Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 104, Vjera i život

“Mali” gosti Allaha, dž.š.

“Mali” gosti Allaha, dž.š.

Jedan od velikih ashaba, r.anhum, koji je sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., učestvovao u šesnaest bitaka, Burejde b. Husejb, r.a., je ispričao: “Dok nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., držao hutbu, Hasan i Husejn u crvenim košuljama, spotičući se, uđoše u mesdžid. Ugledavši ih, Allahov Poslanik, s.a.v.s., odmah siđe sa minbera, uze ih u naručje i ponovo se pope na minber, stavljajući ih da sjednu ispred njega. Potom reče: ‘Uzvišeni Allah je rekao istinu kada je kazao: ‘I neka znate da su bogatstva vaša i djeca vaša samo iskušenje…’ (Enfal, 28)

Ugledao sam ova dva dječaka kako koračaju, saplićući se, i nisam mogao da izdržim. Prekinuo sam svoj govor na pola i sišao sam da ih popnem na minber.’ Potom je nastavio sa hutbom.” (Ebu Davud, Salat, 235; Tirmizi, Menakib, 31; Ibn Madždže, Libas, 20; Nesai, Džum’a, 30) Kao što se može vidjeti, Poslanik milosti, s.a.v.s., nije zapostavljao djecu čak ni prilikom izvršavanja najuzvišenijeg zadatka. Posvećivao im je pažnju kad god bi to bilo potrebno.

Šta je mogao biti važniji posao za Allahova Poslanika, s.a.v.s., od objašnjavanja vjere prilikom držanja hutbe? Ipak, unatoč začuđenim pogledima ashaba, r.anhum, on, s.a.v.s., prekida taj posao i silazi sa minbera kako bi uzeo djecu u naručje. Taj postupak pokazuje koliko je Allahov Miljenik, s.a.v.s., volio djecu. On, s.a.v.s., je bio Poslanik milosti. Postupak Allahova Miljenika, s.a.v.s., pred ashabima, r.anhum, u tako važnom trenutku izvršavanja poslaničke misije, ako ništa drugo, treba biti pouka, primjer i savjet za sve vjernike.

Treba biti primjer odnosa prema djeci u islamu. On je bio Ponos svjetova, s.a.v.s., i to je bila manifestacija njegovog plemenitog i samilosnog odnosa prema djeci. On, s.a.v.s., je mnogo volio djecu, pridavao im je posebnu pažnju i uvijek im je davao do znanja da ih voli. Njegovu ljubav nisu osjetili samo njegovi unuci, nego i sva ostala djeca. U svakoj prilici i na svakom mjestu pokazivao im je ljubav i pažnju. Naši vjerski izvori prepuni su predaja koje govore o odnosu prema djeci i postoje mnoga djela napisana na tu temu. Džamijsko cvijeće Jedno od mjesta gdje se mnogo puta manifestovala ljubav Allahova Miljenika, s.a.v.s., prema djeci bio je i njegov mesdžid. Radovalo ga je kada vidi djecu u mesdžidu i preporučivao je da se od malih nogu navikavaju na namaz. Kao što znamo, džamije i mesdžidi za svakog vjernika, mladog i starog, imaju posebnu važnost. Naročito je velik njihov utjecaj na vjersko obrazovanje novih generacija i formiranje dječije ličnosti.

Mjesta na kojima će djeca vidjeti i naučiti o odnosu sa Uzvišenim Gospodarom, proći proces socijalizacije, shodno islamskim vrijednostima i steći vrline u pogledu ahlaka, u prvom redu jesu džamije i mesdžidi. Allahov Miljenik, s.a.v.s., se mnogo trudio i pokazivao svojim primjerom da to uistinu i treba da bude tako. To što je on, s.a.v.s., dozvoljavao djeci da dolaze u mesdžid, dovodio ih lično i za njih formirao posebne safove prilikom namaza, pa čak i predvodio namaz sa unukom na leđima, porušilo je predrasude džahilijjetskog perioda, ali je ujedno i putokaz svim vjernicima do Sudnjega dana o tome na koji način treba podizati nove generacije.

Danas, kada znamo koliko je skupa cijena toga da našoj djeci ne omilimo mesdžide, namaz i ostale ibadete, više nego ikada ranije imamo potrebu da se ponovo podsjetimo odnosa našeg jedinog vodiča, s.a.v.s., prema djeci i da taj odnos i stav implementiramo u svoje živote. Baš kao i on, s.a.v.s., djeci najprije trebamo omiliti našega Gospodara, našu vjeru, namaz i ostale ibadete. Kako bismo u njihova srca usadili tu ljubav, trebamo pokazati toleranciju i razumijevanje. Trebamo znati da će grub odnos prema njima, prijekor i tjeranje duboko utjecati na njih i da će ih udaljiti od vjere i ibadeta. U tom smislu trebamo razmisliti o časnom ajetu koji je spomenuo Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Naša djeca i sve što posjedujemo, za nas su iskušenje i ispit. Ispit sa djecom moći ćemo proći svijetla lica jedino ukoliko za uzora uzmemo našeg Poslanika, s.a.v.s. Suštinski kazano, cijeli svijet je u potrebi da nauči i u životu primijeni njegov, s.a.v.s., način postupanja prema djeci. “Nisam mu želio pokvariti igru!” Jedan od cijenjenih ashaba Allahova Poslanika, s.a.v.s, Šeddad bin el-Had, r.a., je ispričao: “Bio je akšam ili jacija namaz. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je na leđa stavio jednog od svojih unuka, Hasana ili Husjena, i došao do nas.

