Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 101, Tefsir

Samo Tebi i samo od Tebe…

Samo Tebi i samo od Tebe…

“(Gospodaru naš!) Samo Tebi se klanjamo i samo od Tebe pomoć tražimo”. (Fatiha, 5)   

Omer Nasuhi Bilmen, rah., u opširnom prijevodu 5. ajeta sure Fatiha–ajeta  kojeg svakodnevno ponavljamo u našim namazima, kaže:  “Gospodaru naš! Samo Tebi se klanjamo. Pokoravamo se samo Tebi i klanjamo  Ti se skrušeno, svjesni Tvoje veličine. I samo od Tebe pomoć tražimo. Samo kod  Tebe tražimo utočište i od Tebe očekujemo dobro i pomoć.”  Ajeti koji prethode navedenom mogu se sažeti na sljedeći način: O ljudi! O vi  razumom obdareni! Ako ste vi od onih koji poginju glavu pred apsolutnom ljepotom  i savršenstvom, pa Ja sam Uzvišeni Allah.

Savršenstvo pripada Meni. Ako ste  vi od onih što sa strahopoštovanjem stoje pred snagom i dobrotom, pa Ja sam  Gospodar svjetova. Ako pokažete skrušenost nadajući se dobru u budućnosti,  Ja sam Rahman i Rahim. Ako ste vi od onih što pokazuju poštovanje sa strahom  i strepnjom, Ja sam Vladar Sudnjeg dana. Ja sam jedini Bog, Nosioc svojstava  koja zavređuju poštovanje i veličanje, i Jedini, Kome se ibadet čini.

Svako ko čuje te Allahove riječi, zapitat će se: “Kako i na koji način da izrazim  hvalu Uzvišenom Allahu?” A kao odgovor na to pitanje, Gospodar svjetova kaže:  “Recite: ‘Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo.’” (Elmalili Hamdi  Yazır, Hak Dini Kur’an Dili)

Međutim, šta podrazumijeva ibadet ili robovanje samo Allahu, dž.š.? Koji su  uslovi da bi neko djelo zadobilo status ibadeta i kako se robovanje ispoljava?

Šta je to ibadet? 

Ibadet, po definiciji, podrazumijeva približavanje Stvoritelju, iskazivanje pokornosti  cijelim bićem–i dušom i tijelom–potpuno svjesno, ponizno i skrušeno, i samo  u Njegovo ime. Ibadet je najsavršeniji oblik ispoljavanja  tazima (strahopoštovanja) sa potpunom predanošću, i  priznavanje vlastite slabosti pred Gospodarom svjetova.  Samo Davaoc najvećih blagodati je dostojan da Mu  činimo ibadet, a najveća blagodat, bez ikakve sumnje,  jeste stvaranje života i svega što je za njega potrebno,  a Stvoritelj svega toga je samo Uzvišeni Allah.  Ibadet ima određene šarte (uslove), a prvi od njih je  nijjet. Nijjet je namjera roba da se određenim djelom  ili poslom približi Allahu, dž.š., ili Mu iskaže pokornost.

Obzirom da nijjet podrazumijeva svijest i znanje o djelu,  neodvojiv je od istog. To je djelo srca i ruha, djelo koje  obuhvata znanje i volju.  Drugi uslov je da čovjek izvrši određenu radnju koja  je kod Allaha, dž.š., prihvaćena kao pokornost. Ukoliko  djelo ostane samo na želji i mislima, čak i da je u pitanju  pokornost odnosno djelo koje približava Allahu, dž.š.,  ono ne može imati status ibadeta. Upravo zbog toga,  iman – krunu ibadeta, nije dovoljno prihvatiti samo  srcem, nego ga je potrebno potvrditi i jezikom.

Bez nijjeta, niti jedno djelo, ma kakvo ono bilo, ne  može biti ibadet.

