Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 100, Vjera i život

Šedžaat-Osobina junaka

Šedžaat-Osobina junaka

VJERA I ŽIVOT

ŠEDŽAAT – OSOBINA JUNAKA

Prije dolaska islama, riječ šedžaat koristila  se za izražavanje napadnog i nasilnog  ponašanja. Najčešće se upotrebljavala  prilikom plemenskih sukoba i u osvetničkim  namjerama.  Nakon dolaska islama, ta riječ počinje  označavati iskazivanje ljutnje i hrabrosti naspram  zuluma i nepravde, i to ljutnje koja  je prošla kroz filtere srca i razuma. Dakle,  pod pojmom šedžaat podrazumijeva se,  čovjekovoj prirodi svojstven ali pravilno  usmjeren, osjećaj gnjeva, te ljutnja koja je  potrebna kako bi se zaštitio narod i svetinje,  ljutnja sa mjerom i granicom.

Kada je potrebno  posjedovati šedžaat? 

U Časnom Kur’anu, u sljedećem ajetu  sure Feth, nalazimo dokaz o neophodnosti  posjedovanja šedžaata:  “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi  sljedbenici su strogi prema nevjernicima,  a samilosni među sobom; vidiš  ih kako se klanjaju i licem na tle padaju  želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo–  na licima su im znaci, tragovi od padanja  licem na tle. Tako su opisani u Tevratu.  A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak  svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača,  i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući  divljenje sijača–da bi On s vjernicima  najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i  dobra djela čine Allah obećava oprost i  nagradu veliku.” (Feth, 29)

U časnom ajetu spomenute su osobine  mu’mina, sljedbenika našeg Poslanika,  s.a.v.s., koji hode njegovim, s.a.v.s., putem.  Spominju se kao oni koji su u ratu mnogo  strogi prema nevjernicima i ulijevaju strah,  “ešiddâ: mnogo silni”. U nastavku ajeta navodi  se da su, naspram kjafira i njihovih napada,  poput čvrstog i uspravnog izdanka.  Isti ajet jasno govori i o tome da se  mu’mini jedni prema drugima trebaju odnositi  sasvim suprotno od načina na koji se  odnose prema nevjernicima. Jer kao osobina  mu’mina navodi se i “ruhamâ: mnogo  samilosni”.

Ta riječ karakteriše osobe koje  posjeduju samilost i toleranciju, te mnogo  praštaju. Uočavamo da se već vijekovima  igraju prljave igre i prave smutnje koje dovode  do toga da se mu’minska srca udaljavaju,  te da se njihova međusobna tolerancija  gubi. A današnja situacija je još teža. Ne  samo da su se muslimani razjedinili već su  se pojavile i grupacije ili osobe koje gaje ljubav  i divljenje prema nevjernicima, uzimaju  ih za bliske prijatelje, pa čak i rade u korist  njihovih fitni, podjela i destrukcija.

Najviši stepen šedžaata 

Jedna od, u Kur’anu pohvaljenih i iznimnih,  osobina našeg Poslanika, s.a.v.s., jeste  upravo šedžaat. Naš Poslanik, s.a.v.s., u  svakodnevnom životu, bio je strpljiv, smiren  i blage naravi, a na bojnom polju je do izražaja  dolazila njegova osobina šedžaata, te  je na taj način mu’minima davao potrebnu  snagu. To posebno stanje Allahovog Miljenika,  s.a.v.s., nesumnjivo je manifestacija  prethodnog ajeta iz sure Feth.  Ponos svjetova, Poslanik, s.a.v.s., na sljedeći  način govori o tome da šedžaat treba  da bude jedna od osobina mu’mina:

Zasigurno  se mu’min bori i mačem i jezikom.”  (Bejheki, Sunen, 20896)

Tokom Bitke na  Bedru, kako bismo  se zaštitili od mušrika,  mi smo se priklanjali  Resulullahu, s.a.v.s.  Zaista je on bio  najhrabriji od ljudi. Ali, r.a. 

Plemeniti ashabi, r.a., ovako su opisali  osobinu šedžaata kod našeg Poslanika,  s.a.v.s.: “Kada bi borba postala žestoka, mi  bismo se priklanjali Allahovom Poslaniku,  s.a.v.s., i njime bismo se štitili. Čak i najhrabriji  ratnici priklanjali su se njemu, s.a.v.s.”

Ali, r.a., je rekao: “Tokom Bitke na Bedru,  kako bismo se zaštitili od mušrika, mi smo  se priklanjali Resulullahu, s.a.v.s. Zaista je  on bio najhrabriji od ljudi.”  Plemeniti ashabi, r.a., koji su svjedočili  primjeru najvišeg stepena šedžaata kod  našeg Poslanika, s.a.v.s., na bojnim poljima  su, u okvirima sunneta, pokazali tu istu  osobinu. U ratovima i bitkama, kao da su  pisali epove o junaštvu i hrabrosti. Naročito  junaštvo određenih ashaba, r.a., se već  vijekovima pamti i prenosi.  Jedan od plemenitih ashaba koji se istakao  svojom hrabrošću jeste Bera b. Malik,  r.a., stariji brat hizmećara Allahova Poslanika,  s.a.v.s., Enesa b. Malika, r.a. Neposredno  pred jednu bitku, uzvikivao je medinskim  ulicama: “Ej narode Medine! Danas ne mislite  više na vašu Medinu! Ne mislite na vaše  imetke! Danas, za vas postoji jedino Allah,  dž.š., i Džennet!”

