Početak škole donosi radost, ali nažalost, donosi nam i nove brige. Ono što je čudno jeste da su učitelji zabrinuti zbog roditelja, a roditelji zbog učitelja… Uistinu, nije lahko biti učitelj prvom razredu, ali je i za roditelje poprilično teško ukoliko učitelj njihovog djeteta ima prevelika očekivanja i ukoliko je preambiciozan. Istraživanja pokazuju da najčešće majke pomažu djeci da rade zadaću, međutim, ako uz to imaju i manje dijete, naporan posao, ili možda nisu dovoljno upućene u teme koje djeca obrađuju, onda za njih zadaća postaje hronični problem. S druge strane, u porodicama u kojima i majka i otac svoje slobodno vrijeme troše da bi se posvetili zadaćama djece, njihov socijalni život postaje ravan nuli.
Ispisati najmanje tri lista sveske sa obje strane; pet puta pročitati lekcije sa papira formata A4; natjerati dijete da ispiše dvije stranice rečenica bez gledanja u knjigu; naučiti napamet riječi iz engleskog jezika, i tako dalje i tako dalje… Tim tempom roditelji bivaju primorani da do jedanaest navečer koriste razne metode kako bi ubijedili dijete da uradi svu zadatu zadaću. A dijete je svakako svaki dan od 8:00 do 14:00 u školi i dovoljno je već umorno. Kada se malo odmori, u utrci da stigne uraditi svu zadaću, već je odavno nastupilo vrijeme za spavanje. I onda, opet, rano ujutro valja ustati i krenuti u školu. Povrh svega radi se o djeci 7-8 godina. Tako rano ustajanje dodatno ih opterećuje.
Najčešće greške roditelja:
- Brisanje onoga što je dijete napisalo, a ne izgleda lijepo, te tjeranje na ponovno pisanje istog. Takvo postupanje je još gore ukoliko se radi o djeci prvog ili drugog razreda osnovne škole. Suprotno tome, roditelji se trebaju fokusirati na ono što je dijete ispravno učinilo i reći: „Vidi kako si lijepo napisao/la ovu riječ, nadam se da će vremenom i druge riječi postati tako lijepe.“
- Često ispitivanje i podsjećanje na zadaću.
- Stalno slanje poruka drugim učenicima kako bi se utvrdilo da li je sva zadaća urađena.
- Miješanje u svakom segmentu rada zadaće.
- Gunđanje, ubjeđivanje, nagrađivanje, prijetnje, grđenje, ili ne daj Bože, upotreba nasilja…
Ima djece koja svaki dan pitaju da li mogu ponijeti igračku u školu, jer, njihov svijet je igra. Međutim, nemate izbora nego da ih uplakane vodite u školu. Ukoliko za sebe smatrate da imate nekog znanja o obrazovanju djece, zasigurno ćete pokušati ubijediti učitelja da malo smanji količinu zadaće. No, baš onako kako i banke uvijek nađu neki put da ispadnu u pravu, tako i učitelj iznese niz razloga kojima uspije opravdati toliku zadaću. Štaviše, može se desiti da Vam kaže da je za zadaću koju daje potrebno najviše sat vremena i da drugi roditelji tvrde da je zadaća čak minimalna, te da ste Vi u biti nesposobni ukoliko Vam trebaju sati da sa djetetom uradite zadaću.
