„Velikodušan čovjek je blizak Allahu, dž.š., Džennetu i ljudima, a daleko je od džehennemske vatre. Škrt čovjek je daleko od Allaha, dž.š., i od ljudi, a blizak je džehennemskoj vatri. Velikodušni neznalica draži je Allahu, dž.š., od škrtog pobožnjaka.“ (Tirmizi, Birr, 40)
Dobročinstvo je potrebno činiti drage volje, iz srca, i svjesno odabravši činjenje dobra. Dobro koje se učini preko volje, ne smatra se velikodušnošću.
Velikodušnost kao jedna od manifestacija beskrajnog dobročinstva Uzvišenog Allaha, istovremeno je jedna od najbitnijih osobina vjernika. Vjernici, kojima je osobina velikodušnosti prešla u naviku, svjesni su da su imetak i bogatstvo ispit za čovjeka (Zumer 49-52), i svjesni su da polaganje tog ispita polazi od velikodušnosti (Tegabun, 16).
Vjernici, posjednici te osobine, vjeruju da je Allah, dž.š., posjednik svega, te zbog toga i čvrsto vjeruju da ono što im je dato trebaju trošiti na putu postizanja Njegovog zadovoljstva. U Časnom Kur'anu, Allah, dž.š., nam obznanjuje da je nefs sklon šrtosti (Nisa’, 128), zatim da će oni koji sebe sačuvaju od škrtosti postići spas (Tegabun, 16). Na taj način, Uzvišeni Gospodar nam ukazuje na to da je velikodušnost jedno od sredstava spasa.
Velikodušnost je stanje potpune ravnoteže u kojem vjernik bez ikakvog drugog cilja sem Allahovog, dž.š., zadovoljstva troši svoj imetak na one koji su u potrebi. Dakle, velikodušnost je sredina između dvije krajnosti, rasipništva i škrtosti. Israf je pretjerivanje u ličnim i troškovima svoje porodice, te rasipanje imetka zarad zadovoljenja nefsanskih prohtijeva, bez ikakvog etičkog ili vjerskog cilja. A škrtost je sustezanje od trošenja imetka u bilo kakve svrhe koje vjera ili tradicija smatraju pohvalnim. (Diyanet Islam Ansiklopedisi, VII, 72)
U Časnom Kur'anu, Uzvišeni Allah nam na sljedeći način savjetuje da se klonimo obje krajnosti:
„Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao.“ (Isra’, 29)
„I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.“ (Furkan, 67)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., za kojeg Časni Kur'an svjedoči da je najljepše ćudi (Kalem, 4) bio je najvelikodušniji od svih ljudi. Džabir b. Abdullah, r.a., prenosi da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nikada nije odbio nikoga ko bi mu nešto zatražio. A hazreti Ali, r.a., prenosi sljedeće:
„Kada bi neko nešto zatražio od Allahova Poslanika, s.a.v.s., ukoliko je želio učiniti to što se od njega traži, odgovarao bi sa ‘uredu’, a ukoliko nije želio to da učini, samo bi šutio. Ni za šta ne bi govorio ‘ne’.“ (Hayatu ‘s-Sahabe, III, 129)
Abdullah b. Abbas, r.a., o velikodušnosti Allahova Poslanika, s.a.v.s., kazuje:
„Kada je u pitanju činjenje dobročinstva, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio najvelikodušniji. A posebno je bio velikodušan u mjesecu ramazanu. Svake godine bi se u mjesecu ramazanu sastajao sa Džibrilom, a.s, i pred njim bi učio Kur'an, sve do kraja ramazana. Kada se sastajao sa Džibrilom, a.s., Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je plemenitiji od vjetra koji stalno piri.“ (Buhari, Savm 7)
Plemeniti ashabi, r. anhum, koji su stasali pod odgojem Allahova Poslanika, s.a.v.s., također su se ukrasili ahlakom velikodušnosti. Hazreti Ebu Bekr, r.a., je svojoj porodici ostavio Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., te je svu svoju imovinu dao na Allahovom, dž.š., putu. On i hazreti Omer, r.anhum, kao da su se natjecali u tome ko će dati više sadake. Hazreti Osman, r.a., je također, u teškim trenucima poput onoga prilikom pohoda na Tebuk, žrtvovao svoj imetak. Abdurrahman b. Avf, r.a., je na Allahovom, dž.š., putu dao karavanu od sedam stotina deva… To su samo neki od primjera o velikodušnosti ashaba, r.anhum, koji su zabilježeni u historiji.
