Lijepo je čitati poeziju i priče velikih evlija iz prošlih stoljeća; lijepo je gledati filmove o njima, ali ne zaboravimo da su još uvijek među nama Allahovi, dž.š., dostovi koji su s njima srčano povezani. Naravno, lijepo je spominjati evlije koji su preselili i nastojati se okoristiti ljepotom koju su za sobom ostavili, međutim to nas ne treba sputavati u potrazi, pronalaženju i ljubavi prema velikanima koji su trenutno živi i svojim ahlakom i znanjem ispunjavaju zadatak iršada. Suštinski iršad je iršad velikana koji trenutno žive na Zemlji.
Nedavno mi je jedan prijatelj spomenuo seriju „Junus Emre“. Ja baš i ne gledam tu seriju, ali on kaže da je privukla veliku pažnju naroda. Kaže da neki ljudi misle da su glumci realne ličnosti i da traže brojeve telefona kako bi došli do Junusa Emrea ili njegovog šejha,Tapduka Emrea.
Takvo stanje većini nas djeluje komično jer znamo da su ti zatovi preselili prije nekoliko stotina godina. I, zar u seriji nije očito da glumci ustvari glume?
Mnogi pričaju, ali rijetki žive
Kao i u svakoj drugoj situaciji, trebamo nastojati uzeti pouku a ne osuđivati. Stanje koje smo opisali pokazuje da su srca i duše gladni, da su nam više od tekstova, vazova i knjiga potrebni ljudi koji robuju Allahu, dž.š., i druge vode tim putem. Dakle, čovjekov iršad, sazrijevanje i odgoj vezani su za takve insane.
Na isti način trebamo poimati i neraskidivu vezu između Allahovog, dž.š., govora i Sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s. Uzvišene istine obznanjuju nam se i pokazuju preko nekoga ko je vanjskim izgledom „stvorenje“ kao i mi sami, ali on je zat čije osobine nisu poput naših.
Takvi su bili i dobri prethodnici koji su ispunili svoje živote, srca, umove i vrijeme aškom za Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Allahovi, dž.š., dostovi, alimi i salih zatovi (dobri robovi) uvijek su takvi. Oni su u svom vremenu konkretni primjeri puta robovanja koji su obznanili Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s. To što su Tapduk Emre, Junus Emre, Mevlana, Hadži Bajram Veli i njima slični (Allah, dž.š., posvetio njihove tajne), i danas poznati i voljeni rezultat je upravo toga. Njihova imena su sačuvana od zaborava zbog toga što su bili pokorni onome koji nosi najčasnije ime, Ahmedu, s.a.v.s., njegovome ahlaku i putu.
S druge strane, koliko je samo alima, sultana i bogataša koji su svojevremeno bili poznati, a danas nisu. Štaviše, kada bismo htjeli nabrojati one koji su se prije pet godina u cijeloj državi, u cijelome svijetu svaki dan spominjali, možda se većine njih niko od nas ne bi sjetio. Šta je onda to što čini da se ljudi sjećaju mnogih siromaha, slabašnih robova i jetima, a da zaboravljaju druga imena?
Zaborav i sjećanje
U arapskom jeziku sjećanje se izražava riječju „zikr“, a zaborav riječju „gaflet“. Činiti zikr znači spominjati Uzvišenog Gospodara. Uzvišeni Allah, u Časnom Kur’anu kaže: „…Obavljanje namaza (sjećanje na Allaha, dž.š.) je najveća poslušnost!“ (‘Ankebut, 45). Zaboravljanje je djelo nefsa, a sjećanje je djelo ruha. Ruh koji je vječan, čineći zikr prisjeća se svoje suštine, stvaranja i Stvoritelja. On tada izlazi iz stanja zaboravnosti, iz stanja gafleta.
Gaflet je zulmet (tmina), jer onaj ko je u gafletu spreman je učiniti svaku vrstu zla. A onaj ko se prisjeća Uzvišenog Allaha, taj je u stanju budnosti. Dakle, naš ispit jeste u tome da se prisjećamo kako ne bismo zaboravili, i kad god zaboravimo, da tražimo oprosta od Uzvišenog Gospodara, da učinimo tevbu i ponovo se sjetimo Uzvišenog Gospodara. Časni Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Onaj ko spominje Allaha, dž.š., među gafilima, je poput ozelenjelog drveta među suhim grmljem.“
Da li su oni prošlost?
Ta časna imena, koja smo spomenuli, nisu zaboravljena, danas se spominju na svakom mjestu. Međutim, čak i to spominjanje donosi novi ispit. Većinu nas ono odvraća od našeg vremena, našeg svijeta i života. Većinom mislimo da su ti veliki zatovi, koji se spominju u predajama, pričama, prikazuju u televizijskim serijama i filmovima, ostali dio prošlosti. Lično sam mnogo puta čuo pitanje: „Nekada su postojali takvi velikani, a gdje su takvi sada?“ Vezano za to, ispričat ću jednu zanimljivu uspomenu.
