Svaki čovjek na ovome svijetu darovan je životom u čiji je smisao dužan proniknuti. Dužan je proniknuti u smisao onoga što mu se tokom života događa, a naročito u smisao vlastitog postojanja… Život svakog čovjeka ograničen je vremenom, a nakon isteka tog vremena, čovjek umire. I to, iznenada i bez najave. Budući da mu je određeno da živi, zbog čega onda umire? Ili, budući da će umrijeti, zbog čega živi? Zbog čega je život kratak i nije pod našom kontrolom?
Takva pitanja se nazivaju „velika pitanja“. Uprkos današnjoj kulturi slijeđenja strasti i zabave, uprkos hiljadu i jednoj igrački koja zamajava razum, ta pitanja neprestano kopkaju čovjekovu savjest.
Naravno, ta pitanja je veoma lahko umnožiti i detaljisati. Naprimjer, možemo se zapitati zbog čega pri samom rođenju ne znamo u koju porodicu ćemo doći kao gost; zašto smo poslani među ljude koje ne poznajemo, koje nikada nismo vidjeli niti smo ih mogli sami odabrati? Da li ćemo biti muško ili žensko, plave ili smeđe kose, mršavi ili debeli…? Mi dolazimo na ovaj svijet bez ikakvog znanja o svemu tome. Kako bismo trebali poimati svu tu nemogućnost izbora?
Na ovom brodu zvanom „Zemlja“, kojim su prošle milijarde ljudi, neprestano se smjenjuju generacije, jedni odlaze, drugi dolaze. Svako ko dođe, naslijeđeni miraz, kasnije ponovo ostavlja kao miraz drugima. Niko nije istinski niti vječni vlasnik bilo čega.
Jasno je da smo svi putnici i da svaki putnik ima mjesto gdje će stići. Zar je moguće ne željeti znati i ne pridavati značaj tome odakle i zašto su došli oni koji su došli, te zašto i kako odlaze oni koji odlaze? Ukoliko se na taj tok ne dadnu odgovori koji će umirti srce i razum, onda čovjek vrlo lahko zapada u provaliju besmisla i beznađa.
Možda bismo trebali početi odavde: Budući da sve što vidimo i ne vidimo, od najmanjeg insekta do planeta, ima svoje mjesto u velikom sistemu, onda zasigurno ni čovjek ne može biti stvoren bez razloga, bez mudrosti. A zatim se trebamo okrenuti i pogledati u Časni Kur'an: „Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?“ (Mu'minun, 115) Dakle, mi smo u jednom krugu, od Njega smo došli i Njemu ćemo se vratiti, što znači da je rođenje „dolazak“, a smrt „povratak“.
Smrt u današnje vrijeme
U vremenu u kojem živimo smrt je postala fobija, dakle, strah koji se uporno nastoji potisnuti. A smrt je ustvari prag ka vječnom životu, ka istinskoj domovini. Smrt nije nešto što se treba zaboraviti, već nešto čega se treba sjećati. Smrt nije nešto od čega treba strahovati, već je to najveći događaj za koji se treba pripremati.
Nekada su naši stari govorili: „Sjećanje na smrt produžava život.“ Naši preci su kabure pravili u mahalama, u džamijskim avlijama, kako ne bi zaboravili na prolaznost, i kako niko ne bi zaboravio na svoj kraj. Činili su to i kako bi oni koji se hvale i snuju različite sne, vidjeli one koji su se isto tako prije njih hvalili i snili sne, pa da uzmu iz toga pouku. No, smrt je danas tabu. Mezaristani su van gradova, daleko od očiju. A nekada se nišan smatrao natpisom o vječnom životu, koji je potrebno čitati.
Baš čudno, čovjek koji se u potpunosti predao dunjaluku, umjesto da dokuči veliku istinu, on pronalazi rješenje u bježanju od smrti i sklanjanju mezarja što dalje od očiju. A Uzvišeni Allah kaže: „Ma gdje bili, stići će vas smrt, pa kad bi bili i u visokim kulama.“ (Nisa’, 78) Čovjek koji živi daleko od te istine, tek u starosti ili u beznađu neizlječive bolesti, shvata da ne može pobjeći od smrti.
Samo nekoliko generacija prije, smrt je smatrana stepenicom ka sastanku sa Gospodarom svjetova. Nazivala se preseljenjem i najvećim korakom ka vječnom oživljenju. Ljudi su se često sjećali smrti, i međusobno su se podsjećali na nju. Bili su u ravnoteži između brige i nade. Bilo da se radi o običnom robu ili o vladaru, kad god bi neko zapao u stanje nemara, budio bi se razmišljanjem o smrti, ili bi ga time drugi upozoravali.
