Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 104, Vjera i život

Lično mišljenje i hakikat (istina)  

Lično mišljenje i hakikat (istina)  

Možda ste čuli za šaljivu pripovijetku o Nasrudinhodži: Dvojica komšija su imali određeni nesporazum, pa jedan dođe kod Nasrudin-hodže i iznese mu svoje argumente. Hodža mu na to reče: “U pravu si!” Nakon kratkog vremena i drugi komšija svrati kod Nasrudin-hodže te i on ispriča isti događaj, ali iz vlastite tačke gledišta. Hodža i njemu reče: “U pravu si!” Hodžina žena koja je u susjednoj sobi čula njihove razgovore, nije mogla izdržati pa reče: “Ej Hodža, obojicu si saslušao i obojici si rekao da su u pravu. Zar ne bi trebao jedan biti u krivu ukoliko je drugi u pravu?” Hodža malo razmisli a onda reče: “Tako mi Allaha, hanuma i ti si u pravu!”. Pripovijetke Nasrudin-hodže nisu samo šale preko kojih treba olahko preći. One u sebi sadrže mudre poruke.

Stoga, ova šaljiva pripovijetka govori o tome kako različiti pogledi na istu stvar otvaraju put različitim stavovima. Ukazuje i na to da čak i ukoliko se ti stavovi međusobno kose, u svakom od njih se može naći nešto što ga čini ispravnim. Međutim, budući da ti stavovi relativne ispravnosti nisu apsolutno ispravni, hodža daje za pravo i svojoj hanumi. Možemo to i ovako objasniti: Naši stavovi odražavaju ono što vidimo, ali ono što vidimo, najčešće odražava mjesto na kojem stojimo. Ukoliko sagledamo stvari iz tog ugla, možda je ono što vidimo ispravno, međutim da li je ispravno mjesto sa kojeg posmatramo?

Razmislimo, koliko nam naše stanovište omogućava da vidimo istinu kako bismo zasnovali ispravan stav? Na koja mjerila se pozivamo kada pokušavamo izraziti ono što vidimo? Drugim riječima rečeno, naše procjene za koje smatramo da su krajnje ispravne i tačne, često mogu biti pogrešne ili mogu biti uzrok nepravde.

Znanje i neznanje

Ono što se danas, pod utjecajem savremenih shvatanja, tretira kao znak intelektualnog razvoja i naziva ličnim stavom, mišljenjem i ubjeđenjem, islamski učenjaci karakterišu kao ličnu pretpostavku pojedinca. Ubjeđenje koje se rađa iz viđenja određenih indicija vrjednuje se u onoj mjeri u kojoj je blizu ilmu, odnosno hakikatu (istini). Ipak, ma koliko da je mišljenje pojedinca blizu ilmu, ma koliko da je u skladu sa realnošću, ono se nikada ne može posmatrati kao potpuno ispravan sud niti može imati svojstvo ilma.

Upravo zbog toga, u suri Hudžurat, Uzvišeni Allah nam naređuje da se klonimo mnogih sumnjičenja. Sumnjičenje spomenuto u ajetu i lično mišljenje o kojem govorimo, ne odnosi se naravno na mišljenje ili stav, u smislu fikhskog termina. Naš tekst se svakako neće baviti time. Budući da sura Hudžurat spominje i lijepo ophođenje, mi ćemo se fokusirati na odnose muslimana jednih prema drugima i njihove stavove i mišljenja spram dunjalučkih poslova. Spomenut ćemo i probleme koji se dešavaju zbog isključivosti i smatranja vlastitog stava konačnim i jedinim ispravnim. Zbog toga, najprije ćemo se osvrnuti na tumačenje prethodno spomenutog ajeta.

Među mufessirima postoje oni koji početak 12. ajeta sure Hudžurat razumijevaju kao: “Klonite se mnogih sumnjičenja” i oni koji ga razumijevaju kao: “Mnogo se klonite sumnjičenja.” Međutim, nastavak ajeta u jednoj tačci ujedinjuje oba načina razumijevanja: “neka sumnjičenja su, zaista, grijeh”, jer kako ne bismo zapali u grijeh potrebno je, ili da se klonemo čestog sumnjičenja ili da se uopćeno klonemo sumnjičenja. Dakle, od nas se traži da budemo mnogo oprezni kada je u pitanju sumnjičenje, formiranje vlastitih stavova i mišljenja o drugima. Ipak, shodno sljedećim činjenicama vidjet ćemo da navedeni ajet ne zabranjuje svaku vrstu promišljanja i formiranja vlastitog stava.

Naime, u časnom ajetu za riječ koja označava klonjenje i ustručavanje od nečega upotrijebljena je arapska riječ “idžtinâb”, zatim, riječ “zann” (prevedena kao sumnjičenje), dolazi u neodređenom obliku. Uz to, takva sumnjičenja okarakterisana su kao “neka”, a u određenim ajetima Časnog Kur’ana kao i u časnim hadisima, nailazimo na spominjanje promišljanja u pozitivnom kontekstu. Opet, veliki dio mufessira, shodno kontekstu sure, smatra da je zabranjeno razmišljanje ono u kojem je sadržano ružno mišljenje vjernika jednih o drugima. Odmah nakon ajeta koji govori o sumnjičenju, dolazi ajet o uhođenju i ogovaranju. Budući da je zabranjeno istraživati vjernikova tajna stanja s nijjetom pronalaženja mahana, alimi su su-i zann (loše mišljenje) definisali kao sumnju koja još uvijek nije izašla na vidjelo. To je mišljenje koje ostaje na nivou sumnje te se smatra “gibetom srca”.

