Prilikom svakog namaza, učeći Fatihu, izgovaramo dovu: „Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!“
Imam Kušejri, k.s., u svome tefsiru pod nazivom „Letaifu ‘l-išarat“, na sljedeći način tumači navedene ajete:
„Put koji se spominje u ajetu je put evlija i potpunih robova. Kako se i navodi u nastavku časnog ajeta, Siratu ‘l-mustekim je put vjerovjesnika, siddika (iskreni robovi), šehida i salih (dobri) robova, kojima je Allah, dž.š., podario posebne blagodati. A kada su u pitanju oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali i koji su zalutali, to su oni koji su lišeni milosti Uzvišenoga Gospodara. Oni su prepušteni vlastitim stanjima, izgubili su edeb robovanja, udaljili se od pokornosti i ostali zatočenici vlastitih nefsova.“
Mi ćemo moći biti na Pravom putu jedino ukoliko budemo uz one koji hode tim putem. Tokom historije, prva i najveća obaveza i dužnost evlija i arifa bila je to da jasno ukažu na Pravi put i da na tom putu budu vodiči ljudima. Ti velikani predvode ljude na Pravom putu, te svoj trud i himmet ulažu u omiljavanje dobra ljudima. Oni su uvijek tako postupali, činili su to kako svojim riječima, tako i stanjima i djelima…
Plemeniti ashabi, r.anhum, su na svojim medžlisima govorili o riječima i stanjima Allahova Poslanika, s.a.v.s. Zatim su tabi'ini i generacije vjernika poslije njih pomno odabrali i sabrali u knjige njihove riječi i postupke, kako bi i nama ostavili putokaz. Upravo zbog toga se i na medžlisima sohbeta iz ruku i iz srca ne ispuštaju djela koja sadrže riječi dobrih robova i predaje o njima. Jer, oni su bili velikani koji su posjedovali mudrost. Njihova stanja su bila lijepa, voljeli su ljepotu, težili su samo dobru i trudili su se da hode Pravim putem. Njihove riječi, događaji iz njihovih života i predaje o njima i danas su naši putokazi.
Riječi Allahovih, dž.š., dostova vraćaju život našim srcima i podsjećaju nas na hakikat našeg stvaranja. Poznati arif, šejh Muhammed Murad el-Ozbeki, k.s., je rekao:
„Tajna i najveći cilj stvaranja stvorenja jeste spoznaja hakikata kroz upotpunjavanje stepena islama, imana i ihsana. Taj krajnji stepen koji rob može dosegnuti naziva se ‘hakku ‘l-jekin’, a to je stepen na kojem rob u potpunosti poništava svoje postojanje na putu ibadeta Uzvišenom Allahu. Put postizanja takvog stanja je druženje sa velikanima koji su očistili svoja srca, ustrajno prisustvovanje njihovim sohbetima, slijeđenje njihovog puta, te vezivanje srca za njih (rabita) i ukrašavanje njihovim lijepim stanjima.“
Čovjek je stvoren od ruha i tijela. Ruh predstavlja duhovnu stranu, a tijelo materijalnu. Tijelo je na strani nefsa, a ruh na strani razuma. Ukoliko tjelesne želje odnosno nefs nadvladaju ruh, čovjek biva osuđen na robovanje svojim strastima. Istinski vodiči na putu sreće uče čovjeka kako da nadvlada nefsanske želje u borbi između ruha i tijela, uče ga kako da okrene svoje lice ka Istini i dobru.
Ibn ‘Adžibe, rah., je rekao:
„Lijekovi za krutost srca su sljedeći: sohbet sa zakirima i skrušenim robovima, nazar (pogled) kjamil muršida, posjednika spoznaje, dobrovoljni post, ustajanje na noćni namaz dok ostali ljudi spavaju, te ustrajno upućivanje dove Uzvišenom Hakku Koji sve održava i Koji nikada ne spava.“
Imam Šafija, rah., je u stihu kazao:
„Kada moje srce okruti i moji putevi se suze, prigrlim nadu u Tvoj oprost i to mi bude vesila spasa. Moji grijesi su porasli u mojim očima, ali kada ih uporedim sa Tvojim oprostom, vidim da je on mnogo veći od njih.“
Ibnu ‘l-Benna es-Sarakusti, rah., na sljedeći način govori o tome šta gube oni koji negiraju evlije:
„Oni su se udaljili od hakikatskog znanja, jer ne znaju za nefs i srce, niti su upoznati sa duhovnim svijetom čovjeka. Oni su se predali običnim poslovima kojima ne bi trebali pridavati svoju pažnju. Uvijek su zauzeti tijelom, tj. materijalnom dimenzijom. Negiraju ono o čemu ništa ne znaju i misle da nema ništa izvan materijalne dimenzije. Kada ih posjednik vera'a ili istinskog razuma pozove duhovnome putu, oni ga utjeruju u laž, osuđuju ga za otpadništvo i kažu da izmišlja novotarije. Sa takvim bolesnim načinom posmatranja ne vide nikakvo poimanje niti ikakvo drugo znanje sem vlastitog. Duhovni stepeni su za njih zastrti i oni ih ne mogu dosegnuti.“
Vodeći se istinama koje je naveo Ibnu ‘l-Benna, istinski arif – posjednik irfana (spoznaja), umjesto odgovaranja munkirima (poricatelji) koji se njime bave, ustrajno nastavlja svojim putem i posvećuje se činjenju iršada. Allahovi, dž.š., dostovi čvrsto su prigrlili Pravi put i posvetili su se ispunjavanju svojih dužnosti na njemu.
Mufessir Ibn ‘Adžibe, rah., također veli:
„Allahovi, dž.š., dobri robovi koji su čvrsti na putu takvaluka i postojani na stepenu evlijaluka bit će počašćeni radosnom viješću od Uzvišenoga Gospodara. Nesumnjivo, Uzvišeni Allah ne krši Svoja obećanja. A radosna vijest koja se odnosi na sve vjernike je sljedeća: Ko se iskreno veže za evlije, ko bude slijedio njihov put i savjete, i ko se čvrsto bude držao vjerskih propisa, zavrijedit će šefa'at evlija na Ahiretu.
Većina onih koji uđu pod odgoj Allahovih, dž.š., dostova dođu u stanje da se počnu čuvati svega što je loše i ružno, te da prestanu ustrajavati u grijesima.“
Ebu ‘l-Hasan eš-Šazili, k.s., je rekao:
„Ko bude izučavao naše znanje, dakle, tesavvuf, a ne uzme svoj udio iz njega, umrijeće čineći velike grijehe, a da toga neće biti ni svjestan.“
Završimo riječima Ibn ‘Adžibea, rah.:
„Sve dok se svijet okreće i dok postoji vezanost za vjeru, u ovom ummetu neće manjkati onih koji pozivaju Allahu, dž.š. Jedan dio njih poziva Allahovim, dž.š., propisima, a drugi dio poziva spoznaji Allaha, dž.š. Prvu skupinu čine alimi, a drugu evlije.“
Neka nas Uzvišeni Gospodar ne liši učenjaka koji čuvaju propise naše vjere i uče nas njima i neka nas ne liši arifa koji nas predvode i osvjetljavaju naš put.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