Istinska vještina
U trenucima preseljenja halife Omera b. Abdulaziza, rah., neki ljudi dođoše kod njega i počeše ga podsticati da izgovori šehadet. Omer b. Abdulaziz, rah., koji je bio u stanju smrtnih muka, u jednom trenu podignu glavu ka nebesima i reče:
„Gospodaru moj, podsjećaju me na Tebe. Ali, kako bih mogao da Te zaboravim kada je Tvoja ljepota na mome licu, Tvoje ime na mome jeziku, i ljubav prema Tebi u mome srcu?“
Kako je samo lijepo u tom velikom trenutku biti u stanju bliskosti sa Uzvišenim Gospodarom!
Hasan el-Basri, rah., ugleda kako ljudi jadikuju za nekim ko je preselio, pa reče:
„Kada bi oni koji jadikuju vidjeli Azraila, a.s., i čuli ono što on govori, zaboravili bi na umrlog i plakali bi zbog sebe!“
Kako se smrt ne bi pretvorila u tragediju za nas, trebamo dobro razmisliti o riječima Uzvišenog Gospodara Koji kaže: „Čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (‘Asr, 2-3)
Smrti se treba često prisjećati, život treba vagati vagom smrti, te prigrliti iman i dobra djela. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas savjetuje da svoje srce i svoja djela kontrolišemo tako što ćemo se često sjećati smrti: „Mnogo se sjećajte smrti koja uništava svaku slast.“ (Tirmizi, Zuhd, 4)
Jedan od divanskih pjesnika iz osmanlijskog perioda, Osman Nevres, u svome poznatom stihu podsjeća nas na to šta je istinska vještina:
„Nevrese, vještina na ovome svijetu je da dođeš i odeš potpuno čist
A na njega svakako dnevno dođu, i sa njega odu hiljade Ademovih sinova.“
Dakle, istinska vještina je u tome da pred Uzvišenog Gospodara dođemo ispravna i potpuno čista srca, i da sa ovog svijeta u takvom stanju odemo. Suština nije u dolasku i odlasku, svaki dan se rađa i umire na hiljade ljudi.
Danas je posljednji dan
Govorili smo o smislu života. Ovosvjetski život je svakom čovjeku dat kao riznica koju je potrebno dobro iskoristiti. Ta riznica se ne nasljeđuje, ne ostavlja se u emanet. Možda je potrebno razmisliti o dobrim ortacima koji će nas podići kada padnemo, ispraviti kada pogriješimo. Potrebno je u svoj život uvesti dobre ljude.
Čovjek treba dobro vrjednovati riznicu svoga života. Dakle, treba imati lijep iman, lijep nijet, lijepa djela… Hudždžetu ‘l-islam, Imam Gazali, rah., ovako kaže:
„Vjernik bi trebao svako jutro, nakon što obavi sabah-namaz i prije nego započne sa novim danom, ostati neko vrijeme nasamo sa svojim nefsom i sklopiti određene dogovore sa njim, te utvrditi određene uvjete. Baš onako kako trgovac, kada predaje i ostavlja u emanet robu svome ortaku, sa njim sklapa slične ugovore, ne zaboravljajući da ga pri tome upozori po određenim pitanjima. Tako bi i čovjek trebao podstaknuti i upozoriti svoj nefs na sljedeći način:
‘Moja riznica je moj život. Kada se moj život završi, nestat će moga kapitala i više neću moći zarađivati. Međutim, ovaj dan koji započinje je novi dan. Uzvišeni Allah me počastio dozvolivši mi da živim i danas. Da me je usmrtio, naravno da bih poželio da me opet vrati kako bih činio dobra djela. Ti sada ovo jutro prihvati kao da si umro, pa si vraćen samo na jedan dan. Zato se danas nikako ne približavaj grijesima i nepokornosti! Ni slučajno nemoj niti jedan današnji trenutak provesti uprazno!'“
Zasigurno će svaki čovjek koji protraći svoju riznicu osjetiti kajanje. Uzvišeni Hakk nas u Časnom Kur'anu na sljedeći način obavještava o tome kakvo kajanje će osjetiti nevjernici:
„Oni će u njemu jaukati: ‘Gospodaru naš, izbavi nas, činićemo dobra djela, drugačija od onih koja smo činili.’-‘A zar vas nismo ostavili da živite dovoljno dugo da bi onaj koji je trebao razmisliti imao vremena da razmisli, a bio vam je došao i onaj koji opominje? Zato iskusite patnju, nevjernicima nema pomoći!’“ (Fatir, 36)
Čovjek na ovome svijetu ima dva velika neprijatelja koja treba nadvladati. Jedan je šejtan, a drugi je njegov nefs. Mevlana Dželaluddin Rumi, k.s., čovjekovo tijelo, pa tako i sam nefs, poredi sa jahalicom i kaže:
„Poepo si se na jahalicu zvanu tijelo i krenuo si na put ka Ahiretu. Stoga, čvrsto uzmi uzde u svoje ruke i tako kroči putem. U protivnom, ako prepustiš da te jahalica vodi, samo u štalu možeš stići!“
Gdje da živimo?