Radosne vijesti Allahova Poslanika, s.a.v.s., koje podstiču na velikodušnost, kroz stoljeća nastavljaju biti izvorom inspiracije za vjernike:
„Velikodušnost je džennetsko drvo čije se grane protežu na dunjaluk. Ko se uhvati za jednu od njegovih grana, odvest će ga u Džennet. A škrtost je jedno od džehennemskog drveća čije se grane protežu na dunjaluk. Ko se uhvati za jednu od njegovih grana, odvest će ga u Džehennem.“ (Bejheki, VII, 435)
„Velikodušan čovjek je blizak Allahu, dž.š., Džennetu i ljudima, a daleko je od džehennemske vatre. Škrt čovjek je daleko od Allaha, dž.š., i od ljudi, a blizak je džehennemskoj vatri. Velikodušni neznalica draži je Allahu, dž.š., od škrtog pobožnjaka.“ (Tirmizi, Birr, 40)
Bešir b. Hasasijje, r.a., pripovijeda:
„Došao sam da dadnem bejat (prisega) Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa je zatražio od mene da posvjedočim da nema drugog boga osim Allaha, dž.š., i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, zatim da obavljam namaz, dajem zekat, obavim hadž, postim mjesec ramazan, i da se borim na Allahovom, dž.š., putu. A ja sam mu ovako rekao:
‘O Allahov Poslaniče! Tako mi Allaha, ja nisam u stanju obaviti dvoje od toga. To su džihad i sadaka. Kažu da se Allah, dž.š., srdi na onoga ko pobjegne iz džihada, a ja se bojim da će me na bojnom polju obuzeti strah od smrti i da ću pobjeći. Kada je u pitanju sadaka, ja imam malo imetka. Imam stado ovaca i deset deva. Oni su opskrba moje porodice i moje jahalice.’
Allahov Poslanik, s.a.v.s., me tada uhvati za ruku i reče:
‘Ako nema džihada i sadake, kako ćeš ući u Džennet?‘
Ja na to rekoh:
‘O Allahov Poslaniče, dajem prisegu!’, i tako sam dao prisegu uz sve nabrojane uvjete.“ (Ahmed b. Hanbel, Musned V, 224)
Kakva velikodušnost?
Islamski učenjaci su mišljenja da se svaka osoba koja čini dobročinstvo drugima ne može smatrati velikodušnom. Oni su naglasili da postoje određeni uvjeti za to, a to su:
- Dobročinstvo je potrebno činiti drage volje, iz srca, i svjesno odabravši činjenje dobra. Dobro koje se učini preko volje, ne smatra se velikodušnošću. Kada su Allahova Poslanika, s.a.v.s., upitali koja je sadaka najvrjednija, rekao je:
„To je sadaka koju dadneš onda kada si pun želje za životom, kada čezneš za bogatstvom i kada se bojiš siromaštva.“ (Buhari, Zekat, 11)
- Za učinjeno dobročinstvo ne treba očekivati nikakvu nagradu, zahvalu, ili bilo koju vrstu materijalne ili duhovne kompenzacije.
„I hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju. ‘Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!’“ (Dahr, 8-9)
- Trebamo se čuvati samopokazivanja i bilo koje vrste omalovažavanja osobe kojoj smo pomogli.
„One koji troše imetke svoje na Allahovu putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.
Lijepa riječ i izvinjenje vrjedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje. – A Allah nije ni o kome ovisan i blag je.
O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali (…)“ (Bekara 262-264)
- Kao pomoć drugima ne trebamo davati ono što se ni nama ne dopada, već trebamo dati ono što je i sami smatramo vrijednim.
„O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kada ni vi sami ne biste to primili, osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.“ (Bekara, 267)
„Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.“ (Al-I ‘Imran, 92)
Stepeni velikodušnosti
Alimi su klasificirali velikodušnost na tri stepena: sehavet, džud i isar, shodno količini imovine koju osoba udjeljuje na Allahovom, dž.š., putu.
- Sehavet je najniži stepen velikodušnosti i opisan je kao stanje u kojem osoba većinu imetka odvaja za sebe, a mali dio troši na putu činjenja hajra drugima.
- Stepen džud je stepen osobe koja ostavlja mali dio imetka za sebe, a većinu daje drugima.
- Isar je stepen na kojem osoba sebe lišava onoga što joj je potrebno i svoj imetak ustupa drugima, dajući tako prednost svojoj braći nad sobom.
Oni koji su se ukrasili ahlakom isara postigli su najveći stepen velikodušnosti, spomenut u suri Hašr. To je velikodušnost kakvu su pokazali ensarije spram muhadžira i kakvu je Allah, dž.š., pohvalio u Časnom Kur'anu:
„Onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se očuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti.“ (Hašr, 9)
Abdullah b. Omer, r.a., sljedećim riječima kao da sažima ahlak velikodušnosti plemenitih ashaba, r.anhum, koji su stasali uz sohbet Allahova Poslanika, s.a.v.s., i sazreli pod poslaničkim nazarom:
„Živjeli smo u takvom vremenu, kada niti jedan od nas nije ni pomišljao da treba imati više srebra i zlata od svoga brata muslimana.“ (Hajatu ‘s-Sahabe, III, 129)
Zasigurno da je teško velikodušnost učiniti stalnom osobinom, odnosno, navikom. No, nema drugog rješenja doli da se trudimo kako bismo postigli takav ahlak. Trebamo se stalno truditi, podstaknuti časnim ajetima, hadisima, i riječima Allahovih dobrih robova.
Kako bismo izliječili naša srca i iz njih odstranili ljubav prema dunjaluku, trebamo se truditi da što više imetka trošimo na Allahovom, dž.š., putu. Uz to, počevši od svoje porodice, trebamo i svoju braću i sestre podsticati na to. Sljedeća izjava Imama Maturidija, rah., dovoljno ukazuje na važnost teme o kojoj govorimo:
„Koliko god je potrebno da vjernik poduči svoje dijete tevhidu i imanu, isto toliko je potrebno i da ga poduči velikodušnosti i plemenitosti. Jer, ljubav prema dunjaluku je glava svih pogrešaka.“ (Reddu ‘l-muhtar, V, 687)