Webshop - Trgovina SEMERKAND
Meni - Izbornik

Objavljeno u Br 106, Kolumna

Kuda idemo?

Kuda idemo?

Cilj današnjeg čovjeka više nije u tome da živi vjeru uz znanje, edeb, iskrenost i bogobojaznost, a razumijevanje vjere po vlastitom nahođenju neprestano se širi i propagira. Kako bi se zadobila vlast i moć, danas se svakojake greške smatraju dozvoljenim. A broj onih koji uspijevaju ostati daleko od te smutnje, svaki dan je sve manji i manji.

Nedavno mi je jedan moj prijatelj, profesor filozofije, tokom razgovra rekao: “Kada je sultan Fatih želio postati derviš, Šejh-Vefa, k.s., ga je odbio.” Dobro, to je tačno. Ali zamislite sada s čim je on povezao taj pronicljivi postupak: “Vefa, k.s., je ustvari pokazao svoj kibur (nadmenost). Time je zapravo Fatihu želio poručiti: ‘Istinska vlast nije tvoja, nego je moja.’”

Kada sam to čuo, ukočio sam se od zaprepaštenja. Koliko smo samo skloni da sve tumačimo iz ugla moći, koristi, pozicije i novca! Čak i taj moj prijatelj, vjernik, takvo jedno dobročinstvo smatrao je nedjelom. Umjesto da takav postupak Vefaa, k.s., uzima za primjer dobra, umjesto da cijeni iman, iskrenost i odanost Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., koje je posjedovao Vefa, k.s., zbog kojih materijalnu moć nije smatrao suštinskom, on je hak (istina) vidio kao batil (laž). To je zastrašujuće! Znači, doživjeli smo da čujemo i takvo nešto. Naravno, ja sam mu dao potrebni odgovor. Ali, te njegove riječi u meni su ponovo probudile duboku zabrinutost: “Kuda mi to idemo?”

Kome je muka od islama

Još jednu sličnu potvoru čuo sam od prijatelja koji se već 26 godina, svake sedmice sastaje sa svojim prijateljima kako bi čitali prijevod Časnog Kur’ana. On mi je rekao da Akšemsettin, k.s., ustvari nije pronašao kabur Ejuba, r.a., već je to “izmislio” kako bi motivisao tadašnju demoralisanu osmansku vojsku. Zaprepastila me je činjenica da osoba koja neprestano spominje prijevode kur’anskih ajeta može tako lahko pripisati laž jednom alimu i Allahovom, dž.š., dostu. Drugog dana, jedna književnica je objavila tekst u kojem govori da je uzrok skidanja hidžaba mladih djevojaka u “zasićenju od vjere”. Ta islamska spisateljica, povezala je takvo nešto sa izlaženjem islama iz mode. Pa to je posebna tragedija!

Imam jednog starijeg prijatelja koji je u mladosti učestvovao u političkim pokretima i koji poznaje mnoge cijenjene vjernike današnjeg vremena. Krajem sedamdesetih godina, odselio se u Francusku i prekinuo sve veze s njima. To je jedan vrlo učen i pobožan čovjek. Nedavno je dolazio u Istanbul i mi smo ga ugostili. Jedne prilike, zajedno sa mnom je prisustvovao razgovoru ljudi koji na tesavvuf gledaju očima Zapada i koji ga nazivaju “sufizmom”. Pomno ih je saslušao. Tim ljubiteljima zapadnjačkog pogleda na tesavvuf pokušao je objasniti kako oni zapravo na pogrešan način poznaju određene francuske mislioce, ali naravno, nije ih mogao ubijediti. To naše društvo nije pridavalo značaja kritikama određenih zapadnjačkih imena i to upućenih od osobe koja živi na Zapadu, koja Zapad izvrsno poznaje i koja zna napamet djela svih pisaca o kojima su govorili, i to na njihovim originalnim jezicima. Oni su čak i najosnovnije istine tesavvufa, koje većina ljudi poznaje, smatrali vrijednima samo onda kada ih napiše ili izrekne neki zapadnjački pisac. Otišli smo od njih, i dok smo se vraćali kući, taj moj prijatelj mi s izrazom lica punim boli, reče: “Brate moj, nažalost, muslimanima je muka od islama.” Možda je upravo to rečenica koja je bila so na našu ranu…

Od vjerovanja bez znanja do znanja bez vjere

Od tog dana razmišljam o tome. A ta bolna rečenica dobiva još jače značenje dok svaki dan čitam ili slušam nepovezane i neumjesne tekstove ili govore koji su djelo ljudi koji se predstavljaju vjernicima. Da, muslimanima je muka od islama jer svoje umove, srca i dane ispunjavaju drugim stvarima. Do 1960-ih godina, naše nane i dede, koji su živjeli u provincijama i nisu imali mektebsko obrazovanje, posjedovali su iskrenost i čistoću u vjeri. Nisu znali ni za kakve intelektualne rasprave, ali njihovo poštovanje spram Allaha, dž.š., Njegova Poslanika, s.a.v.s., plemenitih ashaba, r.anhum, i Allahovih, dž.š., dostova, bilo je potpuno.

