Njegovo pravo ime je Numan b. Sabit, rah., a rodio se 80. godine po Hidžri (699. godine po miladu), u iračkom gradu Kufa. Otac mu je bio Sabit b. Zuta, Allahov, dž.š., dobri rob koji je od Alija, r.a., tražio dovu za svoj evlad i svoje potomstvo. Budući da je porijeklom bio perzijanac prenosi se da njegova loza potječe iz Irana. Imam-i Âzam, rah., je odrastao u Kufi gdje ga je njegov otac odgojio i gdje mu je prenio veliko vjersko znanje. U ranom djetinstvu naučio je Časni Kur’an napamet. Kiraet je učio od velikog imama Asima koji je poznat kao jedan od “sedam kurra’a”. Stekao je znanje iz oblasti arapske gramatike (sarf i nahv) kao i iz oblasti arapske poezije i književnosti.
Plemeniti ashabi, koje je vidio za svog života su: Enes b. Malik, Abdullah b. Ebi Evfa, Vasile b. Eska, Sehl b. Saide i Ebu Tufejl Amir b. Vasile, r.anhum, i drugi. Prisustvovao je njihovim medžlisima sohbeta i od njih je slušao hadiske predaje (neka je Uzvišeni Allah zadovoljan svima njima). Dobio je je nadimak Imam-i Âzam zbog toga što je posjedovao posebno mjesto među alimima svog vremena. Islamski učenjaci, Buhari i Muslim, rah., složni su u tome da se hadis: “Kada bi se iman uspeo do zvijezde Sjevernjače, jedan od perzijskih sinova bi ga sigurno uzeo i vratio.”, odnosi na Imam-i Âzama, rah.
TRGOVINA, ZNANJE I POLITIKA
Imam-i Âzam bio je sin bogate trgovačke porodice, te se i sam bavio trgovinom, a na sljedeći način objašnjava kako je počeo stjecati vjersko znanje: “Jednog dana, prolazio sam pored alima Ebu Amra eš-Ša’ba, rah. On me pozva i upita: ‘Gdje nastavljaš?’ ‘Idem u čaršiju.’, rekoh. ‘Nisam na to mislio, već, kod kojeg alima nastavljaš stjecati znanje?’ ‘Nisam redovan niti kod jednog alima.’, odgovorih, a on mi na to reče: ‘Nikako ne zapostavljaj znanje i druženje sa učenjacima! Ja vidim da si ti pametan i inteligentan mladić, velikog potencijala.’ Te Ša’bijeve, rah., riječi mnogo su utjecale na mene. Napustio sam svog ortaka u trgovini i krenuo sam putem znanja.” Imam-i Âzam, rah., je najprije kod Amra eš-Ša’ba stekao znanje iz oblasti kelama i dijalektike. Za kratko vrijeme postao je stručnjak iz tih oblasti. Učenik Imam-i Âzama, rah., Zufer b. Huzejl je rekao: “Moj učitelj Ebu Hanife kaže: ‘Najprije sam stekao znanje iz oblasti kelama, a zatim sam se pridružio halki predavanja Hammada b. Ebi Sulejmana i započeo sa stjecanjem znanja iz oblasti fikha.’” Kada ga je jedan njegov učenik upitao kako je započeo sa izučavanjem fikha, Ebu Hanife, rah., je odgovorio sljedećim riječima: “To se desilo uz Allahovu, dž.š., pomoć i podršku. Neka je Njemu Uzvišenome vječna hvala. Kada sam se počeo baviti znanjem, razmatrao sam sva polja znanja. Od svakog sam učio po jedan dio. Razmišljao sam o koristima i rezultatima tog znanja. Zatim sam se odlučio za fikhsku nauku jer izučavanje fikha donosi i druženje sa učenjacima te priliku za postizanje istikameta (ustrajnost), lijepog ahlaka i takvaluka (bogobojaznost).
