Jedan od tesavvufskih učenjaka iz 17. stoljeća, Abdullah b. Alevi el-Haddad, k.s., u svome djelu pod nazivom „Risaletu adabi suluki ‘l-murid: Edebi murida“, o zaštiti srca navodi sljedeće:
Kada čovjek stupi na duhovno putovanje, prvo što treba učiniti jeste da se pokaje za svoje grijehe. Ukoliko je od nekoga nešto nepravedno prisvojio, ako je moguće, treba to vratiti. Ako nije moguće, onda treba zatražiti halala od onoga čije je pravo oštetio, jer nije moguće da na Allahovom, dž.š., putu napreduje onaj ko nosi teret tuđeg prava na sebi.
Uslov da bi tevba bila primljena jeste da rob iskreno osjeti kajanje za sve prijašnje grijehe i da je odlučan u namjeri da se nikada neće vratiti činjenju tih grijeha. Ukoliko osoba nakon učinjenje tevbe nastavi činiti iste grijehe, onda njena tevba ne može biti primljena.
Onaj ko je na Allahovom putu, treba uvijek priznavati svoju manjkavost u robovanju Uzvišenom Gospodaru i u izvršavanju Njegovih naredbi. Neka zna da je Uzvišeni Allah uz njega kada god se zbog svojih nedostataka rastuži i kada njegovo srce osjeti tegobu zbog tih nedostataka. Štaviše, Uzvišeni Allah u jednom hadis-i kudsijju kaže:
„Ja sam uz onoga čije je srce slomljeno zbog Mene.“ (Sehavi, „Mekasidu ‘l-hasene“, 188)
Na stranu bježanje od velikih grijeha, murid bi trebao bježati i od malih grijeha kao od smrtonosnog otrova. Trebao bi više strahovati od činjenja grijeha nego od jedenja otrovne hrane. Onako kako otrov truje tijelo, tako grijesi truju srce. A za mu’mina je srce vrjednije od tijela. Njegov najveći cilj je zaštita i ozdravljenje njegova srca, jer je ono njegova najveća riznica.
Tijelo je osuđeno na propast. Nakon kratkog vremena, bit će uništeno. S tim uništenjem rob se oslobađa i spašava beskorisnog i mukotrpnog dunjaluka. Međutim, ukoliko je upropastio srce, upropastio je i svoj ahiretski život. Štaviše, čovjekov spas od Allahove srdžbe i zadobijanje Njegovog zadovoljstva i nagrade, mogući su jedino ukoliko preseli čista srca (kalb-i selim).
Rob treba čuvati srce od vesvesa i ružnih misli. Na kapiju svoga srca treba postaviti čuvara koji će kontrolisati misli i štititi ga od vesvesa, jer kada vesvese uđu u srce, upropaštavaju ga i veoma ih je teško iščupati.
Čovjek treba očistiti mjesto Allahova nazara, svoje srce, od dunjalučkih želja, mržnje, neprijateljstva, varanja muslimana i izdaje, te od ružnog mišljenja o vjernicima. Musliman treba savjetovati svoju braću, postupati samilosno i blago prema njima i vjerovati da su bolji od njega. Dobro koje želi sebi, treba željeti i njima i ne smije se radovati njihovoj nevolji.
Časopis Semerkand, br. 113, Savjeti
