Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 106, Tema Broja

Vrijeme muslimana

Vrijeme muslimana

U 5. ajetu sure Junus Uzvišeni Allah nam obznanjuje da je “Mjesecu položaj odredio da bismo znali broj godina i računanje”. Time nam Gospodar poručuje da je računanje vremena prema Mjesecu najpravilniji i poretku stvaranja najpodesniji oblik računanja. U 36. ajetu sure Tevba također je istaknuto da godina ima 12 mjeseci te da su 4 od njih sveti u kojima je zabranjeno ratovanje.

U posljednjoj godini svoga života, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

Uistinu je vrijeme (računanje vremena) vraćeno u prvobitni oblik, kada je Gospodar tek stvorio nebesa i Zemlju. Godina ima 12 mjeseci, u četiri od njih je zabranjeno ratovanje, tri su jedan za drugim; zulka’de, zulhidždže i muharrem, a četvrti je redžeb Mudarovih sinova, između džumadelahira i ša’bana.” (Buhari, Bed’u’l-Halk: 2)

Obzirom da je navedenim ajetima i hadisom obznanjeno ono što je već bilo poznato, može se steći dojam da ajeti samo potvrđuju već poznatu činjenicu, ali, nije baš tako. Istina je da su Arapi još od doba Ibrahima, a.s., vrijeme računali prema Mjesecu i bili upoznati sa mjesecima u kojima je zabranjeno ratovanje, međutim, među njima se raširio običaj da računanje vremena prilagođavaju vlastitim interesima i tako narušavaju poredak u kosmosu. I ukoliko pažljivo analiziramo spomenute ajete i hadis, vidjet ćemo da su objavljeni upravo sa ciljem ispravljanja tog zastranjenja.

Običaj predislamskog doba

Arapi predislamskog doba su uveli u praksu mijenjanje broja i rasporeda mjeseci u godini kako bi dani hadždža bili u proljeće. Kako je poznato, prema lunarnom ili mjesečevom kalendaru godina je kraća za 10-11 dana od godine sunčevog kalendara, a mjeseci se pomjeraju i prolaze kroz različita godišnja doba. Od perioda Ibrahima, a.s., pa sve do predislamskog doba ljudi su obavljali hadždž, iako u znatno izmijenjenoj formi i suštini, i to je bio najznačajniji izvor prihoda za mušrike Mekke. Međutim, pomjeranjem mjeseci, mjesec hadždža zulhidždže ponekad bi bio u vrijeme velike vrućine a ponekad u vrijeme zime, što je znatno utjecalo na broj posjetitelja.

Mušrici Mekke su to smatrali opasnošću jer je hadždž za njih bio izvrsna prilika za uvećanje materijalnih dobara, te su odlučili da mjesec zulhidždže uvijek bude u isto vrijeme. Tako bi svake treće godine na postojećih 12 mjeseci dodavali još po jedan i ta bi godina imala 13 mjeseci. Pri tome nisu marili što se na taj način izmiješaju sveti i obični mjeseci i što ne znaju kada je vrijeme zabrana. Takvom praksom mjeseci bi samo jedanput u 30 godina dolazili na raspored koji je odredio Uzvišeni Gospodar. Gore navedenim hadisom to zastranjenje je ispravljeno. Imam Nevevi, rah., pojašnjava razlog zbog kojeg se u hadisu mjesec redžeb veže za pleme Mudar, i kaže: “Položaj mjeseca redžeba unutar 12 mjeseci je dugo vremena bio predmet rasprave između plemena Mudar i plemena Rebia. Prema mišljenju plemena Mudar redžeb je bio sedmi mjesec, a prema mišljenju plemena Rebia, deveti. Sva ostala plemena slijedila su jedan od ta dva stava. Kako bi bilo potpuno jasno da je mjesec redžeb sedmi mjesec u godini, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je spomenuo i njegovo mjesto i pleme Mudar.

Vrijeme nije vrijeme muslimana

Promjenu računanja vremena iz računanja prema Mjesecu u računanje prema Suncu, moguće je razumjeti baš kao nakaradni običaj predislamskih Arapa. Oslanjajući se na spomenuti događaj, dio uleme je stava da nije ispravno ravnati se prema sunčevom kalendaru. A ukoliko se još osvrnemo na činjenicu da su Iran i Bizantija koristili sunčev kalendar u vrijeme kada su objavljeni ajeti koji govore da je računanje prema Mjesecu najispravnije, nameće se zaključak da sunčev kalendar nije u skladu sa vjerom i poretkom stvaranja.