Prošao je u mihrab, spustio dijete i donio tekbir za namaz. I mi smo iza njega formirali safove i stali na namaz. Na jednoj sedždi u namazu Allahov Poslanik, s.a.v.s., se mno- go zadržao, pa su ga po završetku namaza upitali: – O Allahov Poslaniče, toliko ste se zadržali na sedždi da smo pomislili da Vam se nešto dogodilo ili da se spušta Objava…

Allahov Poslanik, s.a.v.s., im tada reče: – Ne, ništa od toga se nije dogodilo. Dok sam bio na sedždi moj unuk mi se popeo na leđa. Ostao sam na sedždi sve dok nije (svojevoljno) sišao sa mojih leđa. Nisam htio da mu pokvarim igru. (Nesai, Iftitah, 83; Ahmed b. Hanbel, Musned, III, 493; VI, 467)

Ponos svjetova, Allahov Miljenik, s.a.v.s., u namazu, za koji je kazao “svjetlost mojih očiju”, na sedždi, u trenutku kada je najbliži Allahu, dž.š., produžava sedždu zato što se njegov unuk popeo na njegova leđa. A mi, kada dijete prođe ispred nas dok klanjamo, ili začujemo njegov glasić, ljutimo se i počesto ga ukoravamo. Stoga, dobro trebamo preispitati svoje razumijevanje, stanje i postupke. Naravno da djecu trebamo podučiti adabima namaza. Trebamo ih podučiti poštovanju prema ibadetu i onima što čine ibadet.

Međutim, pritisci, prijekori, povrijeđivanje njihova dostojanstva, i na koncu tjeranje od sebe, zasigurno nisu načini kojima ćemo to postići. Drugim riječima, u želji da uredimo obrvu, nemojmo iskopati oko. Oni koji smatraju da djecu ne treba dovoditi u džamije neka još jedanput razmisle, neka se prisjete postupanja Allahova Miljenika, s.a.v.s. Djeci treba omogućiti i potruditi se da, u okviru onoga što dozvoljavaju fikhski propisi, učestvuju u ibadetima, te da džamiju i džema’at učinimo dijelom njihovih života. Koga tjeramo iz čije kuće? Mnogi od vas, koji čitate ovaj tekst, vjerovatno se prisjećate svojih prvih negativnih iskustava iz džamija.

Do prije nekoliko godina bilo je nedopustivo da se djeca koja dođu u džamiju ponašaju kao djeca – igraju se, razgovaraju, ponekad se malo glasnije nasmiju… Ukoliko bi djeca počela biti malo “nemirna”, stariji su ih odmah tjerali iz Allahove, dž.š., kuće, jer su od njih očekivali zrelo ponašanje poput ponašanja odraslih osoba. Nažalost, mnogi članovi našeg društva nisu uspjeli prevazići doživljene traume. Između srcā neke tako povrijeđene djece i džamije stvorilo se nesagledivo rastojanje. Da li je svjesna ta “zrela i odrasla” osoba koja je uzrok tome, koliko veliku odgovornost i grijeh je natovarila na svoja leđa? Koliki čovjek mora biti nesretnik, pa da u Allahovoj, dž.š., kući, u kojoj je i sām gost, ukorava Njegovog roba!? Osim toga, taj rob, kojeg prekorava i ponižava, nije u stanju i nemoćan je da mu se suprotstavi. Dijete…

Oni koji od djece očekuju zrelost, koju vjerovatno ni sami ne posjeduju, trebaju dobro preispitati svoje nefsove i trebaju pokazati barem toliku zrelost da ne uznemiravaju djecu. S druge strane, još mnogo veći broj je djece koja na ljetnom raspustu odu u džamiju kako bi naučila učiti u Kur’anu, pa se susretnu sa neprimjerenim hodžinim ponašanjem, zbog čega nikada više ne odu u džamiju. Naravno, ne možemo očekivati od svakog mladog mualima, koji još nije ni završio studije – ali ga je zadesilo da mora ponijeti tako veliku odgovornost, da poznaje visoke pedagoške principe, ali se od starijih i onih koji su odgovorni za to, očekuje da uoče i reaguju na pogrešne postupke i ponašanja. Mi danas moramo pokazati toleranciju na dječiji smijeh, igru i ponekad glasniju priču u džamijama i mesdžidima, kako nam sutra džamije ne bi bile prazne.

Kada je uistinu potrebno opomenuti dijete, moramo paziti na naš način obraćanja, kako ih ne bismo povrijedili i otjerali. Uzmimo svoju dječicu za njihove malehne ručice i dovedimo ih u džamije, na farz namaze, džuma namaz, teravih namaze u mjesecu ramazanu.

Dovedimo ih na sohbete i u medžlise zikra. Naročito se potrudimo da to ne zanemarimo za vrijeme mubarek noći i dana, neka se i naša djeca okoriste njihovim bereketom i fejzom. Omilimo im ta sveta mjesta, kako bismo im pomogli da kroče ka načinu života kojim je zadovoljan naš Uzvišeni Gospodar.

 

Časopis Semerkand, br. 104., Vjera i život