Osim toga, nije moguće izvršavati farzove, činiti ibadete i slijediti Sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., bez fikhskog znanja.” Imam-i Âzam, rah., je pedeset i dvije godine svog života, kroz koji je stjecao znanje i podučavao druge, proveo pod vladavinom Emevijske dinastije, a osamnaest godina je živio pod vladavinom Abasida. U oba razdoblja protivio se nepravdi i ukazivao je na greške koje su činili halife i ostali namjesnici. Nikada nije prezao od toga da jasno kaže istinu. Štaviše, zbog toga je bačen u zatvor, gdje je i mučen. S druge strane, borio se i protiv nevjernika i zabludjelih ogranaka koji su nastojali skrenuti sa Pravog puta one koji su slijedili vjerovanje Ehl-i Sunneta.
KAKO ZNANJE NE BI UMRLO
Iako je Imam-i Âzam, rah., prisustvovao predavanjima mnogih uvaženih učenjaka svoga vremena, njegov istinski učitelj bio je Hammad b. Ebi Sulejman, rah. On je govorio: “Niko osim Numana neće sjesti pokraj mene, na čelo halke predavanja.” Imam-i Âzam, rah., osamnaest godina je dolazio na predavanja svoga učitelja Hammada, rah. Pored toga, često je išao u Hidžaz i viđao se sa alimima u Mekki i Medini, a koji su većinom bili iz generacije tabi’ina. Od njih je slušao hadiske predaje i s njima razgovarao o fikhskim temama. Bio je poznat i po svome poštovanju i ljubavi spram Ehl-i Bejta. Prisustvovao je sohbetima Muhammeda Bakira i Zejda b. Alija (Allah, dž.š., njima bio zadovoljan).
Kada je njegov učitelj Hammad, rah., preselio na Ahiret, Imam-i Âzam, rah., je imao četrdeset godina. Ostali učenici, prijatelji i prvaci u narodu, tražili su da on pređe na mjesto svoga učitelja. Rekao je: “Ne želim da znanje umre!”, te je počeo sa odgajanjem učenika i rješavanjem pitanja koja mu je narod predočavao. Svaki dan, od sabah-namaza pa sve do podne-namaza, odgovarao je ljudima na pitanja. Zatim bi nakon podne-namaza malo odspavao, a onda bi sve do jacije držao predavanja svojim učenicima. Nakon toga bi odlazio kući kako bi se malo odmorio, a zatim bi ponovo odlazio u džamiju gdje bi ibadetio sve do sabaha. Prije nego bi dao odgovor na određeno pitanje, javno bi diskutovao o tome sa svojim učenicima. Nakon diskusije, on bi ponovo izvršio određena istraživanja i onda bi odgovorio na pitanje. Iako je lično davao odgovore na fetve, tražio je od učenika da te odgovore zapisuju. Kasnije su ti zapisi postali dio današnjeg fikha. Nakon što bi došli do određenog rješenja, kao znak zahvale Allahu, dž.š., njegovi učenici i svi koji su se nalazili u medžlisu znanja, donosili bi tekbire. Tako je mesdžid u Kufi odjekivao glasovima tekbira.
PRISTUP I NAČIN IDŽTIHADA
Imam-i Âzam, rah., u pronalasku odgovora na postavljana pitanja i probleme služio se različitim metodama idžtihada. Zbog toga su ga pojedinci počeli osuđivati da čini idžtihad na osnovu kijasa, a da ostavlja postrani Kur’an i Sunnet. Na te optužbe bi odgovarao: “Mi najprije tražimo odgovor u Allahovoj, dž.š., Knjizi, ako ga tu ne nađemo, onda gledamo u Sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s. Ako ni tu ne pronađemo rješenje, onda prihvatamo ono oko čega su se složili plemeniti ashabi, r.anhum. Ukoliko su se pak razilazili, onda biramo jedno od mišljenja koje želimo. Ni- kada ne dajemo prednost tuđim nad stavovima ashaba, r.anhum.” A onima koji bi ga pitali od koga je stekao znanje, odgovarao je: “Od Omera, r.a., posredstvom onih koji su stekli znanje od Omera; od Alija, r.a., posredstvom onih koji su stekli znanje od Alija; i od Abdullaha b. Mes’uda, r.a., posredstvom onih koji su stekli znanje od Abdullaha b. Mes’uda (Allah svima njima bio zadovoljan).”