Danas, mnogi muslimani u nastojanju da se opravdaju zbog poniženja koje muslimani kao ummet doživljavaju u ovom posljednjem vremenu, govore: “Ovo nije vrijeme muslimana”. Time se nesumnjivo misli na nemoć muslimana, razjedinjenost i podređen položaj, međutim, sve to je itekako povezano sa udaljavanjem od muslimanskog poimanja vremena uopće. Napuštanje računanja i poimanja vremena koje određuju Kur’an i Sunnet, sa ciljem prilagođavanja nemuslimanskim zemljama, zasigurno je donijelo štetu muslimanima i dovelo ih u poziciju da govore: “Ovo nije vrijeme muslimana”.

Sati muslimana

Možda će neko pomisliti sljedeće: “Kakva je razlika, ili računali prema Suncu ili prema Mjesecu, na koncu – to je samo računanje. Najbitnije je kako koristimo to vrijeme. Ukoliko čovjek vrijeme koristi racionalno i kvalitetno, vodeći računa o svakoj minuti, način računanja mu ne može donijeti štetu. Štaviše, slijeđenje Zapada u tome može mu samo koristiti.” Ipak, nije baš tako. 1920-ih godina objavljen je članak Ahmeda Hašima pod nazivom “Sati muslimana”, u kojem govori da prihvatanje tuđeg računanja sati za ishod ima mijenjanje svakodnevnice. Spomenuti autor pod pojmom “Sati muslimana” misli na računanje vremena prema ezanu, što je među muslimanima bilo prisutno od 9. stoljeća a sat koji je funkcionisao prema tom principu nazivao se Ezan sat. Sat, takvim, kako god da ga nazivali, muslimansko poimanje vremena u cjelosti se razlikuje od poimanja nemuslimana, jer ukoliko se razmotre karakteristike Ezan sata i sata nemuslimana, moguće je uočiti značajne razlike kako u uzrocima poimanja tako i u ishodu. Ezan sat, kako mu i samo ime kaže, je sat koji računa i pokazuje vrijeme namaza. Najprije je to bila naprava koja se nalazila u džamijskoj avliji, ili na zapadnom zidu džamije sa označenim linijama koje su prema sunčevoj sjenci pokazivale vrijeme namaza. Poslije su na mjesto toga došli mehanički satovi koji su radili po drugačijem sistemu ali su također pokazivali namaske vaktove.

Razdvajanje noći od dana

Za razliku od modernog računanja vremena po kojem se dan prihvata kao jedna cjelina od 24 sata, Ezan sat je dan razdvajao na dvije različite cjeline, tj. na noć i dan, u trajanju od po 12 sati. Uzvišeni Allah o tome govori u suri Kasas u 73. ajetu, i u suri Naba’ u 9., 10. i 11. ajetu, i kaže: “I noć smo pokrivačem učinili. I dan za privređivanje odredili.” Takvo percipiranje vremena pomaže čovjeku da na pravilan način koristi i dan i noć, te da se okoristi blagoslovljenim trenutcima noći. A iz ajeta i hadisa saznajemo da su dani, mjeseci i trenutci, u pogledu vrijednosti različiti. Među mjesecima, najvrjedniji su redžeb, ša’ban i ramazan. Među danima petak, a među noćima najveću vrijednost imaju mubarek noći. Najvrjedniji dio noći je posljednja trećina noći. Musliman bi trebao ustati u posljednjoj trećini noći, kada je daleko od dnevne buke i užurbanosti, klanjati noćni namaz, učiti Kur’an i drugovati sa svojim Gospodarom.

