Riječ „zikr“ koja se u rječnicima prevodi kao „sjećati se, spominjati, sačuvati nešto i naučiti napamet, dova i savjet“, jedan je od osnovnih pojmova tesavvufa i jedan od usula stizanja u blizinu Uzvišenog Hakka. Zikr je suprotnost od zaborava. Zikr je tespih koji čovjek čini kako bi, kroz stalno spominjanje Allaha, dž.š., i otklanjanje perdi gafleta (nemar), postigao svjesnost u robovanju. Zikr je spominjanje Uzvišenog Allaha određenim riječima, a njegov cilj je postizanje stanja stalnog prisjećanja, otklanjanje nefsanskih perdi, te postizanje stanja istinskog robovanja, kroz stalno promatranje Allahovih, dž.š., manifestacija u kosmosu.
Čovjek je mnogo zaboravno biće, a njegovu zaboravnost još više povećavaju ovosvjetske obaveze i užurbanost. Ovosvjetski život je prolazan, i ono što je na dunjaluku osuđeno je na nestanak. Ako čovjek tom prolaznom mjestu bude pridavao vrijednost, kao da nikada neće otići sa njega, to će vremenom biti uzrokom tamnjenja njegovog srca i zatvaranja za duhovnost. Zbog toga je neophodno činiti zikr, jer zikr je lijek za potamnjela i zamrla srca, lijek za duhovne bolesti, te sredstvo približavanja Allahu, dž.š., i sredstvo otklanjanja perdi gafleta.
U Časnom Kur’anu, u mnogim ajetima zikr se spominje kao naredba ili savjet:
„Za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!’“ (Al-i ‘Imran, 191)
„Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni.“ (Nur, 37)
„O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite.“ (Ahzab, 41)
Vezano za posljednji ajet, Imam Kušejri, k.s, u svom tefsiru kazuje da je u njemu skriveno značenje „Volite Allaha, dž.š.“, jer čovjek često spominje ono što voli. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom časnom hadisu kaže: „Vaše najbolje djelo, kod Gospodara najčistije, ono koje najviše povećava vaše stepene, djelo koje je vrjednije od udjeljivanja zlata i srebra i borbe protiv neprijatelja jeste spominjanje Allaha, dž.š.“ (Tirmizi)
Sljedeći časni ajet ukazuje na to da je potrebno iskreno spominjati Allaha, dž.š., neovisno o vremenu u kojem se nalazimo: „I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi bezbrižan (nemaran).“ (A’raf, 205) Imam Kušejri, k.s., o tome kaže: „Jedna od karakteristika zikra jeste i to da nije uslovljen vremenom. Rob je dužan da čini zikr u svakom vremenu. Ne postoji vrijeme u kojem rob ne može činiti zikr. Iako je namaz iznad svih drugih ibadeta, postoje određena vremena kada ga nije dozvoljeno obavljati. Međutim, činiti zikr srcem, dozvoljeno je u svakom stanju.“
Zahvaljujući zikru čovjek postiže marifetullah – stepen spoznaje Allaha, dž.š., i njegova ljubav i veza sa Uzvišenim Hakkom jačaju. Osoba koja čini zikr, u svemu što vidi, pronalazi vezu sa Uzvišenim Stvoriteljem. Rob tada shvata vlastitu nemoć, povećava mu se sposobnost promišljanja, te on sva stvorenja oko sebe počinje vidjeti kao ajete odnosno dokaze Uzvišenog Allaha.
Kada se srce ispuni zikrom, iz njega nestaju sve negativne i ružne misli i ono postaje smireno. Ebu Talib el-Mekki, k.s., je rekao da zikr čovjeka dovodi u stanje takvaluka (bogobojaznost), šukra (zahvala), mušahede (osvjedočenje) i hidajeta (uputa).
Hasan el-Basri, k.s., je rekao: „Tražite halavet (duhovna slast) u trome: namazu, zikru i učenju Časnog Kur’ana… Ako u tome pronađete halavet, blago vama! Ako ne pronađete, onda znajte da su vrata halaveta zatvorena zbog tjeskobe u vašim srcima.“
Sirri es-Sekati, k.s., je rekao: „U jednoj od objavljenih knjiga piše: ‘Kada Mog roba obuzme stanje zikra, on postaje ašik Meni, a Ja postajem ašik njemu.’“
Zbog svega toga sufijski alimi su kazali da je zaboravljanje na Allaha, dž.š., veliki grijeh.
Časopis Semerkand, br. 115, Riznica mudrosti