Imam-i Âzam, rah., često je koristio metodu kijasa jer je područje u kojem je živio zahtijevalo rješavanje mnogih novonastalih dešavanja i problema. Metoda idžtihada koju je primjenjivao Imam-i Âzam, rah., vidna je i kroz fetve koje su davali njegovi učenici. Među njima su i oni koji su postigli velike stepene u oblasti kijasa, kao što su Ebu Jusuf i Zufer b. Huzejl, rah. Imam-i Âzam, rah., je uočavao detalje određenog problema i lahko ih je razumijevao. Povrh toga, uzimao je u obzir i prakticiranje naroda te ga je smatrao dokazom sve dok se ne kosi sa temeljnim osnovama vjere. On nikada nije bio sklon otežavanju.
Broj učenika koje je odgojio doseže četiri hiljade. Od četiri hiljade učenika, njih 730 je postiglo iznimno visoke stepene u nauci. Neki autori, zapisali su imena, biografije kao i gradove u kojima su djelovali učenici koje je odgojio. Islamski učenjaci porede Imam-i Âzama, rah., sa stablom drveta, a ostale alime i evlije sa granama. Na taj način žele istaknuti da je on u svakom smislu postigao visoke stepene, dok su ostali postigli visoke stepene samo u određenim poljima.
SVJEDOČENJA O IMAM-I ÂZAMU, RAH.
Prema opisu Imama Gazalija, rah., Imam-i Âzam, rah., je bio osoba koja je zavrijedila pohvale drugih alima i on ga naziva “arifom potpunog ma’rifeta.” Jedne prilike, kada je otišao kod Imama Malika, rah., Imam je ustao na noge kako bi mu iskazao poštovanje, a nakon što je Imam-i Âzam, rah., otišao, Imam Malik, rah., je upitao prisutne: “Poznajete li tog velikana? Taj velikan je Numan b. Sabit. Kada bi rekao da je ovaj drveni stub zlatan, on bi to dokazao.” Zatim mu je došao Sufjan es-Sevri, rah., a on mu je rekao da sjedne malo niže od mjesta na kojem je sjedio Ebu Hanife, rah. Kada je izašao, objasnio je da je to zbog toga što je Ebu Hanife, rah., fikhski alim. Jedne prilike su mu prigovorili: “Kada govorite o Ebu Hanifi, hvalite ga mnogo više nego druge.” Na to je Imam Malik, rah., rekao: “Da, tako je, jer on je ljudima koristan zbog svog znanja. Njegova deredža ne može se porediti sa deredžama drugih. Kada neko spomene njegovo ime, ja ga uvijek pohvalim kako bi ljudi činili dovu za njega.” Također, Imam Šafija, rah., je za Ebu Hanifu, rah., rekao: “Ja ne poznajem većeg alima u oblasti fikha od Ebu Hanife. Onaj ko želi naučiti fikhsko znanje neka prisustvuje medžlisu znanja njegovih učenika i neka njima čini hizmet.” Jedne druge prilike je rekao: “Ja se okorištavam bereketom Ebu Hanife. Mnogo se okoristim kada posjetim njegov kabur. Kada imam neku potrebu, posjetim kabur Ebu Hanife, klanjam dva rekata namaza i pored njega činim dovu Uzvišenom Allahu. Moja dova odmah bude primljena, a moje potrebe ispunjene.” Ahmed ibn Hanbel, rah., je rekao: “Ebu Hanife je bio posjednik vera’ (izbjegavanje sumnjivih stvari iz straha od harama), zuhda (čuvanje srca od dunjaluka) i isara (velikodušnost).
Njegova velika želja za Ahiretom bila je neshvatljiva drugima.” Jahja b. Muaz je rekao: “Vidio sam u snu Allahova Poslanika, s.a.v.s., i upitao sam ga: ‘O Allahov Poslaniče, gdje da te tražim?’ A On, s.a.v.s., mi reče: ‘Traži me u znanju Ebu Hanife.’” Velikan iz posljednjeg stoljeća, koji je posjedovao potpuno zahirsko i batinsko znanje, poznavaoc fikhskih pravila sva četiri mezheba, veliki alim Sejjid Abdulhakim Arvasi, k.s., je rekao: “Imam-i Âzam, Imam Jusuf i Imam Muhammed, rah., bili su velike evlije, isto kao i Abdulkadir Gejlani, k.s. Međutim, shodno vremenu i potrebama ljudi, alimi se opredjeljuju za različite oblasti. Dakle, oni potenciraju na znanju koje je potrebno u određenom vremenu. Za vrijeme Imam-i Âzama, rah., fikhsko znanje je bilo zapostavljeno. Zbog toga je on uvijek stavljao akcenat na fikh.