Ukoliko čovjek dan i noć doživljava kao jednu cjelinu, čiji je svaki dio potpuno isti, a novi dan počinje od ponoći, teško će se moći natjerati da ustane prije rađanja sunca. Jedna od karakteristika Ezan sata je i to što kraj dana i početak novog oglašava sa zalaskom sunca. Akšam počinje kada se napuni 12 sati dnevnog vremena. Na taj način namaski vakti su uvijek u istim satima a razlike koje se pojavljuju usljed produživanja i skraćivanja dana su izbjegnute u potpunosti. Sve to pokazuje koliku važnost ima namaz i vrijeme općenito. Kako je jasno i iz samog imena, Ezan sat je sat u čijem je fokusu namaz. U to vrijeme, kada bi ljudi dogovarali sastanak ili neki posao, orijentisali bi se prema namazu. Umjesto dogovora koji bi precizirao tačan sat, dogovarali bi vrijeme prije ili poslije određenog namaza.

Sat orijentisan prema Ahiretu

Obzirom da je Ezan sat usmjeren samo na namaz, orijentisan je dakle prema Ahiretu, za razliku od modernog sata. Njegova druga karakteristika jeste to što se od samog početka naziva “sat”, a to je riječ koja se u ajetima i hadisima spominje u značenju Sudnjega dana. U Časnom Kur’anu riječ sat je upotrijebljena na nekoliko mjesta, i ondje gdje se spominje bez određenog člana dolazi u značenjima: kratko vrijeme, trenutak koji traje prekratko…, što također aludira na Sudnji dan. U ajetima i hadisima gdje se pojavljuje sa određenim članom “es – saat” znači Sudnji dan, nedvojbeno. Analizirajući ajete i hadise u kojima je sadržana spomenuta riječ, ulema je kazala kako postoje tri vrste Sudnjeg dana; veliki Sudnji dan (essaatu’l- kubra), srednji Sudnji dan (es-saatu’l-vusta) i mali Sudnji dan (es-saatu-sugra).

Veliki Sudnji dan je kraj ovog svijeta, srednji je kraj jedne generacije, a mali Sudnji dan je smrt svakog pojedinca. Sudnji dan općenito, označava kraj, polaganje računa i novi početak. Sat muslimana koji je dan dijelio na dvije cjeline, po kojem kada završi noć počinje dan i obrnuto, podsjeća čovjeka na činjenicu da završetak tj. smrt nije apsolutni kraj, te da nakon ovog života prelazimo u drugu, novu dimenziju, novi početak. Sa tom sviješću rob svaki namaz klanja kao da mu je posljednji jer ga svaki pogled u sat podsjeća da je trenutak bliže Ahiretu. Međutim, nemojmo pomisliti da poimanje vremena uopćeno, zavisi samo od načina računanja vremena i kalendara. Istina je da način na koji danas računamo vrijeme nije u skladu sa svrhom našeg stvaranja, ali ukoliko čovjek ne posjeduje ispravnu percepciju vremena koja proizilazi iz ispravnog vjerovanja, vraćanje u upotrebu Ezan sata ili lunarnog kalendara ne bi mu mnogo koristilo.

Muslimansko poimanje vremena

Vrijeme je najveći čovjekov kapital, blagodat koja je iznimno velika i veličanstvena. Uzvišeni Allah se u Časnom Kur’anu zaklinje vremenom, noći, jutrom…, što ukazuje na vrijednost i veličinu te blagodati. Musliman, svoje vrijeme–kao blagodat koju ima samo jedanput -, koristi na najbolji mogući način, kako na Ahiretu ne bi bio od onih koji su upropašteni. On zna vrijednost vremena i koristi ga u skladu sa njegovom svrhom i ciljem. Vrijeme je dio Allahovog, dž.š., poretka u kosmosu i musliman se prema tom poretku treba odnositi sa potrebnom pažnjom. A da bi se mogao uistinu tako odnositi, uslov je da percepciju vremena temelji na uzvišenim principima Kur’ana i Sunneta. U suprotnom, onaj ko nema u vidu Ahiret ili ne vjeruje u život poslije smrti, koliko god da naizgled racionalno trošio svoje vrijeme, neminovno će ga upropaštavati.

