodar garantuje takvim vjernicima da za njih nema straha od Ahireta, niti ima tuge i potištenosti zbog toga što nisu mogli postići neke od dunjalučkih blagodati.” Neki učenjaci su zaključili da ta garancija upućuje na to da je Ahiret, za razliku od dunjaluka, sigurno i udobno mjesto, a što dunjaluk nije.
Sreća na oba svijeta
U djelu “Iršadu ‘l-’akli ‘s-selim”, Ebussuud Efendi, rah., je tumačeći 262. ajet sure Bekare, kazao: “Takvi robovi nemaju razloga da strahuju od bilo čega, na oba svijeta. Takvi neće tugovati zbog nepostizanja dunjalučkih želja, ma kakve one bile.” U 38. ajetu spomenute sure se veli: “Ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.”, a što ne znači da se oni uopšte ne boje, rastužuju, niti to da se svemu trebaju radovati. Kako to može biti moguće! Strah izazvan razmišljanjem o Allahovoj, dž.š., veličini, i onaj koji potekne od razmišljanja da li će Allah, dž.š., primiti učinjena dobra je jedna od osobina bliskih Allahovih, dž.š., robova – mukarrebuna. Ovdje se misli da te osobine prevladavaju u njihovim životima.
Strah od nedostatnosti u izvršavanju dužnosti prema Allahu, dž.š.
Fahruddin er-Razi, rah., je 62. ajet sure Junus protumačio na sljedeći način: “Nije moguće da čovjek ne strahuje, niti tuguje na ovome prolaznome svijetu – dunjaluku, jer je on, sam po sebi, mjesto tuge i nesigurnosti. Vjernik se nikada neće moći spasiti onoga što se navodi u Resulullahovim, s.a.v.s., hadisima: “Dunjaluk je zatvor vjerniku, a Džennet nevjerniku.” (Muslim, Tirmizi), i: “Put do Dženneta je popločan iskušenjima i tegobama, a put do Džehennema prohtjevima i strastima.” (Muslim) Vjernik, koliko god ugodno živio na ovome svijetu, daleko od svih iskušenja i nedaća, ne može a da ne strahuje i da se ne brine o tome kako će položiti račun pred Allahom, dž.š., i dati odgovor na pitanje kako je izvršavao svoje dužnosti prema Uzvišenome Gospodaru.
Zbog tog hala – stanja vjernikā, Allah, dž.š., će učiniti da na Danu polaganja računa budu smireni i sigurni, udaljeni od svake brige i straha. Na njih se odnosi ajet Kur’ana Časnog: “Ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.” Ukratko, garancija da se oni neće ničega bojati i da ni za čim neće tugovati odnosi se na to da oni ne prolaze kroz faze brige ili tuge zbog toga što nisu postigli nešto od dunjalučkih dobara koja su nastojali postići te ne strahuju od onog što će ih zadesiti na Danu polaganja računa. Njihova jedina briga je usmjerena na to kako da robuju Allahu, dž.š., na najljepši način. Naravno, pod posljednje spomenutim se podrazumijevaju briga i strah o tome kako će ispustiti dušu u trenutku kada Melek smrti dođe po nju, kako će položiti ispit u kaburu, preći Sirat- ćupriju i sl. Vjernici se trebaju brinuti i truditi da se okite tim osobinama koje krase Allahove, dž.š., robove koji će imate spomenute privilegije. Allah, dž.š., na mnogim mjestima u Časnom Kur’anu spominje da će u sigurnosti, daleko od tuge i straha, biti oni robovi koji budu istinski vjerovali i dobra djela iskreno činili. Pitamo se koja su to sve svojstva koja kite vjernike kojima je dato to obećanje?
