Uzvišeni Gospodar u našoj blistavoj Knjizi, Časnom Kur'anu, kaže:
„Allahu je prava vjera jedino – islam (…)“ (Al-i Imran, 19)
A u drugom časnom ajetu kaže:
„Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih – već se bojte Mene. Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (Ma'ide, 3)
Navedeni časni ajeti na jasan način ukazuju na to da je blistava vjera islam jedini ispravan put za cijelo čovječanstvo, te da će kao takva trajati do Sudnjega dana.
Već u prvim danima, na različite načine se očitovala činjenica da je islam poredak iznimne pravednosti, samilosti i milosti. Zanimljivo je da su prve osobe koje su povjerovale i bile počašćene islamom nakon što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., počeo pozivati u vjeru, pored njegovih bližnjih, bili siromasi i nejaki pojedinci iz Mekke. Takvo stanje bilo je jedan od prvih uzroka zbog kojeg su mušrici iskazali svoje negodovanje i odbojnost prema islamu. Nisu mogli prihvatiti da budu jednaki sa ljudima koje su smatrali nižim slojem, niti sa robovima. Tako se među prvim razlozima njihovog neprijateljstva prema islamu smatra to što njihov ponos nije mogao prihvatiti činjenicu da istaknuti pojedinci u društvu i robovi imaju ista prava i isti status.
Postoje dvije blagodati koje je islam donio vjernicima u teškim godinama, u Mekki Mukerremi. Prva je to što su počašćeni imanom spoznali suštinu svoga stvaranja, a druga je što su zahvaljujući bratstvu ojačanim imanom stali jedan uz drugoga, te tako zadobili veliku snagu u borbi protiv nepravde. U veoma ograničenim uslovima, vjernici su se uzdigli i kroz vjersko bratstvo postigli veliku snagu. U svim zajednicama koje su bile počašćene islamom proširili su se plemeniti principi kao što su pravda, sigurnost i samilost.
Shodno časnom ajetu u kojem Uzvišeni Allah kaže: „(…) Koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“ (Al-i ‘Imran, 134), vjernici su umjesto impulsivnosti odabrali praštanje i za prioritet u svojim životima su uzeli postizanje Allahovog, dž.š., zadovoljstva. Tako su se, zahvaljujući slijeđenju Časnog Kur'ana i Poslanika, s.a.v.s., za kojeg je Uzvišeni Gospodar kazao: „Jer ti si, zaista, najljepše ćudi.“ (Kalem, 4), čitave zajednice pretvarale u ružičnjake. A i sam Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Ja sam poslan da upotpunim plemenite ćudi.“
U svakom društvu koje je bilo počašćeno islamom, najprije se utemeljio ruh tevhida. Tako su vjernici za svoj životni princip usvojili svijest o tome da je ovaj život prolazan, da na njemu ljudi bivaju kušani i da ća na Ahiretu biti vagana njihova djela. A jedino iman može zauzdati čovjekov razuzdani nefs. Niti jedan sistem na ovome svijetu ne može omogućiti istinski osjećaj pravde i samilosti. Jedino što može omogućiti takvo nešto jeste čovjekovo poimanje sebe, drugih ljudi i svega stvorenog kroz prizmu vjerovanja u Gospodara svjetova.
Naša uzvišena vjera islam je jedina vjera koja je u skladu sa ljudskom prirodom, dakle, sa karakteristikama čovjekovog stvaranja. Upravo zbog toga, islam se u kratkom vremenu proširio na najudaljenija područja i dospio do ljudi različitih kultura, rasa i boja kože. A muslimani su tokom historije, uz takvu svijest, bez ikakvog prezanja i osjećaja nedostatnosti, pozivali našoj časnoj vjeri.
Ono što je nama u današnjem vremenu potrebno jeste upravo takva svijest. Nur islama je za svako stoljeće nešto novo i dovoljan je da odagna svaku tamu. Danas je to jedini poredak koji može osvijetliti put čovječanstva i odvojiti istinu od neistine. Pravednost, sigurnost i samilost za kojima, kako danas tako i sutra, ima potrebu cijelo čovječanstvo nalazi se u islamu.
Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu kaže:
„Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio (…)“ (Al-i ‘Imran, 110)
Naša uzvišena vjera, islam, je neprikosnovena potreba za dunjalučki i duhovni život svakog čovjeka. Potreba za vjerovanjem, za shvatanjem vlastitog postojanja i postojanja svih bića u okviru jednog potpuno smislenog sistema i poretka, te potreba za smirajem srca, postoji u prirodi svakog čovjeka. Povrh toga, lijep ahlak, koji je jedan od temelja naše vjere, odraz je istinske civiliziranosti te sadrži suštine kojima teži svaki čovjek.
Uzvišeni Gospodar u našoj presvijetloj Knjizi kaže:
„On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’ Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu (…)“ (Šura, 13)
Islam je istinska i izvorna tradicija, put i poredak čovječanstva. Svi vjerovjesnici, a.s., pozivali su suštinama islama, borili su se za to i zarad tog cilja su dali svoje živote.
Ukoliko mi, kao oni koji se pokoravaju naredbama Uzvišenog Gospodara, učvrstimo svoje vjerovanje te posvetimo potrebnu pažnju svojim djelima, nesumnjivo će se i naš ahalak i naše stanje popraviti. A naše lijepo stanje bit će posrednik tome da se i naše okruženje osvijetli nurom islama. Neka nas Uzvišeni Allah, onako kako nas je počastio imanom, učini od onih koji su počašćeni mogućnošću činjenja hizmeta islamu u ovom posljednjem vremenu – ahir zemanu.
