Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 105, Kolumna

Fikr, zikr i šukur

Fikr, zikr i šukur

TRI DUŽNOSTI ROBA: RAZMIŠLJANJE, SPOMINJANJE I ZAHVALJIVANJE

Rob ima tri dužnosti: Fikr, zikr i šukur. Onaj ko posjeduje iman, on i razmišlja, kroz to razmišljanje on i spominje Uzvišenog Gospodara, a kroz spominjanje on i zahvaljuje Njemu Uzvišenome. Ukoliko osoba ne razmišlja, niti može u pravom smislu činiti zikr niti može na potpun način činiti zahvalu Allahu, dž.š. Onaj ko nema razuma, onaj ko nije u stanju da razmišlja, on nije ni odgovoran za svoja djela. Samo onaj ko razmišlja može imati iman.

Vjernikova misao je hajr i dobro djelo. Kada mu’min nakon razmišljanja učini određeno djelo, sagradi zgradu, napiše knjigu, napravi dobrotvornu ustanovu, obavi trgovinu, nasmije se nekome ili pruži ruku jetimu, on u stvari na taj način spominje Uzvišenog Gospodara Koji je stvorio sva ta dobra djela i sve te ljepote. Iz razloga što je sposoban da razmišlja i čini zikr, čovjek je počašćen time da bude halifa (namjesnik) Uzvišenog Gospodara na Zemlji. Rob treba da zahvaljuje na toj blagodati. Rob koji blagodat imana reflektuje u svome životu, u svome poslu pisca, umjetnika, studenta, u svom načinu razmišljanja, u svom trgovanju, on u stvari svojim djelima čini zahvalu Allahu, dž.š. Niko ne može biti istinski rob ukoliko ne zahvaljuje Allahu, dž.š., jer Uzvišeni Allah kaže: “Nego, Allahu se jedino klanjaj i budi zahvalan!” (Zumer, 66)

Fikr, zikr i šukr plodovi su robovanja Allahu, dž.š. Nažalost, danas srž i suštinu našeg razmišljanja ne čine vjerovanje u jednoću Stvoritelja i robovanje Njemu Uzvišenom. Zbog toga ne samo da ne možemo razmišljati na ispravan način, već su i naš zikr kao i zahvala Gospodaru svjetova, manjkavi.

RAZUM SRCA

Ukoliko čovjek ne razmišlja, čak i kada bi beskrajno mnogo činio zikr i zahvaljivao Gospodaru, ne bi se mogao u potpunosti okoristiti. Međutim, razmišljanje o kojem govorimo nije posao glave već srca. Da, suprotno uvriježenom mišljenju, u srcu nastaju misli o činjenju dobra. Allah, dž.š., u 179. ajetu sure A’raf kaže: “Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju–a njima ne shvaćaju, oni oči imaju–a njima ne vide, oni uši imaju–a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.”

Obratimo pažnju, u ajetu je razumijevanje povezano sa srcem. Taj “razum srca” svojstven je samo mu’minima. To je “razum od nura (svjetlosti)”, on naređuje dobro i služi kako bi podstakao na činjenje dobra. To je razum koji je izumio kamen pod kojim se ostavljala skrivena sadaka u osmanskom periodu, sklonište za povrijeđene ptice, mjesto za ptice na vanjskim zidovima džamija… To je razum koji podstiče na dobročinstvo. Postoji još jedan razum, koji posjeduju i vjernici i nevjernici. Taj razum, kojeg možemo okarakterisati kao razum prohtijeva i nefsa (ega), jeste razum glave. Taj razum služi kako bi čovjek mogao voditi računa o tome šta je za njega štetno a šta korisno na ovome svijetu. On služi kako bi osoba obavljala poslove koji su nužni za njen opstanak. To je razum koji tjera na razmišljanja: “za koliko da prodam svoju robu, kako da se zaštitim od opasnosti, koju odjeću da obučem, čime da zasitim svoj stomak…”

Nakon što osoba zadobije iman, razum srca nadvladava razum glave. Tada osoba u svakoj situaciji, dok posluje, dok jede ili dok se štiti od opasnosti, vodi računa o Allahovom, dž.š., zadovoljstvu. Takav rob i dalje ima nefsa ali on više nije podređen njemu. Srce prelazi na poziciju koja mu i pripada, srce postaje vođa. Tada umjesto gafleta (nemara), iman preuzima vlast. Već neko vrijeme, zbog toga što smo se udaljili od razuma srca, u svakom poslu se povinujemo mislima koje su daleko od dobra i koje se oslanjaju na vlastitu korist. Međutim, središte misli je srce.

Ali, r.a., prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je mjesto spoznaje srce. Naša djela neće prouzrokovati dobro sve dok misli i djela smatramo odvojenim od srca, odnosno od imana. Umjesto da nastojimo ličiti na naše ispravne prethodnike, mi provodimo živote zauzeti sličnim poslovima i mislima kao i nevjernici zapečaćenih srca. Umjesto da mi budemo oni koji su najviše svjesni vrijednosti imana, mi poimamo naš život odvojeno od imana.