Mi ne zagovaramo provođenje vremena u ljenčarenju i besposlicama, svi znaju da je to pogrešno. Nastojimo ukazati na jedan od trendova kapitalizma koji podstiče na ubrzano “trošenje čovjeka”, nudeći uz to različite ideje obećavajućih naziva kao što su “Razvoj ličnosti”, “Planiranje vremena” i drugi, što nije ništa drugo do modificirani oblik praznovjerja. Usljed beskompromisnog nametanja takvih trendova, kod mnogih muslimana je poljuljana percepcija vremena koja se zasnivala na Kur’anu i Sunnetu. Takvi trendovi nude koncept naizgled dobro iskorištenog vremna, međutim, u hakikatu (suština) su to samo još jedne od aktivnosti koje uništavaju kapital života.

Više od maksimuma…

Ljudi koji ne vjeruju u Ahiret vrijeme percipiraju na način sličan nevjernicima predislamskog doba. Kako nas obavještava Časni Kur’an, oni su govorili: “Postoji samo naš život na ovom svijetu. Ovdje živimo i umiremo. Samo će nas vrijeme uništiti.” (Džasije, 24) I danas, prema shvatanju modernog čovjeka vrijeme je čovjekov protivnik, štaviše neprijatelj koji ga stari, uništava i upropaštava sve oko njega. Zbog toga se suprotstavlja vremenu; nastoji da uvijek bude mlad ili barem da tako izgleda, pribjegava i dozvoljenim i nedozvoljenim stvarima, samo da se odupre starenju. Ili se pak, takmiči sa vremenom; živi punim plućima, svaki trenutak mu je ispunjen. I kao kokoš kojoj usred noći pale svjetlo, kako bi zavarana njime pomislila da je jutro i dva puta dnevno izlegla jaje, radi i danju i noću, posežući za svim raspoloživim sredstvima u želji da stekne što više dunjaluka.

Kratko rečeno, moderan čovjek, koliko god da se trudio da vrijeme koristi racionalno i kvalitetno, i koliko god uspijevao u tome, njegov uspjeh je ograničen samo na dunjaluk. Jer u njegovoj perspektivi ne postoji život poslije smrti, i veoma često ne posjeduje ni toliko razboritosti da shvati da li je vrijeme koje provodi trčeći za dunjalukom uistinu u korist ili na štetu njegovog dunjalučkog života. Moderno percipiranje vremena navodi čovjeka da sve svoje potrebe, za koje je uvjeren da su bezgranične, nastoji ostvariti u svome kratkom i ograničenom vremenu. Takvo shvatanje proizvodi pohlepne i nezasite pojedince. Oni ibadete, održavanje rodbinskih veza koje povećavaju bereket u životu, i sohbete koji povećavaju muhabbet, smatraju gubljenjem vremena. Cijeli svoj život troše za dunjaluk koji je poput sjenke koja nestaje kada sunce zađe, i uz to još misle da su na dobitku.

Dan je ovaj dan, sat je ovaj sat, ali…

Musliman se ne takmiči s vremenom. Niti je u trci ili žurbi koja skrnavi svetost vremena, niti je u strahu od istog. Slijedi prirodni ritam vremena i izvršava svoje dužnosti i obaveze koje Uzvišeni Allah u datom trenutku traži od njega. Ne bavi se stvarima koje mogu biti uzrokom da svoje osnovne dužnosti izostavi ili zanemari, osim ako za to postoji velika nužda. Ispravno i kvalitetno korištenje vremena za muslimana znači ispravno vrjednovanje trenutka u kojem se nalazi. A to je moguće samo izvršavanjem onoga što u tom trenutku Allah, dž.š., od njega traži. Osoba koja uspijeva u tome naziva se “ibnu’l-vakt” što znači sin vremena. Biti Ibnu’l-vakt znači biti srčano budan i živjeti sadašnji trenutak, a ne gubiti vrijeme baveći se prošlošću niti budućnošću. Jer, niti je moguće vratiti prošlost, niti postoji garancija da ćemo dočekati budućnost.

Stoga, najvažnije je pravilno iskoristiti vrijeme u kojem se trenutno nalazimo i koje će već u sljedećem trenutku biti prošlost. Takav odnos prema sadašnjosti, ne znači nikako da musliman treba u potpunosti isključiti prošlost ili budućnost, jer ukoliko ne uzimamo pouku iz prošlosti i ne računamo na budućnost, tj. ne razmišljamo gdje će nas odvesti ono što činimo, nemoguće je ispravno vrjednovati sadašnjost.