Padanje na sedždu bez nijjeta nije  namaz. Borba protiv neprijatelja bez nijjeta nije džihad.  Post bez nijjeta je obično gladovanje, a posjeta Kabi i  Arefatu samo turističko putovanje.  Ebu Hajjan, rah., kaže da ibadet zapravo znači, oslobađanje  od svega i okretanje samo Allahu, dž.š. (Hak  Dini Kur’an Dili, Fahreddin Razi, Tefsir-i Kebir; Omer  Nasuhi Bilmen, Kur’an-i Kerimin Turkce Meal-i Alisi  ve Tefsiri; Abdulkerim Kuşeyri, Letaifu’l-İşarat; i dr.)

Ibadet pripada samo Uzvišenom Allahu 

Jedan od Allahovih, dž.š., sifata je “Kijam bi-nefsihi”,  što znači Onaj Koji postoji i opstoji Sam po Sebi, bez  ikakve potrebe za bilo kim ili čim. Svi osim Njega su u  stanju ovisnosti, kako po pitanju dolaska na ovaj svijet  tako i po pitanju egzistencije.  Uzvišeni Allah je potpuno neovisan od svega. Osim  toga, On je Taj Koji održava sva stvorenja. Zbog tih  svojstava, kako stoji u ajetu, On je Jedini dostojan da  Mu činimo ibadet.  Obzirom da rob postoji i opstoji samo Allahovom,  dž.š., voljom, egzistira posredstvom sebeba koje On  Uzvišeni stvara, onda njegovo robovanje i ibadet trebaju  biti posvećeni samo Njemu Uzvišenom.

Zbog toga na  svakom namazu, učimo Fatihu govoreći: “(Gospodaru  naš) Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć  tražimo.” (Tefsir-i Kebir)  Poniznost i strahopoštovanje iskazano u ibadetu jesu  dokaz veze sa Uzvišenim Allahom, Koji je robu dao čast  i uzdigao ga više nego što njegov razum može i zamisliti.  Rob, dok čini ibadet Gospodaru, kao da govori:  “Ja svoju slobodu predajem samo Uzvišenom Allahu.  Pokoravam se samo Njemu i Njegovim zapovijedima.

Pokornost volim a griješenje mrzim. Trčim ka dobročinstvu,  bježim od zla. Istinu smatram krunom svakog  dobročinstva. Po cijenu života, neću se pokoriti nikome  i ničemu što nije pokorno Njemu i Njegovim propisima.  On me je stvorio iz ničega, odgojio me i dao mi  slobodu. Moj život, savjest i sloboda su emanet od  Uzvišenog Stvoritelja. Onaj ko je dao jednom, ukoliko  želi, može dati još bezbroj puta. Stoga, sve što posjedujem  zalažem na Njegovom putu. Zarad tog puta  ću podnositi teškoće, nepravdu i pravdu. A kada mi  ponestane snage, umrijet ću za Onog Koji je moćan da  moju dušu uzme kada On želi. Umrijet ću svakako; to je  Njegovo određenje, ali kad već umirem neka umrem sa  istinskim imanom i istinskim prijateljstvom. Od zemlje  sam postao i zemlji se vraćam. Allah me je stvorio i  povratak je Njemu. Njegov sam rob, i sa Njim postojim,  a bez Njega sam ništa…”

Velika je blagodat biti u stanju izreći gorenavedene  riječi i ostati im dosljedan! Za čovjeka nema veće snage  niti veličine. (Hak Dini Kur’an Dili)  Imam Gazali, rah., u djelu “el-Erbe’in” ibadete dijeli  na sljedeće:

  • namaz,
  • zekat,
  • post,
  • hadždž,
  • učenje Kur’ana,
  • stalna zauzetost zikrullahom,
  • stjecanje halal opskrbe,
  • čuvanje prava islamskog bratstva i prijateljstva,
  • naređivanje dobra i odvraćanje od zla,
  • slijeđenje časnog sunneta.

Život u skladu sa sunnetom je znak Allahove, dž.š.,  ljubavi, ključ sreće i spokoja. Uzvišeni Allah u Časnom  Kur’anu kaže: “Reci (Poslaniče): Ako Allaha volite,  mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam  oprostiti” (Ali Imran, 31)

Zašto umjesto “ja” govorimo “mi”?