KALB-I SELIM

Srce koje je počašćeno Uputom, uz želju za činjenjem dobra koju budi iskreni nijjet, počinje uljepšavati svoj način razmišljanja, način činjenja zikra i zahvaljivanja Uzvišenom Gospodaru. Razum je jahalica na putu prosuđivanja i argumentovanja, a srce je jahalica na putu činjenja dobrih djela. Ukoliko jedno od njih samostalno djeluje, može se desiti da rezultat ne bude dobar.

Jedino srce koje je “selim”, ispravno i zdravo, može podsticati na dobro. Mi trebamo pridavati veliku važnost srcu, jer u srcu se nalaze iman, pronicljivost, pozitivna misao, zikr i zahvalnost. Ukoliko srce nije ispravno i čisto, ni razum to ne može biti. Istinski rob je osoba čije srce i razum djeluju zarad Allahova, dž.š., zadovoljstva i slijedeći primjer Njegova Poslanika, s.a.v.s.

Svako ima srce, razum i nefs, ali ono što ih čini ispravnim jeste iman. Srce roba osvjetljava nur Uzvišenog Allaha. To srce, obasjano nurom, čini da i razum i nefs dođu u posebno stanje. Taj kalb-i selim čini da okrenemo svoje lice od loših navođenja nefsa i da se probudimo iz gafleta. U trenutku gafleta, mu’min se udaljava od Uzvišenog Gospodara.

Nakon što učini tevbu, ponovo Mu se približava. Ukoliko gaflet postane trajan, osoba najprije zapada u griješenje a zatim u kufr (nevjerstvo). Dakle, kako bi rob bio daleko od nemara on mora u svakoj misli, u svakom poslu i u svakoj emociji podsjećati sebe na zadovoljstvo Uzvišenog Hakka. Spominjanje Allaha, dž.š., je stanje suprotno nemaru… Zbog stalnog spominjanja Allaha, dž.š., i stanja budnosti, rob ne postaje ispravan i čist samo na jeziku, već i njegovo srce i razum postaju ispravni i čisti. Riječ “kalb” (srce), na arapskom jeziku ima značenje “nešto što je promjenjivo, što se okreće.” Ono što dovodi u stabilno stanje taj centar koji je u stalnom pokretu jeste zikr, jer Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “…a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!” (Ra’d, 28)

Jasno je da bez zikra, bez spominjanja Allaha, dž.š., ljudsko srce kao i razum srca ostaju u nemaru. Naš cilj jeste da se vratimo Gospodaru onda kada osjetimo da smo zapali u stanje nemara, da se podsjetimo na Njegovo zadovoljstvo. Nemar je uzrok griješenja. Pokajati se za grijeh, u stvari znači otkloniti nemar. U arapskom jeziku riječ “tevba” označava povratak. Povratak kome? Povratak Uzvišenom Gospodaru, povratak pokornosti Njemu, povratak dobru…

Uzvišeni Gospodar u suri ‘Asr kaže: “Doista je svaki čovjek na gubitku.” A najveći gubitak je zaboraviti na Allaha, dž.š. Ukoliko su kod vjernika prisutni nemar, griješenje, pretjerivanje i nepokornost, onda je on na gubitku. A oni koji nemaju imana, oni su u potpunoj propasti. Zbog toga je Uzvišeni Gospodar robovima koji znaju za Njega Uzvišenog i koji potvrđuju Njegovo postojanje podario blagodat tevbe. Od grijeha se neće očistiti onaj ko ih opravdava mnoštvom izgovora već onaj ko ih smatra pogrešnim, osjeća kajanje radi njih i vraća se svome Gospodaru.

Tevba je djelo koje ukazuje na robovanje Allahu, dž.š., i djelo koje se uvijek iznova čini. Uzvišeni Allah u istoj suri govori i o onima koji nisu na gubitku, o onima koji su spašeni propasti: “… samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” To su dakle oni koji imaju istinsko srce, srce koje je pronicljivo, srce koje je “selim”. Riječ “selim” nasatala je od korijena “silm”, pa tako i riječi: “islam, musliman, salim, teslimijjet, selam i selamet” dolaze od istog korijena.

Shodno tome, samo onaj ko je teslim (pokoran i predan), on biva i “salim” (ispravan). Njegovo razmišljanje, spominjanje Allaha, dž.š., i zahvala Njemu Uzvišenome također su ispravni i potpuni. Takav čovjek je milost za sve ljude i cijeli svijet, on pruža mir i zrači dobrom. Ukratko, kako bismo bili istinski robovi, naš razum, način razmišljanja, rasuđivanja i rješavanja problema trebaju se oslanjati na naše srce, odnosno na iman, robovanje i tevhid.

Naš svijet koji dvoličnost, koristoljublje i laž skoro pa smatra životnim pravilima, ima veliku potrebu za civilizacijom koja živi u skladu sa robovanjem Uzvišenom Gospodaru. Čovječanstvo čeka na istinske robove čije je razmišljanje, spominjanje Allaha, dž.š., i zahvala Njemu ispravno i potpuno.

 

Časopis Semerkand, br. 105, Kolumna