Živimo u stoljeću kada u svakom domenu nastaju nova razmišljanja, novi pristupi, i u vremenu kada ta nova razmišljanja u treptaju oka pronalaze svoje pristalice, putem sredstava masovne komunikacije. Naravno da među njima postoje i mnoga razmišljanja koja proširuju vidike i obogaćuju čovjekov život. Međutim, kada se radi o našoj čistoj vjeri, moramo zastati i veoma trezveno razmisliti. Jer, islam je vjera koju je upotpunio Allah, dž.š., te su jasno i izričito definisani njeno ispravno shvatanje i granice ispravnog praktikovanja. Svako novo poimanje i praktikovanje koje izlazi iz tih okvira naziva se bid’atom (novotarija).
Kroz historiju islama, uvijek je postojala svijest o potrebi izbjegavanja novotarija. A danas, nažalost, svjedočimo pojavi bolesti odbijanja i negiranja, koja započinje odbijanjem četrnaest stoljeća starog poimanja vjere, i predstavnika i prenosilaca tog poimanja, te seže čak i do odbijanja i derogiranja Časnog Kur’ana i Sunneta. Sa posebnom pažnjom treba analizirati razmišljanja koja zanemaruju i smatraju nevažnim islamske nauke poput hadisa, fikha i tefsira, te pozivaju na vraćanje poimanju i prakticiranju vjere direktno iz Časnog Kur’ana. Takve pristupe treba analizirati sa aspekta onoga na šta se oslanjaju i sa aspekta posljedica koje donose.
U posljednje vrijeme često čujemo izjave poput „povratak kur’anskom islamu“, „ispravno razumijevanje islama“, „spuštena vjera i izmišljena vjera“, „emevijski islam“ ili (ciljajući na časne hadise) „vjerodostojnost rivajeta“, i sl. Postoje još mnoge izjave koje izazivaju razdor između muslimana i njihove vjere, koje siju sumnje i nedoumice… Te riječi koje se do prije pola stoljeća nisu skoro nikako mogle čuti, danas privlače pažnju i zanimanje ljudi. Jer, svaki vjernik želi biti blizak Časnom Kur’anu, želi uskladiti svoj život sa Kur’anom, i biti daleko od novotarija i praznovjerja. Međutim, sasvim je jasno da navedene izjave imaju sasvim drugačiji cilj od toga.
Nažalost, takve vrste izjava počele su postajati dominirajući elementi govora o islamu, kako na televizijama, tako i u novinama. Osoba koja se zainteresuje za vjeru, prvo s čim će se suočiti slušajući takve pristupe, jeste pomisao da je „u temelje ove vjere već stoljećima umiješano sujevjerje“. Pomislit će kako su temelji vjere na koje smo se do danas oslanjali, islamske nauke poput tefsira, hadisa i fikha, ustvari prepreka shvatanju naše čiste knjige, Časnog Kur’ana! Da nas Uzvišeni Allah sačuva takvog razmišljanja.
Mi već stoljećima znamo da je pogrešno i da je sujevjerje to što neki muslimani vežu kojekakve krpice ili pale svijeće na turbetima. Međutim, ovi novi pravci tvrde da su temelji naše vjere, na kojima više od četrnaest stoljeća počivaju naš iman i ibadeti, sujevjerja suprotna razumu. Oni tvrde da se naša vjera, ustvari, treba očistiti od tog sujevjerja i tvrde da su toliki učenjaci ovog ummeta, dobri robovi, i mnoštvo generacija, bili u zabludi, a da su oni ti koji su ispravni i koji su otkrili „istinsku vjeru“.
Baš neobično, kako to da vjera koja kroz četrnaest stoljeća nije ispravno razumijevana, odjednom postane jasna određenim pojedincima!? Svi su pogriješili, a nekim nadnaravnim sposobnostima, upravo oni su otkrili istinu!
Sve dok se ne nađu uvjerljivi odgovori na navedena pitanja, nemoguće je ne misliti da su takvi pristupi vjeri ili rezultat nevjerovatne i jako štetne oholosti, ili pak dio nekog „posebnog projekta“. Sumnje koje takvi siju u ljudska srca, jednako važe i za njih. Dakle, zbog čega bismo sumnjali u svaku nauku, u svakog učenjaka, u svaku knjigu, a ne u njih?
Naši imami, učenjaci, zapovjednici i vojnici, stoljećima su se suprotstavljali napadima na jedinstvo ummeta, na vjerovanje i način robovanja muslimana. A danas, u odnosu na prethodna stoljeća, nezaštićena islamska područja, pa čak i sama jasna vjera islam, isloženi su svakoj vrsti napada sa svih strana. Naša dužnost je da budemo budni spram onih koji su se povinovali svojim nefsovima i šejtanu, i uz skrivenu namjeru nastoje ubaciti sumnje u naša srca, te da sebe, svoje porodice i svoju okolinu zaštitimo od takvih.