Iman i dobra djela (amel-i salih)
Među osobinama tih robova jesu, na prvome mjestu, čvrsto vjerovanje – iman i dobra djela koja su iskreno učinjena u ime Uzvišenog Allaha. Čvrsto i ispravno vjerovanje u Allaha, dž.š., biva uzrokom da se čovjek okiti svim dobrim i pohvalnim osobinama. Ono čovjeka podstiče na činjenje dobrih djela kao što su naprimjer: namaz u njegovo vrijeme i zekat. Također, u prvome redu, u ta djela se ubrajaju sve naredbe i zabrane čijim izvršavanjem i poštivanjem čovjek stiče zadovoljstvo Uzvišenoga Gospodara. U tome kontekstu Kur’an Časni poručuje: “One koji vjeruju i čine dobra djela i namaz obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.” (Bekara, 277); “One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!” (Bekara, 62)
U ajetima se spominje da će i jevreji, kršćani i sabejci koji su slijedili poslanike svoga vremena, njima bili pokorni i slijedili vjerozakone – šerijate koji su im bili objavljivani, biti nagrađeni i da neće ni za čime tugovati niti strahovati. Ta nagrada i obećanje se, međutim, danas odnose na sljedbenike posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Štaviše, jedan od uslova koje Kur’an Časni postavlja, jeste slijeđenje vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., i nastojanje da se njegove preporuke sprovedu u svakodnevni život. U tome smislu se veli: “Mi rekosmo: ‘Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo Moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.’” (Bekara, 38); “O sinovi Ademovi, kad vam između vas samih budu dolazili poslanici koji će vam propise Moje objašnjavati – onda se oni koji se budu Allaha bojali i dobra djela činili neće ničega bojati niti će za bilo čim tugovati.” (A’raf, 35) “Uputstvo” spomenuto u naprijed citiranome ajetu, prema mišljenju mufessira, podrazumijeva poslanike i objave koje su im stizale. Oni koji to uputstvo budu slijedili, bit će spašeni, ni za čime neće tugovati niti strahovati.
Radost šehida
Oni koji presele na putu Uzvišenog Allaha su također od onih koji neće ni za čime tugovati niti se čega plašiti. Uživat će u ni’metima – blagodatima koje će im podariti Uzvišeni Gospodar. Kur’an Časni o tome veli: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati.” (Al-i ‘Imran, 169-170) Oni koji budu pazili na svoje vjerovanje, riječi i djela; budu izvršavali sve naredbe i klonili se svih zabrana u punome smislu te riječi, te budu na istikametu, zaslužit će počast da budu od onih koji neće ni za čime tugovati, niti će se čega bojati: “Oni koji govore: ‘Naš Gospodar je Allah!’ – i istraju na Pravome putu, neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju!” (Ahkaf, 13)
Allahovi, dž.š., odabrani robovi ili Njegove evlije su također od robova o kojima je posrijedi čitava priča. U kur’anskim ajetima se spominje riječ “evlijaullah”, koja u prijevodu označava Njegove odabrane, prisne robove kojima je On zaštitnik. Jedna u nizu odlika koje krase te robove jeste i ono što se spominje u Resulullahovom, s.a.v.s., hadisu: “Oni su takva stvorenja da vas, kada ih ugledate, podsjete na Uzvišenog Allaha.” (Taberi: Džam’u ‘l-Bejan, XV: 119; Ibn Kesir: Tefsiru ‘l-Kur’ani ‘l- Azim, IV, 278)
Evlije su obradovane mirom i sigurnošću jer su postigle potpuni iman i realizovale takvaluk kod sebe. Uzvišeni Gospodar kaže: “I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahove evlije, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali. Za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu. Allahove riječi niko ne može izmijeniti! To će, zaista, veliki uspjeh biti.” (Junus, 62-64) Uzvišeni Allah nam je propisao recept u kome stoji kako ćemo se sačuvati brige, tuge i straha na oba svijeta. Opisao nam je put kojim se postiže mir i sigurnost. Biti od takvih robova ili se nalaziti u njihovoj blizini i s njima se družiti je veliki uspjeh!
INFAK I IHSAN
Jedna od osobina koja krasi robove koji neće ni za čime tugovati niti imalo strahovati jeste i “infak”, odnosno, trošenje imetka na Allahovom, dž.š., putu. Infak podrazumijeva da rob zna da je sve ono što posjeduje vlasništvo Uzvišenog Gospodara koje mu je udijeljeno, te da je spreman, zarad Njegova zadovoljstva, sve to žrtvovati. Kur’an Časni u vezi s navedenim veli: “One koji troše imetke svoje na Allahovu putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.” (Bekara, 262) “Oni koji udjeljuju imanja svoja i noću i danju, tajno i javno, dobiće nagradu od Gospodara svoga; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.” (Bekara, 274) Što se tiče ihsana ili vrhunskog stupnja imana, on se ogleda u tome da insan robuje Allahu, dž.š., kao da Ga vidi, jer ako on Njega ne vidi, Allah, dž.š., njega vidi, kako stoji u poznatome hadisu Allahova Poslanika, s.a.v.s. Onaj koji bude robovao Allahu, dž.š., na taj način, zadobiva status onoga koji neće ni za čime tugovati, niti će zbog nečega strahovati, kako se to navodi u Kur’anu Časnome: “Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio, toga čeka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati.” (Bekara, 112)
Časopis Semerkand, br. 108, Riječnik Kur'ana
