Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 104, Vjera i život

Zikr uvijek i na svakome mjestu

Zikr uvijek i na svakome mjestu

Sigurno ste čuli za hikaju o Azizu Mahmudu Hudajiju, k.s.: Jedne prilike Aziz Mahmud Hudaji, k.s., sa svojim muršidom Uftadeom, k.s., i ostalim muridima, krenuo je u obilazak poljana i livada. Prema naredbi muršida, svi derviši sakupiše najljepše bukete cvijeća i jedan po jedan iznesoše pred muršida. Međutim, u ruci Aziza Mahmuda, k.s., bio je samo jedan požutjeli i uvehli cvijet. Sav postiđen, pruži taj cvijet svome šejhu. Uftade, k.s., uze cvijet i upita: “Mahmude, sine moj, zašto si pored tolikog cvijeća donio ovaj uvehli cvijet, slomljene stabljike?”

Taj nekada uvaženi i poznati kadija Burse, sada je ponizno i sa edebom, pognute glave, stajao pred šejhom. Uspio je reći samo sljedeće: “Šejhu moj, znam da ste Vi dostojni samo najljepšeg. Međutim, koji god cvijet sam krenuo ubrati, čuo sam ga kako spominje svoga Gospodara “Allah, Allah.” Moje srce nije mi dozvolilo da prekinem njihov zikr. Ja sam onda bio primoran da donesem cvijet koji je svakako prestao sa činjenjem zikra jer je već bio slomljen i uvehnuo.”

Uzvišeni Hakk obavještava nas u Časnom Kur’anu da sve što postoji na nebesima i na Zemlji, Njega Uzvišenog zikr čini. Samo su ljudi i džini koji su u nemaru, lišeni tog veličanstvenog hora zikra. Putem časnih ajeta i hadisa, predaja i hikaja, saznajemo da Allahovi, dž.š., istinski robovi, vjerovjesnici i evlije, oni koji su očistili svoja srca i oslobodili se koprene nemara, mogu čuti zikr svega stvorenoga. Mi doista trebamo biti svjesni te istine.

U Časnom Kur’anu smo pročitali predaje o poslanicima, a.s., koji su razumijevali jezike svih stvorenja i vladali njima. Mi smo ummet Poslanika, s.a.v.s., koji je muhabbetio sa planinom Uhud i razgovarao sa kišom. Iz predaja plemenitih ashaba, r.anhum, saznajemo da je iz čežnje za njim, s.a.v.s., plakao panj stabla hurme iz njegovog mesdžida.

Svi su čuli za Junus Emrea koji je razgovarao sa žutim cvijetom. Ipak, često zbog toga što mi nismo u stanju da čujemo taj zikr ili se ne trudimo da ga čujemo, zaboravljamo na činjenicu da sve što postoji: kamenje, zemlja, drveće, cvijeće, insekti, svojim jezicima i stanjima, čini zikr Allaha, dž.š. Opažanje zikra ostalih stvorenja, biva vesilom (sredstvom) buđenja iz nemara.

Velikani kažu da sva stvorenja čine zikr na način da njime ispunjavaju svoju svrhu stvaranja i nikada se ne udaljavaju niti trun od zaduženjā koje im je Uzvišeni Hakk dao. Zikr po svojoj suštini i jeste takvo stanje. Budući da zikr znači “sjećanje”, a mjesto sjećanja je srce, ponavljanje riječi samo jezikom, bez manifestacije njihovog značenja na srce, nije zikr.

A istinski u srcu osjetiti Allahovo, dž.š., postojanje, Njegovu jednoću, snagu i veličanstvenost, moguće je jedino uz pokoravanje Njemu Uzvišenome, Njegovim naredbama i zabranama te uz obavljanje robovskih dužnosti sa edebom i iskrenošću. Časni Kur’an je zikr. Namaz, post i zekat su zikr. Bježanje od lošeg i okretanje dobru, također je zikr. Dobra djela su zikr.

