Br. 206 – NUBUVVET I POSLJEDNJI VJEROVJESNIK

Šejh Sejjid Muhammed Mubarek El-Husejni k.s.

Istigfar je traženje oprosta od Uzvišenog Allaha, a tevba je napuštanje grijeha i okretanje Allahu, dž.š. U Časnom Kur’anu se riječ“istigfar” spominje zajedno sa riječju“tevba”.

U tom kontekstu, istigfar je traženje oprosta jezikom, a tevba, potpuno izbacivanje iz srca grijeha i želje za činjenjem grijeha.

Kako stoji u ajetu, Uzvišeni Allah od nas najprije traži istigfar, a potom činjenje tevbe:“(…) Da od Gospodara svoga oprosta tražite i da se pokajete (…)” (Hud, 3)

Osim toga, razlika između istigfara i tevbe je i u sljedećem: Rob može učiniti tevbu samo za vlastite grijehe, dok istigfar može činiti za svoje, ali i za tuđe grijehe.

Primjer traženja oprosta u vlastito ime možemo vidjeti u 135. ajetu sure Al-i ‘Imran:“I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole.” A 159. ajet iste sure ukazuje na traženje oprosta za druge vjernike:“(…) I moli da im bude oprošteno (…)”

Kao što smo na početku naznačili, čovjek može tražiti oprosta za svoje, ali i za grijehe drugih vjernika. Najvažnija razlika između istigfara i tevbe je u sljedećem: Istigfar uopćeno ima značenje dove sa ciljem traženja oprosta, dok je tevba konkretan stav i djelovanje spram određenog grijeha.

Tevba je robovo traženje utočišta u Allahovom, dž.š., rahmetu, zbog tačno određenog učinjenog grijeha, obećanje Allahu, dž.š., da neće ponoviti taj grijeh, i traženje Njegove pomoći u tome.