Sejjid Muhammed Sāki Erol
Naša svijest o bratstvu
Mu’mini su braća. Radi toga jedni s drugima trebaju razgovarati na najljepši način, živjeti u istinskim bratskim odnosima. Temelji trajanja ovog bratstva su ljubaznost i poniznost.
Naša historija je prepuna primjera koji pokazuju da je vjersko bratstvo bilo jače od krvnog. Bratska veza među mu’minima je dobrota i plemenitost našeg Gospodara. Od svog stvaranja ljudi su primorani živjeti u zajednici. Zbog toga među njima nastaju različita prava i obaveze. Ukoliko se ne ispune ta prava i obaveze, zajednički život nije moguć niti je moguće uspostaviti red i harmoniju. Prije svega, to su nepovrediva prava jednog muslimana kao što su: život, imetak, čast i poštovanje. Jedan istinski mu’min poštuje prava drugog brata mu’mina i pokazuje mu poštovanje, te mu nikad neće uskratiti pravo.
Jedan od važnih principa naše plemenite vjere jeste voljeti radi Allaha i mrziti radi Njega. Zato musliman ostalu svoju braću treba voljeti radi Allahovog zadovoljstva. U ovom bratstvu nema grđenja, umišljenosti, ljubomore i sebičnosti, tako da na taj način ono dospije u stanje da mu’min daje prednost svome bratu u odnosu na sebe, tj. Više voli svome bratu nego sebi.
Nažalost, u ovom vremenu susrećemo obrnutu situaciju. Muslimani, iz nekog razloga, ne haju za prava svoje ostale braće. Misle da s onim što rade ne ulaze u prava drugih. Ljudi doslovno kopaju jamu jedan drugom. Povodeći se mišlju “da sam samo ja” i “da je samo po mom”, obavijeni su sebičnošću i nesvjesni patnje svoje ostale braće. Njihov duhovni svijet se urušio.
Da bi ljudi kao zajednica uspjeli, trebali bi biti okupirani međusobnim obavezama više nego svojim ličnim pravima. Sebičnost je na svakom mjestu bila razlogom neprekidnih svađa i sukoba. Uz sve to, osjećaj obaveze, koju ljudi imaju jedni naspram drugih, uvijek je bio osnova za mir i napredak.
Mu’min bi trebao voditi brigu o pravima drugih najmanje onoliko koliko vodi brigu o svojim pravima. Nije dovoljno samo znati gdje počinju i završavaju prava pojedinca, zajednice pa i čitavog društva, nego ih treba i doslovno ispunjavati. Temeljne moralne osobine jednog mu’mina, kao što su blagost, ljubaznost i dobrota, jesu zapravo neka od svojstava našeg Gospodara. Blagost jeste pokazati izdržljivost pa se ne ljutiti na ponašanja i riječi koje mogu izazvati srdžbu. Dobrota i ljubaznost podrazumijevaju lijepo i uljudno ponašanje u teškoćama.
Musliman bi se trebao u svim svojim postupcima ponašati sa blagošću, ljubaznošću i dobrotom. On mora biti onaj koji olakšava, a ne onaj koji otežava, jer, kao što se i Muhammed, a.s., okitio ovim uzvišenim osobinama, svom ummetu je preporučivao da se ponaša na isti način. Musliman je i po pitanju socijalne humanosti uzor ostalima. On je, prije svega, zadužen da živi s ljudima, prema njima se lijepo ophodi, služi im kao primjer u lijepom ponašanju, činjenju hairli hizmetā, te mudrom i istinitom govorenju. Svi pejgamberi su bili bliski sa svojim narodima, živjeli među njima kao jedan od njih, zajedno s njima podnosili muke i stradanja i neumorno prenosili i širili istinu i pravdu. Istinski učenjaci koji su išli njihovim tragovima djelovali su na isti način. Ponovo da se podsjetimo – mu’min se prije svega treba izbaviti od bolesti kao što su: umišljenost, sebičnost, požuda, pohlepa, želja za osvetom…
Ovo je teže nego što se misli. Ispravljanje ovih osjećaja koji mogu biti razlog da se pojedinci i društva pozitivno aktiviraju, kao i korištenje u rješavanju velikih problema, iziskuje jedan plemenit odgoj. Taj plemeniti odgoj jedino se može zadobiti u školama odgoja Allahovih prijatelja koji su nasljednici najboljeg odgajatelja – Poslanika, a.s.