 U Allahovom, dž.š., govoru sadržano je mnoštvo  prefinjenih ljepota, za one koji imaju čisto srce.  Prvi muslimani, okupljeni pod zastavom Poslanika  Muhammeda, s.a.v.s., u duhu ajeta “Samo Tebi  robujemo…” 20-30 godina su na sve strane svijeta  širili uzvišenost Istine. Onog trenutka kada su muslimani  počeli gubiti tu svijest, počeli su se pokoravati  dunjaluku. Nema sumnje da navedeni ajet nosi veliku  odgovornost i nije nešto što se može ispuniti lahko niti  nešto do čega se s lahkoćom dolazi. Rob je slabašan  da bi mogao ostati dosljedan riječima “Samo Tebi  robujemo”, stoga nas Uzvišeni Allah odmah u nastavku  ajeta usmjerava riječima “samo od Tebe pomoć  tražimo”, ističući da je neophodno traženje Njegove  pomoći. (Hak Dini Kur’an Dili)

Da je u ajetu umjesto množine “Samo Tebi robujemo”  upotrijebljeno prvo lice jednine i rečeno: “Samo  Tebi robujem”, to bi kod roba prouzrokovalo oholost i  uznositost. Međutim, kada govorimo u množini i kažemo:  “Samo Tebi robujemo” time zapravo govorimo  “ja sam samo jedan od Tvojih robova”. Shodno tome,  u prvom slučaju iskazuje se poniznost, a u drugom  oholost. (Tefsir-i Kebir)

Fahruddin Razi, rah., u komentaru navedenog ajeta  kaže da se korištenjem množine želi ukazati da  mu’minu priliči obavljanje namaza u džema’atu.  Onaj ko namaz klanja u džema’atu, prirodno će govoriti  u množini i reći “ibadet činimo” aludirajući pri tom  na vjernike koji zajedno s njim obavljaju namaz. Ako  pak klanja sam, i u tom slučaju priliči da kaže “mi”,  podrazumijevajući pri tom sebe i meleke koji su s njim.

Dalje kaže:  “Mu’mini su braća. Da je rečeno ‘ibadet činim’ time  bi čovjek spomenuo samo svoj ibadet, a zanemario bi  ibadet braće vjernika. Ali kada kaže ‘ibadet činimo’,  on istovremeno spominje svoj i ibadet drugih vjernika,  i time kao da pokušava istaknuti ibadet vjernika i  prikazati ga lijepim.  Riječima ‘ibadet činimo’ rob ujedno moli svoga Gospodara.  Moli i kaže: ‘Gospodaru moj, moj ibadet sām  po sebi ne posjeduje neku značajnu vrijednost, sadrži  mnoge nedostatke. Ali, ja Ti ga predajem zajedno sa  ibadetima svih vjernika, i kažem ‘ibadet Ti činimo’, pa  primi naše ibadete.’” (Tefsir-i Kebir)

Ukoliko obratimo pažnju primijetit ćemo da Uzvišeni  Allah u časnom ajetu prvo kaže: “Samo Tebi” a zatim  dodaje “robujemo”. I u tome su sadržane mnoge mudrosti.  Time nam Gospodar svjetova želi naglasiti da  samo Njemu možemo robovati. Rob koji kaže “Samo  Tebi robujemo” zapravo kaže:  Gospodaru naš, Koji nas obasipaš milošću i bezbrojnim  blagodatima! Strahujemo od Dana suđenja  i iskazujemo Ti hvalu i zahvalu. Pokoravamo Ti se i  nastojimo izvršiti Tvoje zapovijedi. Samo Ti si dostojan  da Ti ibadet činimo, nema boga osim Tebe. Svi naši  ibadeti i pokornosti su samo Tebi.” (Hak Dini Kur’an  Dili; Ebu’l-Leys Semerkandi, Tefsiru’l-Kur’an)

Druga mudrost na koju aludira ajet davanjem prvenstva  riječima “Samo Tebi”, jeste isticanje važnosti  nijjeta prije svakog posla. Naša obaveza je da svakim  djelom tražimo Uzvišenog Allaha i Njegovo zadovoljstvo.  Rob koji u vrijeme blagostanja, gleda u Davaoca a ne  u blagodati, on će u vrijeme teškoća također gledati u  Onog ko ih daje a ne u same teškoće. To će rezultirati  djelovanjem sa pronicljivošću i razumijevanjem, što  neminovno donosi radost i spokoj srcu.  Suprotno tome, ko umjesto u Davaoca svega, gleda  u same blagodati, taj će u vrijeme teškoća također  gledati u teškoće a ne u Davaoca.