Nije mnogo govorio o tesavvufu. Međutim, proveo je dvije godine kod Džafera es-Sadika, rah., velikog evlije svoga vremena. Sa njim je postigao takve duhovne koristi i takav nur i fejz da je poslije rekao: ‘Da nije bilo te dvije godine, Numan bi bio upropašten!’ Ebu Hanife, rah., je stekao tesavvufski odgoj u najvećoj halki zlatne silsile, kod Džafera es-Sadika, rah. Prolazeći kroz taj odgoj dosegnuo je posljednji stepen evlijaluka i postao duhovni nasljednik Allahova Poslanika, s.a.v.s. Na tu istinu ukazuje i hadis: ‘Alimi su nasljednici poslanikā.’ Istinski nasljednik Allahova Poslanika, s.a.v.s., nasljeđuje i zahirsko i batinsko znanje. A Ebu Hanife, rah., je postigao potpunost i u jednom i u drugom znanju.”
PRESELJENJE
Imam-i Âzam, Ebu Hanife, rah., iza sebe je ostavio djela koja su sakupili njegovi učenici. Neka od tih djela su: “Fikhu ‘l-Ekber”, “El- Fikhul-Ebsat”, “El Alim ve ‘l-Muteallim”, “Er-Risale” i “El-Vasijje”. Preselio je na Ahiret u Bagdadu, 150. godine po Hidžri (767. god. po miladu). Podaci o njegovoj smrti su različiti. U izvorima se navodi da je bičevan i bačen u tamnicu nakon što je odbio prijedlog halife Mensura koji mu je nudio mjesto kadije. U nekim izvorima se navodi da je preselio uslijed mučenja koja je pretrpio u zatvoru. Drugi pak navode da je preselio nakon što ga je neko otrovao, nakon izlaska iz zatvora. Vijest o njegovom preseljenju, prouzrokovala je veliku tugu i natjerala na suze u svakom mjestu do kojeg je dospjela.
Njegovo tijelo je ogasulio bagdadski kadija Hasan b. Ammare. Nakon što je završio, rekao je: “Neka ti se Uzvišeni Allah smiluje. Trideset godina nisi mrsio danju, četrdeset godina, niti jednu noć nisi spustio svoja leđa na krevet niti si zaspao. Ti si bio najučeniji od nas, najviše si od nas činio ibadeta, uspio si se ukrasiti svim lijepim osobinama!” Kada je trebalo spustiti njegov tabut, okupio se narod Bagdada, što je prouzrokovalo veliku gužvu. Zbog toga mu je do ikindija-namaza, šest puta klanjanja dženaza. Posljednju je predvodio njegov sin Hammad. Pokopan je u bagdadskom mezarju Hajzuran. Ljudi su se danima okupljali oko njegovog kabura i činili dovu za njega. Kada je vijest o njegovom preseljenju došla do velikog hadiskog učenjaka Šu’beta, rah., on je rekao: “Svjetlo znanja se ugasilo, ljudi nikada neće naći nekog poput njega.”
Islamski učenjaci saglasni su da hadis: “Svakih 150 godina odlazi ukras svijeta.”, ukazuje i na Imam-i Âzama, rah. Vezir seldžučkog sultana Melikšaha, Ebu Sa’d Harezmi, sagradio je raskošno turbe nad kaburom Imam-i Âzama, rah., kao i medresu u njegovoj blizini. Kasnije su osmanski sultani nekoliko puta restaurirali to turbe.
Neka mu Uzvišeni Allah podari Svoju milost, a nas učini dostojnim njegova šefa’ata.
Časopis Semerkand, br. 108, Vjera i život
