Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 102, Tefsir

Pravi put (el-Fatiha)

Pravi put (el-Fatiha)

“(Gospodaru naš!) uputi nas na Pravi put (Fatiha, 6)

Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “Naše je da ukažemo na Pravi put” (Lejl, 12). Učenjem 6. ajeta sure Fatiha, izgovarajući dovu “Uputi nas na Pravi put!” rob zapravo od Uzvišenog Allaha traži ono što je On, dž.š., obećao. Riječima “uputi nas” moli za sebe i za druge vjernike, a dova za brata u njegovom odsustvu, čista od ovosvjetske koristi i interesa, je primljena. (Mustekimzade Suleyman Efendi, Tefsiru Sureti’l-Fatiha) Ajet “Uputi nas na Pravi put” osvjetljava suštinu ajeta koji mu prethodi: “Samo od Tebe pomoć tražimo”(Fatiha, 5) i obznanjuje šta je to najveća pomoć koju tražimo od Allaha, dž.š.

To je ujedno i najobuhvatniji i najznačajniji oblik dove. Uzvišeni Stvoritelj nas spomenutim ajetom podučava šta je najveći cilj i šta je to što je najvrjednije od onog što trebamo tražiti od Njega. Govori nam da je za čovjeka najbitnije da bude upućen i da dosegne suštinu robovanja. (Ismail Hakki Bursevi, Ruhu’l-Bejan; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak dini Kur’an dili, Ibn ‘Adžibe, Bahru’l-medid)

Šta je hidajet (uputa)?

Riječi “uputi nas” su prijevod riječi “ihdine” i podrazumijevaju hidajet, što znači: uputa, vođenje nekoga do željenog cilja na blag i prefinjen način, zaokrećući njegovu suštinu ka tom cilju. To vođenje realizira se, ili ukazivanjem na put, ili dovođenjem do njega, ili pak dovođenjem do samog kraja puta. Ono što karakteriše hidajet jeste to što se odnosi samo na hajr i dobro.

To je prefinjeno i blago vođenje do cilja koji je hajr u potpunosti. Voditi nekoga na putu ispunjenja njegovih nasumičnih težnji ili želja, ne predstavlja hidajet. Pokazivanje puta lopovu do njegovog zlodjela ne može se nazvati hidajetom. Suprotno od hidajeta je dalalet tj. lutanje ili zabluda, što za ishod ima kufr. (Abdulkerim el- Kušejri, Letaifu’l-išarat; Hak dini ve Kur’an dili) Ragib el-Isfahani, rah., objašnjava da je hidajet “vodstvo na prefinjen način” i osvrćući se na značenja u kojima se pojavljuje u Časnom Kur’anu, hidajet dijeli u četiri kategorije:

  • razum i primarno znanje koje Allah, dž.š., daje svakom pojedincu mukellefu (punoljetan i razuman musliman)
  • poziv na Pravi put posredstvom poslanikā, a.s., i objavā
  • tevfik (pomoć) koji dobiju oni koji prihvate Allahov, dž.š., poziv
  • uvođenje iskrenih robova u Džennet, na Ahiretu.

U arapskome jeziku dova (molba) ima oblik imperativa (zapovjedni način). Riječi “uputi nas” su molba u formi zapovijedi. Ukoliko se radi o obraćanju roba Gospodaru, što je slučaj u navedenom ajetu, tada zapovijed dobija značenje dove. Shodno tome, spomenuti ajet je molba i dova, nikako zapovijed.

Zar tražimo ono što već imamo?