Takva osoba će, zbog  svoje stalne okupiranosti stvorenjima, neminovno pasti  u gaflet. Stoga je Uzvišeni Allah u ajetu prvo spomenuo  Sebe pa tek onda blagodati, kako bi se robovi prvo  sjetili Njega i okrenuli Njemu Uzvišenom, a blagodati  posmatrali kao jednu od Njegovih manifestacija.  Također, jedna od obaveza roba jeste da Gospodaru  robuje svjestan da ibadet obavlja Njegovom milošću i  snagom koju mu On Uzvišeni daje. Ne smije misliti da  ibadet potječe od njega, nego naprotiv, treba znati da  je to čast koju mu daruje Allah, dž.š., i vesila (sredstvo)  putem koje se Njemu približava. (Ibn Adžibe, Bahru’l-  Medid; Tefsir-i Kebir)

“Samo od Tebe pomoć tražimo” 

Termin “isti’ane” koji se spominje u navedenom  ajetu, podrazumijeva traženje pomoći u svim i dunjalučkim  i ahiretskim poslovima. Iako se spomenuti  termin poistovjećuje sa dovom, između to dvoje postoji  značajna razlika. Štaviše, postoje alimi koji su ljude  podijelili na dvije skupine: one koji traže i one koji dovu  čine… Shodno tome, rekli su da onaj ko traži, čini to u  odgovarajućem trenutku i stanju, dok onaj ko upućuje  dovu, čini to u teškim trenutcima, u stanju slabosti i  nemoći. Dakle, ukoliko se čovjek obraća i u stanju kada  postoji mogućnost izbora, on je onaj koji traži, a ukoliko  se obraća kada je u bezizlaznoj situaciji, bez mogućnosti  izbora, on čini dovu. Gospodar svjetova će dati  onom ko traži i odazvat će se onom ko Mu čini dovu.  U jednom hadisu stoji da je Uzvišeni Allah rekao:  “Ima li iko da traži, pa da mu udovoljim. Ima li iko  da dovu čini, da mu je uslišam.” (Muslim, Salatu ’l-  Musafirin, 170)

Rob vjernik, danonoćno treba tražiti od Allaha, dž.š.,  svako dobro, moleći: “Gospodaru naš, mi smo slabi i  griješni. Nemoćni da Ti ibadet činimo onako kako dolikuje.  Samo od Tebe pomoć tražimo. Uputi nas i sačuvaj  od šejtanskog zla. Podari nam istrajnost u ibadetu.  Jer Ti si nas stvorio i učinio dostojnim robovanja Tebi.  Samo Tebi robujemo. Podari nam snagu da Ti robujemo  i ibadet činimo sve dok se duša ne odvoji od tijela.”

Ismail Hakki Bursevi, k.s., na sljedeći način ukratko  ukazuje na sve ono u pogledu čega trebamo tražiti  pomoć od Allaha, dž.š.:

  • pomozi nam u ibadetu i robovanju
  • pomozi nam da se odupremo onom naspram čega  smo slabi
  • pomozi nas u borbi protiv šejtana koji nas odvraća  od robovanja Tebi
  • pomozi nam u svemu što je korisno za naš dunjaluk  i Ahiret.  (Ismail Hakki Bursevi, Ruhu’l-Bejan)

Ima li iko da traži,  pa da mu udovoljim.  Ima li iko da dovu čini,  da mu je uslišam.  (Muslim,  Salatu ’l-Musafirin, 170) 

 

Semerkand, br. 101, Tefsir