Međutim, oni se ne svidješe svojoj djeci koja dođoše u grad da studiraju. Nije im se svidjelo njihovo “slijepo vjerovanje”, njihovo poštivanje Časnog Kur’ana, niti muhabbet koji su gajili prema evlijama. Naravno da su u nekim stvarima djeca bila u pravu. Bila su u pravu ukazujući na njihovo nepoznavanje kur’anskog pisma ili povezivanje određenih običaja sa islamom. Međutim, s namjerom da “unište sujevjerje” i potencirajući činjenicu da je islam “vjera razuma”, na smetljište su bacili i blago zajedno sa otpadcima.

Prevladalo je poimanje Časnog Kur’ana kao “teksta”, prihvatanje ili odbijanje hadisa po vlastitom nahođenju kao i nijekanje mezheba, tarikata i alima. Takva tendencija, nažalost, izrodila je iman bez muhabbeta, neutemeljeno znanje i djela bez edeba. Kako raste nametnuta potreba za materijalnim, smanjuje se naša bogobojaznost, ubjeđenje, i iskrenost.

Štaviše, kako bismo zadobili moć i postigli materijalne koristi počeli smo olahko prihvatati harame i smatrati svoje nefsove mjerilima vjere… Oni koji su počeli čitati nevjerničke zapadnjačke pisce i filozofe kako bi ih kritikovali, naposlijetku su usvojili njihove stavove kao suštinske, samo su ih upakovali u vjerske tekstove i govore… Baš kao i onom mom prijatelju kojeg sam na početku spominjao, tako je mnogima lahko kritikovati velikane poput Šejh-Vefaa, k.s., a nije im lahko reći niti jednu riječ protiv bilo kojeg zapadnjačkog filozofa i nevjernika.

Ukratko, naši pisci koji su visokoobrazovani i nose titulu “intelektualaca” otišli su iz jedne krajnosti u drugu. Od vjere bez znanja do znanja bez vjere… Od snage duhovnosti do duhovnosti snage… Od snage ahlaka do ahlaka snage…

Oni koji svoje mišljenje smatraju vjerom

Nažalost, danas takvi “učenjaci” muslimanima nanose štetu kakvu im ne mogu nanijeti ni nevjernici. Na tom putu zastranjenja, neprestano su ponavljali značaj razuma, a onda su prvo počeli kritikovati plemenite ashabe, r.anhum, zatim su počeli negirati određene hadise pa onda čak i časne ajete. I niko ne reaguje na te intelektualce, akademike, iz čijih usta izlaze te zabludjele riječi. Takvi se cijene i poštuju…

Cilj današnjeg čovjeka više nije u tome da živi vjeru uz znanje, edeb, iskrenost i bogobojaznost, a razumijevanje vjere po vlastitom nahođenju neprestano se širi i propagira. Kako bi se zadobila vlast i moć, danas se svakojake greške smatraju dozvoljenim. A broj onih koji uspijevaju ostati daleko od te smutnje, svaki dan je sve manji i manji. Čovjek ne može a da se uz veliku brigu ne zapita: “Kada su današnji učeni ljudi takvi, kakva li će biti njihova djeca?” Naravno da je istina uvijek prisutna i da je Uzvišeni Gospodar Onaj Koji čuva i Koji će uvijek čuvati našu vjeru. Međutim, kako bismo se držali što dalje od takve smutnje potreban nam je iskreniji nijjet i više truda. Kako bismo sebe i svoju omladinu držali što dalje od smutnje, moramo svoju vjeru vezati za istinske izvore i svoje poslove uskladiti sa vjerničkim ahlakom.

Moramo uvidjeti da nam se djeca školuju na zapadnjački način i da se naredba u kojoj Uzvišeni Gospodar kaže “Uči!” ne odnosi samo na izučavanje i čitanje knjiga. Kako ne bismo upali u nefsansku varku zastranjivanja u vjeri razmišljajući na način “I ja imam razum”, moramo se iskreno vezati za Časni Kur’an i Sunnet, te za put ashaba, r.anhum, alima i arifa. Umjesto da zarad dunjalučkih koristi žrtvujemo svaku svetinju, moramo našu vjeru učiniti suštinom svakog našeg promišljanja i djelovanja. A znanje je potrebno, i potrebno je iskazivati poštovanje prema učenim. Kada su u pitanju materijalne koristi, neprestano se preispitujemo i sviđamo na hiljade računa.

Dovoljno bi bilo da se jednako preispitujemo kada je u pitanju naše robovanje Uzvišenom Allahu i slijeđenje sunneta našeg Poslanika, s.a.v.s. Dovoljno bi bilo da u onoj mjeri u kojoj pridajemo važnost našim titulama, koristima i znanju, da isto toliko važnosti pridajemo vjeri. Ozbiljnost koju pokazujemo po pitanju bezvrijednih dunjalučkih stvari, mnogo nam je potrebnija kako bismo sačuvali naš iman, ispravno vjerovanje i iskrenost.

Čitajmo i pišimo, ali ne zaboravimo na robovanje! Bavimo se trgovinom, radimo, ali obojimo sve te poslove bojom vjere… Čuvati vjeru samo kao ime, znači udaljiti se potpuno od nje. Naša vjera je istovremeno i naše srce, i naše znanje i naše poštovanje. Vjera je i naš posao i naša osobenost, i naš dunjaluk i naš Ahiret. Shvatimo to na takav način, budimo takvi i takvi ostanimo.

Časopis Semerkand, br. 106, Kolumna