 U vezi sa prethodno navedenim ajetom, može se postaviti pitanje: vjernik koji uči ajet “uputi nas” je zapravo već u namazu. Zbog čega traži ono što već ima? Na to pitanje učenjaci su dali sljedeći odgovor: Vjernik koji hodi Pravim putem, traženjem Upute od Uzvišenog Allaha traži dvoje:

  • prvo: traži trajnost i postojanost lijepog stanja u kojem se nalazi, i zaštitu od zapadanja u pretjerivanje ili zanemarivanje. Dakle, vjernik koji je na osnovu dokaza spoznao Uzvišenog Allaha, odmah nakon toga treba tražiti srednji put – put između dvije krajnosti (zanemarivanja i pretjerivanja), po pitanju strasti, srdžbe i dijeljenja imetka. Vjernik u svakom poslu i postupanju traži od Allaha, dž.š., da ga uputi na srednji – potpuno ispravni – put, kao što se navodi u 8. ajetu sure Ali ‘Imran: “(Oni mole) Gospodaru naš ne dozvoli da naša srca skrenu nakon što si nas na Pravi put uputio.” Pa tako, u pogledu dijeljenja imetka, čovjek treba biti darežljiv; daleko od škrtosti i rasipništva. Po pitanju hrabrosti, ne treba biti bojažljiv, ali se ne treba ni nepotrebno dovoditi u opasnost. Treba biti ponizan, ali daleko od ponižavanja, dostojanstven, ali daleko od kibura i oholosti.
  • drugo: traži ljepote koje još nije postigao. To su božanske počasti kojima ga Allah, dž.š., još nije obdario a to je povećanje jekina (ubjeđenja) i stepen ihsana. (Fahruddin er-Razi, Tefsiru’l-Kebir; Ebu Mensur El-Maturidi, Te’vilatu’l-Kur’an; Bahru’l-medid Tefsiru Sureti’l-Fatiha)

Kada dovu “uputi nas na Pravi put” uči vjernik koji je već na stepenu ihsana, on traži postojanost u istom i batinska znanja koja su beskrajana, te uzdizanje u stanjima otkrovenja. Jer, “… nad svakim znalcem ima još znaniji.” (Jusuf, 76) Riječi Šejha Ebu Abbasa Mursija, rah., kao da sažimaju navedeno objašnjenje: “Spomenutom dovom rob traži istrajnost u onom što već ima, i postizanje onog što nema.” (Bahru’l-Medid)

Na koji način Allah, dž.š., upućuje?

 Sa osvrtom na ajet: “I ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih mogli nabrojati” (Ibrahim, 34) Kadija Bejdavi, rah., kaže da postoji nebrojeno mnogo načina na koje Allah, dž.š., ukazuje na Pravi put, a potom ih sve svrstava u četiri osnovne kategorije:

Prvi oblik upute je kada Allah, dž.š., daruje čovjeku odlike kojima prepoznaje svoje potrebe i otvara mu mogućnosti da čini djela koja On Uzvišeni stvara. Te odlike su snaga razuma, batinski (nevidljivi) dragulji (kao što su srce i savjest), te čūla. Gospodar svjetova svakom stvorenju daje snagu i sposobnosti potrebne za ispunjenje cilja njegovog stvaranja.

Drugi oblik upute je, stavljanje pred čovjeka dokazā kojima se razdvaja Istina od neistine, dobro od lošeg.

Treći je slanje poslanikā, a.s., i spuštanje objavā.

Četvrti oblik je kada Allah, dž.š., očisti srce roba od zulmetā (duhovnih nečistoća), od svega nepotrebnog i ispraznog, osvijetli ga nurom, u njega spusti tajne, i otkri- je mu hakikat putem vahja (Objave), ilhama (nadahnuća) i tefekkura (razmišljanja o Allahovim, dž.š., manifestacijama). Uzvišeni Allah nosiocima znanja o hakikatu stvari, daje halove (stanja) u kojima vide nur kako obuhvata sva stvorenja. To je uputa koju Allah, dž.š., daje samo poslanicima, a.s., i evlijama. (Bahru’l-Medid)

Džema’at je milost

U ajetu “uputi nas” upotrijebljen je oblik koji podrazumijeva množinu, u čemu su sadržane mnoge mudrosti. Uzvišeni Allah kao da kaže: O robe Moj! Na početku Fatihe izrekao si zahvalu riječima “elhamdulillah”, dodajući svojoj, zahvalu svih onih koji zahvaljuju. Na isti način obuhvati ih dok činiš dovu i reci “podari nam Uputu svima”. (Tefsir-i Kebir) Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “U zajedništvu je rahmet, a u podijeljenosti azab (muka).” (Ahmed, el-Musned)