Veći grijeh od “srčanog gibeta”

Ostavimo postrani izbjegavanje srčanog gibeta, danas kao da jedni druge podstičemo na nešto što je još gore, na pretpostavke koje imaju mnogo opasnije posljedice. Mi se zaparvo ne ustručavamo da sudimo ljudima shodno ličnim pretpostavkama. Oni koji jedino svoj stav smatraju ispravnim i svoju tačku gledišta jedinom tačkom, njihova briga nije pronalaženje istine.

Prihvatanje svoga gledišta kao jedinog ispravnog, bilo da se radi o pojedincu ili zajednici, te nepodnošenje drugačijih stavova, otvara put za nastajanje netrepeljivosti, licemjerja i slabljenja bratskih veza među muslimanima. Naročito je velik teret grijeha ukoliko se na neumjesna mišljenja oslanjaju odluke vezane za dobrobit ummeta. U takve greške se može zapasti ne samo uz su-i zan (loše mišljenje) već i uz husn-i zann (lijepo mišljenje), jer patološka veza ili bolesna privrženost, van Allahovih, dž.š., granica, kroz pogrešna tumačenja i viđenja legalizira i opravdava različita zastranjenja i fanatizam. Naravno da naše odluke i izbori vezani za lične i društvene odgovornosti koje nosimo, ne mogu uvijek biti potpuno sigurni i potvrđeni.

Možda smo ponekad prinuđeni da postupamo shodno pogledima, pretpostavkama ili ubjeđenjima koja smo zasnovali na osnovu posrednih dokaza. Postoji mogućnost da pogriješimo ili da postupimo ispravno. Takvi stavovi, izvedeni iz posrednih dokaza, smatraju se dozvoljenim samo onda kada su donešeni u prinudnim situacijama.

Pojedini alimi koji ajet o izbjegavanju sumnjičenja tumače na način da se odnosi i na ona mišljenja koja su mubah (dozvoljena), napominju da se radi o upozorenju kako vjernci ne bi griješili i svoje pogrešne stavove smatrali ispravnim, te kako bi čuvali božanske granice koje će spriječiti da ih njihovo stanovište odvede u haram. Zbog toga se od muslimana kao pojedinca, ili od zajednice, traži da se kloni suđenja na osnovu pozitivnog ili negativnog mišljenja te iznošenja takvog suda na vidjelo. Doista, ma koliko mišljenje bilo blizu istini, treba uzeti u obzir da postoji mogućnost da se suprotno mišljenje ispostavi ispravnim.

Lijepim se smatra da vjernik ne traži greške svome bratu i da ga upozori nasamo i na lijep način onda kada uvidi neki od njegovih propusta, koji su svakako svojstveni čovjeku. Njegovo je i da čini dovu kako bi se njegov brat oslobodio tog grijeha. S druge strane nije ispravno niti jednu osobu ili društvo, bez pouzdanih informacija, u ime lijepog mišljenja, oslobađati krivice ili pretjerano hvaliti. Bitno je znati da je, kao mjeru predostrožnosti, dozvoljeno gajiti negativno mišljenje o fasicima (velikim griješnicima), i da se, štaviše, gajenje lijepog mišljenja o takvim osobama smatra se opasnošću i treba ga se kloniti.

Kako se kloniti mišljenja koje je grijeh?

Vratimo se na priču s početka: Svi brane svoj stav kao najispravniji iz njihove tačke gledišta, a Nasrudin- hodža posmatrajući stvari iz njihove perspektive, svakome od njih kaže da je u pravu. To Nasrudinhodžino potvrđivanje govori nam da grešku u mišljenju i pogrešno viđenje ne možemo ispraviti odbijanjem indicija, već preispitivanjem tačke gledišta. Jedino tako možemo doći do istine. I u današnje vrijeme, pored dokaza koje nam mediji nude kako bi nas naveli na određeni oblik mišljenja o onome što vidimo, mi još uvijek svoje stavove, u velikoj mjeri, formiramo na osnovu ličnog načina posmatranja stvari. Na nas utječu dešavanja oko nas. A i mi, čak i ako to možda ne primjećujemo, svojim pogledom na svijet, političkim opredjeljenjem, znanjem, očekivanjima od svijeta i svojim emocijama utječemo na ljude oko sebe. Kako bismo se sačuvali mišljenja koje je grijeh, sve nabrojano moramo držati u okviru Allahovih, dž.š., zakona.

Dakle uslov je da ne gledamo na dešavanja nefsanskim pogledom. Kako bismo to postigli, najprije trebamo biti svjesni da naše oči mogu pogriješiti te trebamo nastojati naučiti gledati pronicljivo, srčanim očima. Pored toga, kao što je navedeno u Časnom Kur’anu, ma koliko istinito djelovale, ne treba smatrati istinitim vijesti ili navođenja otvorenih griješnika ili onih koji su u njihovom društvu. Takve vijesti treba provjeriti. Ako ništa, treba se o njima raspitati kod ljudi čija su srca zaokupljena zikrom. Ne smijemo napuštati vjernike i družiti se sa nevjernicima niti dozvoliti da budemo prevareni njihovim povremenim stavovima koji nam mogu odati dojam da oni žele naše dobro i da nam žele pomoći.

S druge strane, čak i ukoliko s pravom osjećamo ljutnju prema određenoj zajednici, ta ljutnja nas ni u kojem slučaju ne smije navesti na nepravedno postupanje. Trebamo odlučno bježati od toga da pod utjecajem rivalstva, zavisti, ljutnje i neprijateljstva sebe istovremeno stavimo na mjesto tužitelja, svjedoka i sudije, kao i od toga da sebi damo za pravo da donosimo sud o drugome. Ne postoji drugi način da se vjernik sačuva od mišljenja koje je grijeh.

 

Časopis Semerkand, br. 104, Vjera i život