Prošlost i budućnost kao okosnice sadašnjosti

Nepoželjan odnos prema prošlosti jeste bavljenje greškama i propustima koje je nemoguće ispraviti, jer trošenje vremena na uzdisaje i razmišljanje “da se to nije desilo” ne donosi nikakvu korist. Odnos prema budućnosti koji donosi štetu jesu daleki planovi koje čovjek pravi siguran da će ih dočekati i zbog toga zapostavlja osnovne dužnosti robovanja. Prošlost i budućnost kao okosnice sadašnjeg trenutka, u tesavvufu imaju posebnije značenje.

Prema velikanima tesavvufa vrijeme je okvir ili ambalaža hala (stanje) koji se pojavljuje u srcu. Od derviša se traži da bude svjestan odnosno u skladu sa halom koji posjeduje. Onaj ko uspijeva u tome naziva se Ibnu’l-vakt, tj. sin vremena. Derviš, ukoliko želi da bude sin vremena, hal koji je imao maloprije ne pokušava prenijeti u sadašnjost niti hal sadašnjosti pokušava prenijeti u budućnost, jer to biva uzrokom da izgubi i trenutni i hal koji slijedi. Budnost i praćenje trenutka je zapravo praćenje stanja. Zbog toga je potrebno prekinuti vezu sa prethodnim i budućim halovima i mislima. Dakle prošlost i budućnost su zapravo sve sporedne misli koje dolaze u srce u datom trenutku.

Rekosmo okvir, ambalaža, a zapravo je sadržina, suština. Možemo rezimirati i na sljedeći način: odnos prema prošlosti i budućnosti koji prouzrokuje zanemarivanje sadašnjeg trenutka je pokuđen, dok je pohvaljen onaj koji pomaže da se oživi sadašnjost. Časni Kur’an podstiče na takvu vezu sa prošlošću i budućnošću, i zbog toga nas obavještava o poučnim događajima iz prošlosti i upozorava na ishode u budućnosti u slučaju činjenja ili nečinjenja određenih djela.

Budnost u svakom trenutku

Priče iz prošlosti u ajetima i hadisima nisu samo historijske informacije. One su tu kao pouka da bismo što bolje iskoristili sadašnjost. Podstiču nas na dobro, upozoravaju da budemo oprezni i podsjećaju da dobro uvijek rezultira dobrom. Pripovijedanjem priča iz prošlosti želi se reći da će isti ili slični postupci izroditi iste posljedice, da će se ponoviti isti ishod… I gotovo da se historija ponavlja.

Uzvišeni Gospodar od nas traži da poruku sadržanu u priči shvatimo bolje nego samu priču. Isto tako, nagovještavanje kazne odnosno nagrade u slučaju izvršavanja ili neizvršavanja naređenih dužnosti, govori nam da u sadašnjosti trebamo misliti i na budućnost. Uporedo s tim, u nekim ajetima, kao što je to slučaj u 15. i 19. ajetu sure Zarijat, umjesto budućeg upotrijebljeno je sadašnje vrijeme, zatim umjesto sadašnjeg vremena upotrijebljen je oblik prošlog vremena, što kao da upućuje na tesavvufsko poimanje vremena koje glasi “an-i daim” (stalno, apsolutno vrijeme).

U spomenutim ajetima Uzvišeni Allah govori o Svojim bogobojaznim robovima, nagovještava im Džennet i kaže da su oni “u ovom trenutku” kod džennetskih rijeka. Potom govori da ih je do toga dovelo dobročinstvo, ibadet i darežljivost, koje su “prije” činili. An-i daim znači biti stalno u huduru (duhovna budnost), na istikametu, potpuno ravnodušan spram dunjalučkih blagodati ili teškoća, sa sviješću da je Uzvišeni Allah izvan vremena, ezeli (bez početka) i ebedi (bez kraja). U tom stanju rob čini ibadet kao da vidi svoga Gospodara i istovremeno se raduje Džennetu. Na taj način, život vjernika, vrijeme između ezela i ebeda, ispunjava se bereketom i zahvaljujući tom bereketu on stječe mudrost, irfan (spoznaja), i firaset (pronicljivost) koji ga čuvaju od uzaludnog traćenja vremena.