U bliskoj prošlosti, određeni pokreti su pod sloganom „povratak kur’anskom islamu“, pokušavali navesti vjernike na čitanje samo prijevoda Kur’ana, a zanemarivanje ilmihala i fikha. Takvi su u prvi plan stavljali tvrdnju da je Časni Kur’an knjiga koju svako može razumjeti. No, pokazalo se da su naši učenjaci koji su na vrijeme primijetili tu opasnost, i ukazivali na nju, bili u pravu. Jer, oni su ubrzo nakon toga, počeli tvrditi da vjera nema drugog izvora sem Časnog Kur’ana, te da je za razumijevanje i praktikovanje vjere Časni Kur’an sām po sebi dovoljan. Po njima, svako bi mogao praktikovati islam prema vlastitim razumijevanjima i prema vlastitom razumu. Četiri postojeća mezheba bila bi bespotrebna i svako bi, poput bobica rasutog tespiha, imao vlastiti mezheb i mešreb zasnovan na vlastitim nahođenjima i željama, ili bi ljudi prestali slijediti Imam-i Azama, rah., i olakšali sebi slijedeći današnje moderne, takozvane „hodže“!
Da li je moguće da je samo slučajnost činjenica da takvi krugovi u tolikoj mjeri imaju slične tvrdnje vezane za časne hadise, kakve su imali prvi orijentalisti čiji je prevashodni cilj bio odvajanje muslimana od njihove vjere? Kakvu štetu iko može imati od shvatanja islama kao cjelovitosti Časnog Kur’ana i Sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s.? Svako ko razmišlja, zna da će sumnje koje se odnose na Sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., da Allah sačuva, dosegnuti i do naše Časne Knjige. Jer, kao i časne hadise, i Časni Kur’an su sakupili i zapisali plemeniti ashabi, r.anhum.
Temeljna odlika ispravnog puta – puta ehl-i sunneta ve ‘l-džema’ata jeste iznimna posvećenost i osjetljivost kada je u pitanju Sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s. Časni Kur’an i Sunnet jesu jedna neodvojiva cjelina. O tome nam jasno govore treći i četvrti ajet sure Nedžm:
„On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.“
Ti časni ajeti nam govore da Allahov Poslanik, s.a.v.s., postupa po Allahovom, dž.š., emru (naređenje), ne samo kada je u pitanju obznanjivanje Časnog Kur’ana, već i kada je u pitanju sve što govori, čini, naređuje ili zabranjuje.
Prema tome, ne može se ni zamisliti poimanje Časnog Kur’ana i islama u okviru kojeg se odbijaju časni hadisi i u kojem se Allahov Poslanik, s.a.v.s., zanemaruje. Nije moguće razumjeti niti živjeti našu blistavu vjeru bez časnih hadisa. Shodno tome, plemeniti ashabi, r.anhum, koji su odano hodili njegovim putem, velikani iz generacije tabi’ina, naši mezhebski imami, i islamski učenjaci, imaju poseban značaj. Pokušaj razumijevanja i tumačenja Časnog Kur’ana samo preko površnih informacija, bez učenjaka i ozbiljnog razumijevanja njihovih objašnjenja, apsolutno je pogrešan i predstavlja zabludu i novotariju.
Časni Sunnet prožima cijeli naš život. Od pojedinačnih dužnosti do društvenih odnosa, svaki naš korak, svako naše djelo treba biti određeno Sunnetom. Sjetimo se da su život Allahova Poslanika, s.a.v.s., njegov Sunnet i ahlak, ustvari živi tefsir Časnog Kur’ana. Svaka njegova, s.a.v.s., riječ i svaki njegov postupak jeste vodič ka zadovoljstvu Uzvišenog Allaha. U svakodnevnom životu, u kući, u komšijskim odnosima, u upravljanju državom, u mesdžidu i na ulici, ukratako, u svakom trenutku i svakom domenu života, on, s.a.v.s., kao „Živi Kur’an“, ukazuje vjernicima na Pravi put. Bez njegovog vodstva nije moguće postati i ostati istinski musliman. On, s.a.v.s., je rekao:
„Kunem se Onim u čijoj je vlasti moja duša da onaj ko ne pokori svoje strasti (želje i nastojanja) onome što sam ja donio, nije istinski povjerovao.“ (Begavi, Šerhu ‘s-sunne, 1/213)
Neka nas Uzvišeni Gospodar ne odvoji od rabbani alima koji su čvrsto vezani za Časni Kur’an i Sunnet.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
