Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 102, Klasici tesavvufa

Važnost i vrijednost znanja

Važnost i vrijednost znanja

Izvodi iz djela “Kešfu’l-Mahdžub”

Ebu’l-Hasan el-Hudžviri, k.s., (preselio 465/1072)

Ukazujući na posebnu odliku alimā, Allah, dž.š., kaže: “A Allaha se boje (onako kako treba) od robova Njegovih – učeni.” (Fatir, 27) Vezano za temu, navest ćemo i dva hadisa Allahova Poslanika, s.a.v.s.:

Stjecanje znanja farz je svakome muslimanu.” (Ibn Madždže, Mukaddime, 17);

Tražite i stječite znanje, pa makar bilo i u Kini.” (Bezzar, el-Musned, 1/175; neki kažu da je ovo samo predanje – haber, op.prev.)

Treba znati da postoji mnogo vrsta znanja, a čovjekov život je kratak. Nije za svakoga farz da izučava astronomiju, medicinu, matematiku i slične nauke. Od spomenutih nauka farz je naučiti ono što je u direktnoj vezi sa Šerijatom i to u onoj mjeri koliko je neophodno. Naprimjer, astronomija nam je potrebna kako bismo znali računati vrijeme (i shodno tome mogli činiti ibadet), medicina, kako bismo mogli čuvati zdravlje, matematika, kako bismo znali raspodijeliti miraz, odrediti vrijeme hajza i slično. Stoga, farz je steći onoliko znanja iz svake naučne oblasti, koliko je potrebno za činjenje ispravnih djela. Uzvišeni Allah pokudio je one koji se bave stjecanjem beskorisnog znanja: “Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati…” (El-Bekara, 102), a Allahov Poslanik, s.a.v.s., lično se utjecao od takvog znanja, govoreći:

Gospodaru, utječem se Tebi od znanja koje ne koristi.” (Muslim, Zikr i dova, 74)

Bitno je znati da je i sa malo znanja moguće uraditi mnogo dobra, ali je neophodno činiti djela u skladu sa znanjem. U tom smislu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

Onaj ko čini ibadet, ne poznajući fikh (propise), liči na magarca koji pokreće mlin.” (Ibn Adi, el-Kamil, 8/256)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., čovjeka koji ulaže napor da čini ibadet, ali ne poznaje fikh, uporedio je sa magarcem privezanim za mlin. A takav magarac, koliko god da se kretao i kružio oko mlina, on zapravo tapka u mjestu i nema nikakvog napretka. Vidio sam ljude koji znanje smatraju vrjednijim od djelā, i vidio sam ljude koji djela smatraju vrjednijim od znanja. I jedni i drugi su u zabludi. Naime, djelo bez znanja ne može biti ispravno. Potrebno ga je učiniti u skladu sa znanjem. Jedino takvim djelom rob može očekivati nagradu od Allaha, dž.š., i Njegovo zadovoljstvo. Primjer za to je namaz. Ukoliko čovjek, prije svega, ne poznaje propise vezane za taharet (čistoću), ako ne zna za kiblu, ne zna učiniti nijjet i ne poznaje namaske ruknove (sastavne dijelove), njegov namaz ne može biti ispravan. Obzirom da ispravnost djela ovisi o znanju, kako to da džahili (neznalice) daju prednost djelima u odnosu na znanje? Što se tiče onih koji znanje smatraju vrjednijim od djelā, i oni su isto tako u zabludi.

Znanje koje ne prate djela, nije pravo znanje. Osim toga, stjecanje znanja, učenje napamet i razumijevanje naučenog, sve to zahtijeva određeni trud i kao takvo spada u djela. Iz tog razloga, rob će i zbog toga postići sevape. To su riječi koje govore džahili iz pomenute dvije skupine. Dok jedan tvrdi: “Nisu potrebne riječi, potreban je hal (nisu potrebne riječi i zahirsko znanje, potrebni su halovi i batinsko znanje).”, drugi kaže: “Potrebno je znanje, a ne djela.” Prenosi se da je Ibrahim b. Edhem, rah., rekao: “Vidio sam kamen bačen na putu. Na njemu je pisalo: ‘Okreni me i pročitaj!’ Odmah sam ga okrenuo i ugledao sljedeći natpis: ‘Kako to da ti, koji ne postupaš po onome što znaš, želiš da naučiš ono što ne znaš?’”