Shodno svojoj prirodi, čovjek želi da njegove blagodati u životu na ovom svijetu budu trajne. Želi da nagomilani imetak, postignuta karijera i ugled, traju vječno. Ulaže sve napore kako mu nešto ne bi pokvarilo uživanja. Težnja ka trajnosti je, do određene mjere, normalna. No, treba paziti na to u čemu tražimo trajnost. Trebamo shvatiti da u ovoj kući prolaznosti ništa nije trajno, te da trajnost trebamo tražiti u Džennetu. I naravno, trebamo raditi za to.
Arifi su kazali: „Ko zna istinsko lice dunjaluka, ne teži za njim.“ A istinsko lice dunjaluka je prolaznost.
Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu obznanjuje da je dunjaluk stvorio zarad ispita: „Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj Koji prašta.“ (Mulk, 2) Razmislimo o činjenici da je Uzvišeni Allah u časnom ajetu prvo spomenuo smrt pa onda život. Učenjaci kažu da je redoslijed takav zato što se želi reći da je život ono što nastupa nakon smrti. Jer, čak i redoslijed riječi u Časnom Kur'anu ima svoju mudrost. Prema tome, spomenuti život, budući da dolazi nakon smrti, jeste život na Ahiretu. Zar nije očito? Dakle, sa smrću život ne prestaje, on ustvari tek tada počinje. No, kako ćemo živjeti taj istinski život, određuje ovaj kratki dunjalučki život. Osvrnimo se opet na Časni Kur'an:
„Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali!“ (‘Ankebut, 64)
Namjesnik bez vatre u ognjištu
Za vrijeme svoga hilafeta, hazreti Omer, r.a., je jednoj grupi ljudi koja je došla iz Homsa, rekao: „Napišite mi imena vaših siromaha, pa da ispunim njihove potrebe.“ Oni napisaše imena nekoliko ljudi za koje su znali da su u potrebi, i ime namjesnika Homsa, Seida bin Amira, r.a. Vidjevši to, hazreti Omer, r.a., iznenađeno upita:
„Zar Seid bin Amir?“ Oni odgovoriše:
„Da, naš namjesnik.“ Hazreti Omer, r.a., znatiželjno upita:
„Pa dobro, zar je vaš namjesnik siromašan?!“ Oni rekoše:
„Da, najčešće se dešava da u njegovoj kući čak ni vatra ne gori.“
Hazreti Omer, r.a., se nije mogao suzdržati da ne zaplače, a zatim u jednu kesu stavi hiljadu dinara i reče:
„Prenesite mu moj selam. Recite mu da mu ovo šalje vladar pravovjernih, kako bi ispunio svoje potrebe.“
Nakon što su se vratili u Homs, ljudi dadoše kesu Seidu b. Amiru, r.a. On uđe u kuću i otvori je, a kada ugleda šta je u njoj, zapanjeno prouči ajet: „Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun.“ Kada njegova hanuma vidje njegovo stanje, upita ga:
„Šta se desilo Seide! Da se nije nešto desilo vladaru pravovjernih?“
„Nije, desilo se nešto još veće!“, odgovori Seid. Ona zatim upita:
„A šta može biti veće od toga?“ Seid odgovori:
„Dunjaluk je ušao u moju kuću!“ Ona na to reče:
„Onda gledaj kako ćeš ga se riješiti.“ Seid je zatim upita:
„Hoćeš li mi pomoći?“, a ona odgovori: „Naravno!“
Nakon toga namjesnikova žena, otvori kesu i vidje šta je u njoj, pa poče govoriti:
„Neka je hvala Uzvišenom Allahu Koji nas učini bogatima. Od ovoga uzmi nešto hrane, i unajmi nam hizmećara…“ Seid bin Amir, r.a., je tada prekide riječima:
„Hoćeš li da ti kažem šta je bolje od toga?“
Ona upita šta je bolje, a Seid bin Amir, r.a., joj predloži sljedeće:
„Podijelimo ovo onima koji su u većoj potrebi od nas, kako bismo na Dan kada budemo u većoj potrebi nego danas, uzeli mnogo više od toga!“
Hanuma ga upita da joj pojasni svoje riječi, nakon čega joj on prouči ajet:
„Ko će Allahu drage volje zajam dati da bi mu ga On mnogostruko vratio, a uz to i nagradu plemenitu dobio.“ (Hadid, 11)
Tada mu hanuma reče: „U redu, neka ti Allah dadne mnogostruku nagradu.“
Tako oni novac koji je poslao hazreti Omer, r.a., podijeliše jetimima, siromasima i drugim ljudima iz njihove okoline, koji su bili u potrebi.
Eto, to je davanje istinske vrijednosti i smisla novcu i imetku. Sigurni smo da oni koji u životu postupaju na takav način, žive u stanju smirenosti i zadovoljstva, te da nemaju nikakve poteškoće u shvatanju smisla života i smrti.
Kada su Allahova Poslanika, s.a.v.s., upitali ko je pametan čovjek, odgovorio je: „Pametan je onaj ko vlada svojim nefsom i radi za ono što dolazi poslije smrti.“ Taj odgovor dovoljan je za onoga ko želi da razmisli i onoga ko želi da primi pouku.
