Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 101, Riznica mudrosti

Riznica mudrosti: Mâsivâ, mekam i keramet

Riznica mudrosti: Mâsivâ, mekam i keramet

Vjernik je svjestan Allahovih, dž.š., nimeta prema njemu, nije nezahvalan, nego se trudi da ljudima čini hizmet koliko god je to u stanju. Najveći nimet za čovjeka svakako je njegov život, zbog čega je njegova prevashodna obaveza da izrazi zahvalnost na toj velikoj blagodati. Šah-i Nakšibend, k.s., velikan koji je cijeli svoj život posvetio hizmetu, sedam godina je služio životinjama i čistio puteve. Osim toga čistio je toalete u svim medresama Buhare. Svojim muridima savjetovao je sljedeće: “Vodite računa o srcima. Pomažite nemoćnima, slabima i onima čija su srca slomljena. Ukažite počast onima kojima su ljudi okrenuli leđa i budite ponizni prema njima. Čak i kada se brinete o životinjama, činite to bez nadmenosti. Ako na njihovim nogama vidite rane, pokušajte ih zaliječiti. Posvetite pažnju održavanju čistoće puteva i prolaza. Ukoliko na putu ugledate nešto što bi pričinjavalo neprijatnost ljudima, uklonite to, da ne bi ozlijedilo prolaznike.”

Šah-i Nakšibend, k.s., u svakom svom stanju postupao je u skladu sa Časnim Kur’anom i sunnetom Resulullaha, s.a.v.s. Takav način života preporučivao je i svojim muridima. Često bi govorio: “Šta god da smo, Allahovim, dž.š., lutfom (dobrotom) postigli, postigli smo čineći djela u skladu sa kur’anskim ajetima i Resulullahovim, s.a.v.s., hadisima.” Nakon što su veliki učenjaci Buhare i učenici medrese pristupili njegovom tarikatu, neki alimi počeše negodovati riječima “niko više neće ostati u medresi”. Čuvši te riječi, Šah-i Nakšibend, k.s., okupi ih u jedan medžlis, pa im reče: “Objasnit ću vam naš tarikat. Ukoliko čujete nešto što je u suprotnosti sa Kur’anom i sunnetom, recite, pa da odustanemo od toga.” Nakon njegovog izlaganja alimi shvatiše da u nakšibendijskom tarikatu ne postoji ništa što je suprotno Šerijatu, pa rekoše: “Vaš tarikat je na istikametu, nemamo Vam šta prigovoriti.” 40Neki rekoše: “Vaša odjeća, obzirom da se razlikuje od uobičajene, uzrok je vaše slave.” Na taj prigovor Šah-i Nakšibend, k.s., skide ćulah sa svoje glave i pokloni ga jednom siromahu, govoreći: “Obzirom da je naš ćulah postao predmetom rasprave, ispravnije je ne nositi ga.”

Riječ “mâsivâ” kojom se podrazumijeva sve osim Allaha, dž.š., nastala je spajanjem riječi “mâ”, što znači “nešto” i riječi “sivâ”, što znači “drugo”. Pod tim terminom podrazumijeva se sve ono što čovjeka udaljava od Allaha, dž.š. Derviš u svakom trenutku treba živjeti sa sviješću da ga Uzvišeni Hak stalno čuje, vidi i zna njegovo stanje. Mâsivâ je upravo ono što pomućuje takvu svijest i čini da rob provodi svoje vrijeme u gafletu, zaboravljajući na Uzvišenog Allaha. U mâsivu također spadaju želja za položajem i vlašću, samoisticanje i slična loša stanja. Sva ta stanja predstavljaju prepreku u ostvarivanju trajne veze sa Allahom, dž.š., i odvode čovjeka u zaborav spram Uzvišenog Haka. Vezano za tu temu Šah-i Nakšibend, k.s., kaže: “Najveća perda gafleta za putnike na ovom putu jeste vezivanje srca za mâsivu, tj. vezivanje srca za dunjalučke stvari koje roba udaljavaju od Allaha, dž.š.”

Riječ “mekam” kao pojam koji se često koristi u tesavvufu označava stepen do kojeg derviš stigne nakon uloženog truda i borbe. To je rezultat derviševog postepenog napuštanja loših stanja i nastojanja da se ukrasi lijepim osobinama. Temeljna osobina mekama ogleda se u tome što je trajan, derviš ga je usvojio kao dio svoje ličnosti. Tevekkul (oslanjanje na Allaha, dž.š), zuhd (odricanje od dunjaluka), sidk (odanost), rizaluk (zadovoljstvo) i ihlas (iskrenost), samo su neki od mekama. Dotičući se teme mekama Šah-i Nakšibend, k.s., je rekao: “Putnik na našem putu, sâlik, ne treba znati na kojem mekamu se nalazi, kako mu to saznanje ne bi postalo perdom i kako bi ustrajao sa poniznošću i svjesnošću svoga ništavila spram Gospodara. Kada neko postane zadovoljan svojim mekamom, to postane prepreka njegovom daljem napredovanju.”

Neuobičajena i nadnaravna stanja koja se pojave kod Allahovih, dž.š., evlija nazivaju se kerametima. Kerameti se ne mogu objasniti nama poznatim prirodnim zakonima. Mogućnost da se danima živi bez hrane, primanje dove odmah, hodanje po površini vode, istovremeni boravak na različitim mjestima ili prelaženje velikog rastojanja u trenu i slični kerameti, počast su od Allaha, dž.š., Njegovim evlijama. Ipak, najveći keramet jeste posjedovanje istikameta, tj. u potpunosti se pridržavati Allahovih, dž.š., naredbi i zabrana, te živjeti u skladu sa sunnetom Resulullaha, s.a.v.s., kako u zahiru (vanjštini), tako i u batinu (nutrini). Evlije nemaju želju da se pročuje za njihove keramete i da steknu slavu na osnovu njih. Svjesni da taj lutf (dobrota) može biti samo ispit i iskušenje, nikada se ne ohole, a to ih još više približava Uzvišenom Allahu. Kada su od Šah-i Nakšibenda, k.s., zatražili da pokaže neki keramet, odgovorio je sljedećim riječima: “Naš keramet je javan. U stanju smo da hodimo Zemljom, unatoč našim nebrojenim grijesima!” Jedne prilike čuo je muride kako pričaju o njegovim kerametima kojima su lično svjedočili, na što je, ne želeći ih pripisati sebi, rekao: “To su kerameti mojih murida”. Po pitanju kerameta, upozorio je na sljedeće: “Kada bi neko ušao u neku bašču i čuo kako mu svako drvo, svaki list govori ‘O Allahov evlijo’, njegov zahir i batin (razum i srce) ne trebaju pridavati nikakav značaj tom glasu. Naprotiv, treba nastojati još više uljepšati svoje robovanje.”

 

Semerkand, br. 101., Riznica mudrosti