Partnerstvo roditelja i učitelja ili međusobna borba
Na početku školovanaja veza između roditelja i učitelja realizuje se što preko telefona, što porukama, što stalnim dolaskom pred učiteljeva vrata. Ali, ako imate preambicioznog učitelja koji Vam je zadaću učinio teretom, onda nećete imati nikakve koristi čak ni kada biste se preselili u školu ili svaku noć zvali učitelja. On će Vas mirno saslušati, a zatim reći: „Niko od roditelja nije mi se žalio da je previše zadaće, to prvi put čujem od Vas. Čak mi je taj i taj roditelj rekao da je premalo zadaće…“ A na poslijetku će reći: „Dobro, Vi znate.“, no kada upitate za napredak svog djeteta, neće propustiti priliku da Vam kaže da Vaše dijete još ne zna pisati, i da doda: „Vidite, ako ga ne budete tjerali da radi, teško da će se popraviti.“
Ustvari, i učitelj je tu ponekad zatečen, jer često se dešava da učitelji daju veliku količinu zadaće pod utjecajem roditelja. Mnogi roditelji nakon što im dijete krene u školu, naročito ukoliko daju veliku količinu novca za njegovo školovanje, očekuju da će ono odjednom postati svjetski učenjak. Takvi roditelji navode rezultate drugih učitelja koji su tobože već uspjeli dijete naučiti tom i tom slovu, dok drugi nisu ili pak navode kako se neka djeca samo igraju kod kuće i nemaju pojma o školi. Na taj način oni istovremeno griješe u dva segmenta, prvi je što porede učitelje, a drugi je što djecu nepravedno lišavaju igre. Takvi roditelji djecu pretvaraju u trkaće konje… „Leći ćeš tad i tad, učit ćeš dnevno toliko i toliko, u to vrijeme ćeš jesti voće, i toliko i toliko se možeš igrati…“
Niko nema ništa protiv urednog života, ali, zar onda i roditelji ne bi trebali u svojim životima primijeniti taj isti red? Ukoliko se kućna atmosfera mijenja kako bi se dijete podstaklo na rađenje zadaće, onda je to za svaku pohvalu. Međutim, da li je ispravno da u jednoj sobi ostali ukućani leže i gledaju televiziju, dok dijete u drugoj sobi radi zadaću i čezne da se i ono pridruži ostatku porodice? Sve dok dijete ne zaspe, televizori i kompjuteri, pa čak i mobiteli, trebaju biti u pasivnom stanju. Svi ukućani trebaju dati podsticaj djetetu kako bi se povećala njegova motivacija za rad. Očekivati takvo postupanje samo od majke ili od određenih članova porodice, dok ostali rade šta im je volja, je vrlo pogrešno. U takvim situacijama dijete se najčešće distancira od osobe koja ga tjera da radi zadaću.
Dakle, pretjerana zadaća unosi razmirice među ukućane. Učitelji bi trebali roditeljima dati upute kada i kako da djeca rade zadaću. Nažalost, dešava se da neuki roditelji, tjerajući dijete da radi zadaću, izgovaraju po njegovu ličnost kobne rečenice poput: „Kako ne razumiješ?“, „Je l’ miliš propasti?“, „Možda imaš neki mentalni problem?!“ A ne znaju da sve te rečenice u temelju sasijecaju djetetovo samopouzdanje. Ukoliko problem zadaće sagledate samo iz tog ugla, možete pretpostaviti kolika se šteta nanosi djeci kroz proces školovanja.
„Koliko stranica treba imati prihvatljiva zadaća?“
Na prvom mjestu po školskom uspjehu djece je Finska. U Finskoj zadaću imaju samo u srednjim školama i to u trajanju ne duže od pola sata. Od 2012. godine i Francuska nastoji smanjiti količinu zadaće. Razlog je u tome što se smatra da majka zbog zadaće zapostavlja drugu djecu i tako postupa nepravedno prema njima. U evropskim zemljama poput Holadnije, u kojima je rasprostranjena slika o tome da probleme imaju djeca koja idu u privatne škole, djeca u osnovnim školama imaju malo časova i rade zadaće uz pauze od po deset minuta. Uz to, vrijeme koje odvajaju za zadaću ne prelazi pola sata dnevno.
Kako bi zadaća bila prihvatljiva za malu djecu, potreban je čvrst stav učitelja koji neće pokleknuti pod pritiscima okoline. Učitelj treba omiliti zadaću učenicima, a to je moguće ukoliko zadaća nije opterećavajuća i u prevelikoj količini. Pretjerana količina zadaće djetetu zadaje brige o tome da li će je stići uraditi ili ne. A ta briga ga udaljava od škole. Navodi se čak da psihički pritisak zbog testova i ispita na djecu ostavlja utjecaj srčanog udara. Stoga savjestan učitelj treba misliti na svaki segment djetetovog zdravlja.
Savjestan učitelj ne treba pretjeranom zadaćom udaljavati dijete od škole, već treba uputiti roditelja kako da na ispravan i produktivan način pomogne djetetu da uradi zadaću. Isto tako, savjestan roditelj ne treba vršiti pritisak na učitelja, misleći da će veća količina zadaće donijeti veći uspjeh. Naprotiv, takvo razmišljanje je pogrešno i donosi sasvim suprotan rezultat.