Šedžaat tog hrabrog ahsaba, r.a., posebno  dolazi do izražaja prilikom njegove borbe  protiv lažljivca Musejlime koji je tvrdio da je  poslanik. Kada se muslimanska vojska, u  Jemamu, sukobila sa vojskom Musejlime,  taj lažljivac i njegovi vojnici, sakrili su se u  jednu tvrđavu. Bera b. Malik, r.a., tog dana  je pokazao iznimnu hrabrost i snagu te je  sam preskočio zidove tvrđave i ušao među  neprijatelje. Boreći se sa Musejliminim vojnicima  uspio je doći do vrata tvrđave i otvoriti  ih. Njegova hrabrost i požrtvovanost donijeli  su pobjedu muslimanskoj vojsci koja je  potom ušla kroz ta vrata i preuzela tvrđavu.

Jedan od mnogobrojnih alima 

Osmansko carstvo je, naročito u posljednjim  vijekovima vladavine, bilo izloženo  nemilosrdnim napadima nevjernika. Okupacijski  i napadački poduhvati nevjernika  proširili su se do Anadolije. Narod Anadolije,  stari i mladi, muškarci i žene, suprostavili  su se nevjerničkim okupatorima i spasili su  svoju domovinu od poniženja. Taj primjer je  dokaz koliko je svakom vjerniku potreban  šedžaat, bilo da se radi o vojniku ili običnom  građaninu.  Jedan od vjernika koji je u to vrijeme svoje  znanje stavio u službu islama, podsticao  mu’mine na borbu, te i sam uzeo oružje  u ruke i učestvovao u istoj, jeste muftija  Ahmet Hulusi. Taj zat je prednjačio u borbi  pod osmanskom zastavom Denizlija. Krenuo  je stopama svog oca i djeda koji su i  sami bili alimi. Nakon završene medrese,  postavljen je na poziciju muftije. Muftija  Hulusi, izbliza je pratio krize koje su zadesile  njegovo vrijeme. Nije ostao ravnodušan  spram dešavanja u prvoj polovini dvadesetog  vijeka. Jako teško mu je pala vijest da  je 15. maja 1919. godine, Grčka okupirala  Izmir. Nije mogao ostati miran te je otvoreno započeo borbu.

Zasigurno se mu’min bori i mačem i jezikom. Bejheki, Sunen

Okupio je narod pred  opštinskom zgradom i pozvao ummet na  borbu. Sljedećim riječima je obznanio da  suprostavljanje dušmanima koji se sve više  približavaju, nije više samo dužnost vojske  već i svakog mu’mina pojedinačno:  “Kao vaš muftija, donosim fetvu kojom  obznanjujem sveti rat! Sugrađani moji, naši  dušmani su oni koji su do jučer bili naša  djeca. Ali mi nećemo dozvoliti da budemo  poraženi. Ko god da bili naši dušmani, njihov  cilj je zauzimanje prostora nezavisne  domovine muslimana. Mi nikada do sada  nismo živjeli kao robovi, niti ćemo ikada  živjeti. Svakom muslimanu je farz-i ajn da se  suprostavi dušmanu, ako nema oružja onda  praćkom i kamenom. Ako nema u rukama  baš nikakvo oružje, onda neka uzme po tri  kamena i baci na dušmana. Zasigurno je  dužnost svakog od vas da se vidno suprostavi  dušmanima!”

Šta je cilj? 

Još je mnogo blistavih primjera manifestacije  šedžaata kroz historiju islama. Manjkav  je ahlak muslimana koji ne posjeduje tu  osobinu. Međutim, kako bi se hrabrost i junaštvo  smtarali šedžaatom, potrebno je da  se oslanjaju na ispravan cilj. U manifestaciji  sedžaata cilj je Allahovo, dž.š., zadovoljstvo  i zaštita svetih vrijednosti. Ljutnja i hrabrost  koje se izražavaju u svrhu realizacije plemenskih  ciljeva, širenja rasizma, postizanja  materijalne koristi, samopokazivanja,  širenja straha te stjecanja slave, nemaju  nikakvu duhovnu vrijednost. Kao primjer  takvog djelovanja, vrlo je poučna priča o  Kuzmanu. Kuzman je bio hrabra osoba sa  svim sposobnostima potrebnim jednom  vojniku. Učestvovao je u Bitci na Uhudu, i  zbog osobina koje je posjedovao, bio je u  prvim redovima vojske. U trenucima kada  je islamska vojska bila malobrojna i kada  joj je trebala podrška, on se hrabro borio.  U jeku borbe, Kuzman biva teško ranjen.  Ashabi, r.anhum, nakon što su vidjeli njegovu  hrabrost, pohvališe njegovo stanje  riječima:  – Radosna vijest za tebe! Danas si pokazao  ogromanu hrabrost i junaštvo.  Kuzman im na to reče:  – Kakva radosna vijest? Ja sam se samo  borio za čast svog plemena, inače, ne bih  se ni borio!  Tim riječima, Kuzman jasno dade doznanja  da se nije borio za uzvišene vrijednosti  kakve su odbrana islamske domovine i  zaštita našeg Pejgambera, s.a.v.s, i ostalih  muslimana. Dok su svi bili tužni zato što  je Kuzman postupio tako nepromišljeno i  ostao lišen velikog nimeta, on počini još  jednu grešku, čime sam sebe baci u vatru.  Naime, nije mogao izdržati jačinu bolova  pa se zbog toga ubi. Nakon tog događaja,  Resulullah, s.a.v.s., je rekao kako je Kuzman  jedan od stanovnika Džehennema.  Šehidi Uhuda borili su se na istom bojnom  polju kao i Kuzman. Neki od njih nisu  bili toliko istaknuti u ratovanju kao što je  bio on. Međutim, zbog imana i ispravnog  nijjeta, dostigli su najviše stepene šehadeta  i kao takvi su spomenuti u Časnom Kur’anu.

Časopis Semerkand, br. 100, Vjera i život