Ukratko, pokornost Allahu, dž.š., u svakom trenutku, na svakom mjestu i u svakoj prilici je zikr. Sva stvorenja osim džina i ljudi, u stalnoj su pokornosti Allahu, dž.š., i zbog toga su u stanju stalnog zikra. Naravno, obzirom da za njih dunjaluk nije mjesto ispita, njihov zikr ne realizuje se njihovom vlastitom voljom i ona po svojoj prirodi, ne mogu zapasti u nemar. Zbog toga, njima nije obećana nikakva nagrada za zikr koji čine. Zikr ostalih stvorenja je milost za ljude.

O tome nam Uzvišeni Allah kaže: “I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” (Džasije, 13) Red koji vlada svemirom, veličanstvena harmoni- ja stvorenja, cvrkut ptica, ljepota u boji i mirisu cvijeća, onima koji posmatraju pronicljivim pogledom, zbore: “Allah postoji, Njegovo znanje i moć su beskrajni!” Time ostala stvorenja bivaju uzrokom zikrullaha, robovog sjećanja na Allaha, dž.š.

Jedne prilike je Šejh-Sadi Širazi, k.s., putovao sa jednom karavnom. U predvečerje karavana zastade pokraj jedne šume iz koje se čuo cvrkut ptica, a divni miris cvijeća i drveća širio se na sve strane. Jedan od putnika, umjesto da prespava noć i odmori se, odvoji se od karavane, te se vrati tek ujutro. Nakon što ga je Šejh-Sadi Širazi, k.s., upitao zašto se i on nije odmorio, čovjek reče: “Nisam mogao provesti noć u nemaru spram Uzvišenog Gospodara, Koji mi je podario čast da budem čovjek, dok se grane njišu i ptice cvrkuću čineći zikr Allaha, dž.š. Pridružio sam se zikru ostalih stvorenja i to me učinilo odmornijim i svježijim.” Iako je cvrkut ptica zikr svojstven samo pticama, ljudi budnih srca vidjeli su ga kao poticaj ljudima na spominjanje Uzvišenog Allaha. Neki golubovi zikr čine “hu, hu”, a neki cvrkuću “Hakk Kerim”.

Mevlana Dželaluddin, k.s., kaže da rode izgovaranjem “lek, lek”, ustvari izgovaraju “hamdu lek” i “šukru lek”, što znači “hvala i zahvala Tebi”. Smatra se i da horozi svojim kukurikanjem izgovaraju “uzkuru’ullah”, što znači “zikrite Allaha”.

Lukman, a.s., savjetuje svoga sina govoreći: “O, sine moj! Kad čak i horoz, svake zore, ne zadovoljavajući se samo vlastitim zikrom, sve oko sebe poziva na zikr, zar priliči čovjeku da leži i spava?” Allaha, dž.š., spominju i ruže i zumbuli, i bulbuli i mravi, i ribe i divlje zvijeri. Na čovjeku je da promišlja o tome te da sa ibretom posmatra stvorenja. Slušajući njihov zikr i gledajući u moć koja stoji iza ljepote i raskoši svega stvorenoga, čovjek treba, gdje god se okrene, da vidi Njegovu manifestaciju te da i on čini zikr “Allah, Allah”.

Na taj način, shvatit će da uistinu ne postoji drugo postojanje sem Njegovog i spominjat će ime Jedinog Postojanja. To je put koji vodi ka stepenu fenaa (gubljenje vlastitog postojanja spram postojanja Uzvišenog Gospodara). Svaki stepen tog puta realizuje se opet uz zikr, svaka poteškoća savladava se uz zikr, zikr je na tom putu lijek za svaki dert.

Na početku puta, rob traži irfan (spoznaju). Onaj ko traži spoznaju Allaha, dž.š., i ko je iskren u tome, zasigurno će spoznati svoga Gospodara. Takav će postati Allahov, dž.š., dost. A ko je Njegov dost, taj je u svome robovanju postojan. On ne zaostaje u robovanju i svome Gospodaru se približava nafilama koje su opet jedna vrsta zikra. Svaki korak koji roba približava Apsolutnoj Ljepoti i Savršenstvu, čini ga još ustrajnijim i još više raspiruje vatru aška u njegovome srcu.

Ukoliko je ašik istinski ašik, on neće vidjeti ništa drugo sem Mašuka (Voljenog), ni o čemu drugome neće misliti, niti će iz svojih usta ispuštati ime Voljenoga.

 

Časopis Semerkand, br. 104., Vjera i život