Stoga kažemo: Gospodaru! Kada želim da Ti iskažem zahvalu kažem: “elhamdulillah” , izričući Ti svu hvalu i zahvalu. Kada želim da Ti iskažem pokornost, priključujem tome ibadet svih vjernika i kažem: “samo Tebi se klanjamo”. Kada tražim pomoć, tražim za sve vjernike i kažem: “Samo od Tebe pomoć tražimo”. Kad tražim Uputu, tražim je za sve nas i kažem: “Uputi nas na Pravi put”.

Koliko je dova obuhvatnija, toliko je kod Uzvišenog Gospodara više primljena, jer dova učinjena za brata vjernika se ne odbija. Uzvišeni Allah je beskrajno milostiv, kada primi dovu jednom iz skupine, prima i drugima koji su sa njim. (Tefsir-i Kebir)

Allah, dž.š., je “El-Hadi”, što znači Onaj Koji daje Uputu. Uputit će svakog onog ko Mu se obrati iskrenog srca i zatraži da bude upućen. “El-Hadi” je jedno od Njegovih lijepih imena, i ubraja se u imena milosti, koja sačinjavaju većinu imena esmau’l-husna (99 Allahovih, dž.š., lijepih imena). U Časnom Kur’anu mnogo je ajeta koji svjedoče tome da je On Taj Koji daje Uputu: “A tebi je Gospodar tvoj dovoljan kao vodič i pomagač!” (Furkan, 31) “Onome koga Allah želi uputiti–On srce njegovo prema islamu raspoloži.” (En’am, 125) “Njima je Allah na Pravi put ukazao i oni su pametni.” (Zumer, 18)

U jezičkom smislu Hadi označava onog koji pokazuje put i vodi do cilja koji garantuje dobro i sreću. Učenjaci su spomenuto Allahovo, dž.š., ime protumačili s osvrtom na činjenicu da se u Časnom Kur’anu termin hidajet veže za Allaha, dž.š., pa su shodno tome rekli da je Hadi Onaj Koji čovjeku daruje razum, sposobnost rasuđivanja i potrebno znanje, tj. ukazuje mu na put koji vodi vječnoj sreći. Rob na kome se manifestira Allahovo, dž.š., ime Hadi, prihvata Istinu i pokazuje poštovanje prema njoj.

Takva osoba sluša istinu, govori istinu te živi i umire za nju. Rob Onog Koji je el-Hadi je rob kojem je uslišana dova “Uputi nas na Pravi put”. To je rob koji zna tajnu spomenutog imena i on biva vesilom (sredstvom) upute drugih ljudi. Izvršava sve Allahove, dž.š., naredbe i biva vesilom da ih i drugi izvršavaju. Daleko je od Njegovih zabrana, i drugima također pomaže da ih se klonu. (Tosun Bayraktaroğlu, Esmau’l-Husna)

Pravi put

U arapskome jeziku za obični put upotrebljava se termin “tarik”, put koji je prometan naziva se “sebil”, a za prometan, širok, otvoren i ispravan put koristi se naziv “sirat” ili pak “šari’a” ili “šeri’a”. Stoga je bitno znati da riječ “sirat” aludira na riječ “šerijat”. “Sirat” također simbolizira most na Ahiretu preko kojeg svaki vjernik želi da pređe bezbjedno. Sirat ćuprija je most koji vodi do Dženneta, postavljen iznad Džehennema.