Ne smanjujmo bereket u vremenu

U tesavvufskom rječniku, farz ibadeti kao što su namaz, post, zekat, hadždž nazivaju se “početkom vječnosti”, čime se aludira na to da su spomenuti farzovi – čije je vrijeme određeno, sredstvo postizanja cilja koji prevazilazi vrijeme. Sve navedeno nam govori da se musliman ne treba takmičiti sa vremenom, nego ga treba koristiti na pravilan i koristan način, kako ne bi umanjio njegov bereket. Bereket u vremenu se smanjuje prije svega greškama i griješenjem, te potom ispravljanjem istih. Greške i grijesi nisu ništa drugo do produkt neuzi- manja pouke iz prošlosti i nemara spram polaganja računa u budućnosti.

Neizvršavanje ibadeta u prvom vremenu predviđenom za taj ibadet, smanjuje bereket u vremenu. Potom, davanje prioriteta dunjalučkim poslovima prilikom planiranja vremena i kasno započinjanje dana. Također, bereket u našem vremenu će nestati i ukoliko ibadete, stjecanje opskrbe, odmaranje i druge poslove ne radimo u vrijeme koje je za to određeno, nego u nekom ispreturanom rasporedu. Štaviše, današnji posao koji ostavimo za sutra, neće učiniti skučenim samo sutrašnji dan nego će nam uništiti i današnji. Obzirom da je tako, svaki musliman treba uzimati pouke iz prošlosti, imati za cilj vječnu sreću, i ulagati krajnji napor kako bi unaprijedio svoje vrijeme, nastojeći se okoristiti svime što povećava bereket u vremenu.

Kao jednu od najvećih prilika za to treba iskoristiti mubarek noći, dane i mjesece. Takvi trenutci su najbolja prilika za iskreno pokajanje, obnavljanje imana, vraćanje na Pravi put i povratak Gospodaru. Ukoliko nakon, takvom prilikom učinjene tevbe, rob nastavi biti na istikametu (ustrajnost na Pravom putu), znači da je pravilno iskoristio priliku blagoslovljenih trenutaka. Ako pak nije tako, to je pokazatelj da nam je percepcija vremena iskrivljena. Prema modernom shvatanju muslimana, mubarek dani su “posebni dani” predviđeni za ibadete koji se u normalnim danima zanemaruju ili napuštaju. Ibadet u mubarek danima uistinu ima vrijednost, međutim, djelo koje je stalno makar bilo i malo, kod Allaha, dž.š., je bolje i vrjednije.

Povećajmo bereket u vremenu

Iz časnih hadisa saznajemo da djela poput sadake, lijepog ahlaka, lijepog odnosa sa komšijama i održavanja rodbinskih veza, produžuju život. Tumači hadisa su “produžavanje života” objasnili kao povećanje bereketa u životu. Izbjegavanje posjete rodbini i smatranje održavanja veze s njima gubljenjem vremena, a s druge strane trčanje za beskrajnim dunjalučkim poslovima, ukazuje na jednu posebnu bolest današnjeg čovjeka. Uzvišeni Allah u 56. ajetu sure Darijat kaže: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju”, iz čega proizilazi da je blagodat vremena – koja nam je data samo da bismo robovali – moguće ispravno iskoristiti samo ukoliko je koristimo ispunjavajući obavezu robovanja. Naravno da dio vremena moramo trošiti i na dunjalučke poslove, međutim, ako jelo, piće, stjecanje opskrbe, odmaranje i druge radnje koje treba da služe u svrhu robovanja, upražnjavamo pretjerano, na način koji otvara put zanemarivanju cilja stvaranja, onda je to upropaštavanje i gubljenje vremena. Dakle, musliman će svoje vrijeme vrjednovati na najbolji način samo ukoliko u svakom trenutku na najljepši način bude izvršavao svoje robovske obaveze. Činjenjem djelā čiji sevapi prevazilaze obim vremena u kojem su učinjena povećava se bereket u vremenu. Jedan od hadisa koji govore o tome glasi:

Ko klanja jacija-namaz u džema’atu, kao da je pola noći proveo u namazu. Ko klanja u džema’atu jaciju i sabah, kao da je cijelu noć proveo u namazu.

Da nas Uzvišeni Allah učini sinovima vremena koji će se okoristiti bereketom svakog trenutka – Amin.