Ti postupaj po onome što znaš, pa ćeš bereketom toga naučiti ono što ne znaš. Enes b. Malik, r.a., je rekao: “Ulema traži dirajet (razumijevanje), a obični svijet traži rivajet (predanja).” (Maverdi, Ebu’d-Dunja, str. 58) Istinski alimi očistili su se od utjecaja neznanja i povođenja za njim. Zato i kažemo da oni koji svojim znanjem žele steći dunjalučku slavu i čast, nisu alimi, jer želja za dunjalučkom čašću i slavom posljedica je neznanja. Ne postoji stepen kao što je posjedovanje znanja.

Ukoliko ne posjeduje znanje, rob ne može prepoznati Allahovu, dž.š., dobrotu i mudrost. Tek kada stekne znanje, on postaje dostojan svakog mekama i svakog stepena. Šejhovi, posjednici znanja, sve svoje muride podsticali su na stjecanje znanja i ustrajnost u tome, ponekad do te mjere, da su oni doslovno žudili za znanjem. Nikada se nisu prepuštali zabavi i praznim riječima, niti su se upuštali u besmislice. Osim toga, šejhovi i alimi na putu spoznaje, ostavili su iza sebe djela koja svjedoče o tome. Oni su lijepim i prijatnim riječima iznijeli dokaze za to kroz božanske naredbe. Pomoć i uspjeh je od Allaha, dž.š. Nama je Allah, dž.š., dovoljan.

Mjesto i stanje tesavvufa

Znajte da je u našem vremnu tesavvufsko znanje nestalo. To je tako naročito u zemljama u kojima su se ljudi poveli za nefsanskim prohtjevima i željama i koji su svoja lica okrenuli od Allahovog, dž.š., zadovoljstva. Među najvećim učenjacima ovog vremena pojavili su se oni koji se suprotstavljaju suštini tesavvufa. Današnji ljudi, izuzev Allahovih, dž.š., posebno odabranih dostova, nisu u stanju da dosegnu manevijat (duhovnost) i spoznaju. Spoznaja svih tragaoca, daleko je od Uzvišenog Hakka. Izuzeti su jedino Allahovi, dž.š., posebno odabrani dostovi. Danas, kako običan narod, tako i učeni, zadovoljavaju se samo pojmom “tesavvufsko znanje”.

Njihovi ruhovi i srca obmanuti su samo formom, tako da je tesavvuf izgubio svoju suštinu i sveo se na obični taklid (oponašanje). Njegov hakikat (suština) sakrio je svoje lice od njihovih stanja. Avam (obični narod) se zadovoljio time, govoreći: “Mi poznajemo Uzvišenog Hakka.” A odabranici su zadovoljni i raduju se zbog svoje želje i težnje ka Ahiretu. Zaokupljeni time govore: “Ovo je zanos viđenja hakikata, ovo je plamen muhabbeta.” Lažne sufije udaljile su od onoga što lično tvrde i od svakog oblika duhovnosti. Muridi su odustali od mudžahede (ulaganja truda na Allahovom, dž.š., putu), a svoja pogrešna mišljenja i razumijevanja nazivaju mušahedom (razumijevanjem, viđenjem hakikata). Uzvišeni Allah stvorio nas je u takvom vremenu kada ljudi nefsanske želje i protjeve nazivaju Šerijatom, nadmenost, želju za položajem i liderstvom, te pretvaranje pred ljudima – hašjetom (strahopoštovanjem), skrivanje mržnje u srcima – hilmom (blagošću), svađe – diskusijom, ratovanje i bezobzirnost – azametom (veličinom), licemjerstvo – zuhdom, prohtjeve i želje – čvrstom voljom, nefsanske besmislice i obmane – ma’rifetom i muhabbetom, nevjerstvo – fakrom, poricanje – čistoćom, zablude – fenaom (gubljenjem svoga postojanja u postojanju Allaha, dž.š), a napuštanje Šerijata Allahova Poslanika, s.a.v.s., – tarikatom i postupanjem u skladu sa vremenom.

Kao posljedica svega toga, istinski zatovi povukli su se ustranu, opredjeljujući se na čekanje dok ne dođe Allahova, dž.š., pomoć i olakšanje. Kako li je lijepo kazao sultan evlija, Ebu Bekr Vasiti, rah.: “Došli smo u takvom vremenu kada, niti ima islamskog edeba, niti džahilijetskog ahlaka, niti pravde čestitih i odvažnih…”

Časopis Semerkand br. 102, Klasici tesavvufa