Na Sudnjem danu, kada se svi ljudi okupe i kada se jasno pokaže Džennet i Džehennem, postavit će se jedan most (sirat) preko kojeg će morati preći. Taj most je nur čovjekovih djela na dunjaluku. Vjernik će pomoću tog nura preći preko mosta. Širina Sirata bit će proporcionalna nuru čovjekovih djela. Stoga će za onog ko ima malo djela biti uzak, a za onog sa puno dobrih djela biće širok i prostran. Sirat postavljen na Ahiretu je manifestacija Sirat-i mustekima (Pravog puta) tj. puta Šerijata na dunjaluku. Kada vjernik sa tom sviješću prouči spomenute ajete sure Fatiha, obuhvata ga strah. Njegovo srce zatreperi razmišljajući o veličini tog dana, i okreće se ibadetu i pokornosti, još više i još poniznije. (Hak Dini Kur’an Dili; Tefsir-i Kebir; Sejjid Mustafa Rasim Efendi, Istilahat-i Insan-i Kamil)

Termin “mustekim” koji je u ajetu spomenut kao sifat (svojstvo) puta, znači “potpuno ispravan put, bez imalo iskrivljenosti”. Iako riječ “Sirat” označava put koji ide pravolinijski, iz samog značenja riječi nije izuzeta mogućnost uzvišica i padina. Zbog toga se terminom “mustekim” pojačava značenje, čime se ističe pravilnost i ispravnost kao odlika puta. (Hak Dini Kur’an Dili) Neki su tremin “mustekim” determinisali kao “elkaim” što znači onaj koji ima uporište u predajama i u razumu. Ništa ga ne može pobiti; ni doktrine prepredenjaka ni lažni dokazi smutljivaca. Allahov put – sirat-i mustekim – je put u kojem nema ni najmanje sumnje. Želja svakog vjernika je da svoj život, do posljednjeg trenutka, prevede hodeći tim putem. (Te’vilatu ‘l-Kur’an)

Pravi put je put Istıne koji roba vodi ka Allahu, dž.š. U zahiru (pojavnom) to je slijeđenje puta kojim je hodio časni Poslanik, s.a.v.s., u batinu (skrivenom) to je oslobađanje od uobrazilje da je čovjek bivstvo koje opstoji sobom, čišćenje srca od svega osim od Allaha, dž.š., i okretanje samo Njemu Uzvišenom. To je zapravo slijeđenje Šerijata vanjštinom i hakikata nutrinom. Ibn Ataillah Iskenderi, k.s., u djelu “Hikem” kaže: “Ako te Uzvišeni Allah, u zahiru, drži privrženim Njegovim propisima, u batinu, potpuno predanim Njegovoj volji, znači da ti je darovao najveću blagodat.” (Tefsir-i Kebir; Bahru’l-Medid)

Prava linija je najkraća linija koja spaja dvije tačke. Sirat-i mustekim je najkraći put koji roba vodi Allahu, dž.š. Rob pribjegava svome Gospodaru, sa sviješću: “Ja sam nemoćan i ovisan o Stvoritelju, i kao takvom, meni je najpreči najispravniji (najkraći) put.” (Tefsir-i Kebir)

Dova “Uputi nas na Pravi put” pored svih navedenih značenja sadrži i opomenu od Uzvišenog Allaha. Da je čovjek sām po sebi dovoljan i sposoban da pronađe Pravi put, ne bi mu trebala pomoć. Stoga, u svakom trenutku treba da bude svjestan da je ovisan o Allahovoj, dž.š., pomoći, te da, slijedeći sunnetullah, čvrsto prigrli vesile (sredstva) i sebebe (uzroke) koji vode ka Pravome putu. “Gospodaru naš, uputi nas na Pravi put”, ne dozvoli šejtanu da nas odvrati od ibadeta i navede da slijedimo nefs i griješimo prema Tebi. Ne dozvoli da navuče sjenu na naše vjerovanje u Tebe.

“Gospodaru naš, uputi nas na Pravi put”, osvijetli naša srca nurom, a naše nijjete očisti od nečistoće materijalnog i usmjeri nas samo Tebi, pa da se tako naša srca uzdignu na mekam vusula (blizine Allahu, dž.š). Uzvišeni Allah najbolje zna.

Časopis Semerkand, br. 102, Tefsir