Bila je to 1993. godina. Čuo sam da je Sejjid Muhammed Rašid, k.s., otišao u Afjon kako bi se odmorio. Jedan moj prijatelj i ja naumili smo da mu odemo u posjetu. Kada smo pitali za adresu, rekoše nam: „Vi izađite na autobuskoj stanici u Afjonu i pitajte koji minibus ide do tog i tog mjesta, svako će vas znati uputiti.“
Prijatelj i ja tako jedno jutro sjedosmo u autobus, u Ankari. Nakon četiri sata vožnje, u podne, stigli smo na autobusku stanicu u Afjon. Izašli smo i krenuli prema stajalištu za minibuse, gledajući koga bismo mogli pitati da nas uputi. Ugledali smo čovjeka sa kačketom na glavi koji je po svemu davao dojam da je mještanin. Prišli smo mu i nakon što sam mu nazvao selam, upitao sam ga: „Amidža, gdje je to i to mjesto, u koji minibus trebamo ući?“ On me pogleda i slatkim naglaskom reče: „Svi pitaju za to mjesto, šta li je tamo?“ Ja odgovorih: „Tamo je jedan evlija, Allahov, dž.š., dost, idemo njemu u posjetu.“ Čovjek zatim upita: „Ko je to?“ Odgovorih: „Sejjid Muhammed Rašid.“ Potom sa nevjericom reče: „Zar u današnjem vremenu ima evlija?“ Odgovorih: „Zar može biti da nema Allahovih, dž.š., dostova?“ Čovjek zatim upita: „A odakle ste došli?“ Odgovorih: „Iz Ankare.“ To ga iznenadi, pa reče: „Aaaaa, čak odatle ste došli?“ Rekoh: „Mala je to razdaljina kada je u pitanju posjeta Allahovog, dž.š., dosta. Ljudi dolaze iz mnogo udaljenijih mjesta!“ Zatim sam zastao i upitao ga: „Kada bi ti neko sada rekao da su hz. Mevlana i Junus Emre u Afjonu, da li bi poželio da ih odeš vidjeti?“ Čovjek bez oklijevanja odgovori: „Naravno da bih.“ Ja mu na to rekoh: „Eee moj amidža, je li nedostatak Sejjida Muhammeda Rašida u tome što nije preselio, poput hz. Mevlane i Junusa, što je još uvijek živ? Hoće li postati veliki evlija kada preseli?“ Čovjek je zaćutao i nakon nekoliko trenutaka upitao je: „Mogu li i ja sa vama poći da ga vidim?“ Mi rekosmo: „Naravno!“ Tako je taj čovjek ušao sa nama u minibus i otišao u posjetu Allahovom, dž.š., dostu.
Događaj sam ispričao kako bi prenio poruku da Allahovi, dž.š., dostovi postoje i danas baš onako kao što su postojali i prije. Oni će postojati u svakom vremenu i na svakom mjestu. Lijepo je čitati poeziju i priče velikih evlija iz prošlih stoljeća, lijepo je gledati filmove o njima, ali ne zaboravimo da su još uvijek među nama Allahovi, dž.š., dostovi koji su s njima srčano povezani. Naravno, lijepo je spominjati evlije koji su preselili i nastojati se okoristiti ljepotom koju su za sobom ostavili, međutim to nas ne treba sputavati u potrazi, pronalaženju i ljubavi prema velikanima koji su trenutno živi i svojim ahlakom i znanjem ispunjavaju zadatak iršada. Suštinski iršad je iršad velikana koji trenutno žive na Zemlji.
Od virtuelnog ka realnom svijetu
Kakogod, nakon što sam čuo koliko svi hvale seriju „Junus Emre“ i ja sam je pogledao. Serija nije loša, ali oni koji nisu vidjeli istinskog evliju zasigurno ga neće upoznati preko Tapduka Emrea ili Junusa Emrea iz serije. Štaviše, može se doći i do određenih pogrešnih zaključaka: Ako ti je potrebno znanje, gledaj televiziju! Ako je potrebno da učiš o historiji, gledaj televizijske serije! Kako bi stekao lijep ahlak, dovoljno ti je da gledaš televiziju, ili, derviš se postaje izgovaranjem hz. Mevlaninih i Junusovih stihova. Ukratko, ne traži istinu, gledaj u virtuelni svijet!
Ta logika virtuelnog svijeta uveliko prekriva i odlaže susret sa istinom. Međutim, glumci sa ekrana, serije i sohbeti, od koristi su samo ukoliko nas navode na potragu za trenutno živim evlijama. Dakle, ekran nije adresa, ali može biti putokaz ka istinskoj adresi! Po nama to načelo važi i prilikom upotrebe društvenih mreža, kinematografije, televizije, časopisa i knjiga u svrhu objašnjenja lijepog i ispravnog.
Svojevremno sam bio savjetnik jednom engleskom scenaristi koji je radio na filmu o hz. Mevlani. Prvo što sam učinio jeste da sam mu pokazao video na kojem je evlija koji je trenutno živ i na kojem on ide putem zajedno sa svojim sufijama. Rekao sam mu: „Taj velikan je živ i ti ne možeš razumjeti hz. Mevlanu sve dok njega ne vidiš i ne razumiješ!“ Kasnije sam ga odveo u njegov dergjah, nakon čega se njegovo poimanje hz. Mevlane potpuno promijenilo.
Da zaključimo: Dok ne vidimo, ne razumijemo i ne vežemo se za „Mevlanu“ ovoga vremena, ne možemo razumjeti niti hz. Mevlanu niti Junusa Ili, dok postoji realnost, kakva je potreba za virtuelnim?!
Časopis Semerkand, br. 109, Kolumna
