Riječ „ašk“ nosi značenje stanja najintenzivnijeg i najvećeg stepena ljubavi, i označava potpunu prevlast ljubavi nad voljom, te shodno tome i potpunu posvećenost putu Mašuka (Voljeni). Zahvaljujući takvom stanju, ašik se rješava osjećaja vlastitog postojanja.
Kaže se da riječ „ašk“ potječe od riječi „ašeka“, što u prijevodu znači bršljen. Baš onako kako bršljen crpi vodu drveta oko kojeg se obavije i tako ga slabi, pa čak i sasuši, tako i ašik od prevelike ljubavi odustaje od sebe i podnosi razne teškoće i muke. Jer, njegova jedina briga je Mašuk, on je na sebe u potpunosti zaboravio.
U jednu ruku, biti sljedbenik tesavvufa znači biti ašik, tj. biti sljedbenik puta ljubavi. Jer, osnovna osobina sufija jeste to da svu svoju ljubav usmjeravaju prema Allahu, dž.š., i odustaju od svoga jastva, a njihova srca su slijepa za dunjaluk. Budući da je njihov jedini dert (briga) Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, sufije smatraju grijehom to da se u njihovom srcu nađe neka druga ljubav izuzev ljubavi prema Gospodaru. Zbog toga, kada se desi da se njihovi dunjalučki i ahiretski poslovi ukrste, oni odmah daju prednost izvršavanju ahiretskih poslova, jer njihova najveća težnja je Allahovo, dž.š., zadovoljstvo.
Ibn Arebi, k.s., ašk definiše kao pretjeranu ljubav, osvrćući se na 165. ajet sure Bekara, u kojem se kaže: „Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u jednom časnom hadisu rekao:
„Kod koga se nađu sljedeće tri osobine, taj je osjetio slast imana:
- da iznad svega voli Allaha i Njegova Poslanika
- da sve što voli, voli radi Allaha, dž.š.
- da povratak nevjerstvu, nakon što ga je Allah, dž.š., spasio, vidi ružnim i opasnim poput padanja u vatru.“
Sufije su u središte svojih života stavili hadis: „Čovjek je s onim koga voli.“ Tako su Uzvišenog Allaha zavoljeli više od ičega, te su ostale težnje svojih srca stavili pod određene granice. Okrenuli su svoja lica od onoga što je u rukama ljudi i oslonili su se samo na Allaha, dž.š. I opet, oslanjajući se na časni hadis: „Ko želi susrest sa Allahom, dž.š., i Allah, dž.š., želi susrest sa njim. A ko okrene lice od Allaha, dž.š., i Allah, dž.š., okrene Svoje lice od njega.“, okrenuli su svoja lica ka Ahiretu i dali su mu prednost nad dunjalukom.
Ibn ‘Adžibe, k.s., o ašku kazuje sljedeće: „Kada se ljubav prema Allahu, dž.š., smjesti u srce, njen utjecaj i njeni tragovi su vidni na vanjskim organima. Onaj ko je postigao istinsku ljubav, ozbiljan je u svojoj pokornosti Allahu, dž.š., hrli ka robovanju Njemu, trudi se kako bi postigao Njegovo zadovoljstvo, uzima slast u obraćanju Njemu Uzvišenom, i zadovoljan je Njegovom odredbom. Takav žudi za susretom sa Njim, uz zikr pronalazi smiraj, iz svoga srca je izbacio ljubav prema dunjaluku, distancirao se od ljudi, a čak i kada je sa ljudima, u halvetu je sa svojim Gospodarom. Ukratko, takva osoba voli sve one koje Uzvišeni Allah voli, i one koji vole Allaha, a Allahu, dž.š., daje prednost nad svim stvorenjima.“
Riječi Uzvišenog Allaha: „(…) Koje On voli i koji Njega vole (…)“ (Ma’ide, 54), Ibn ‘Adžibe, k.s., tumači na sljedeći način: „Allahova, dž.š., ljubav prema robu očituje se u tome što ga On učini uspješnim u dobru, što ga čuva od zla i približava Sebi. A robova ljubav prema Allahu, dž.š., očituje se u pokornosti Njemu i čuvanju od nepokornosti.“
Prema tom objašnjenju, to što Uzvišeni Allah časti Svoga roba, što ga čini ustrajnim na Svome putu, što ga čuva od grijeha, olakšava mu činjenje ibadeta, daruje mu određena stanja i izvodi na visoke stepene, znakovi su Njegove ljubavi prema njemu. Rob u tom slučaju treba zahvaljivati svome Gospodaru i stalno povećavati zahvalu. Jer, zahvalnost povećava blagodati i ljubav Uzvišenog Allaha prema robu.
Sufije kažu da je za postizanje ilahi aška neophodno druženje sa osobama koje Uzvišeni Gospodar voli. Dakle, potrebno je biti sa evlijama, jer oni su ti koji svojom pojavom podsjećaju na Allaha, dž.š. Njihovi jezici i njihova srca su neprestano zauzeti zikrom. Oni ne postupaju po nefsanskom nahođenju, samilosni su prema ljudima, ne strahuju od prijekora ljudi, i zadovoljstvo Uzvišenog Allaha stavljaju iznad svega. Iz tog razloga, oni svojim lijepim ahlakom bivaju primjeri onima koji žele stići do Uzvišenog Hakka.
Kada su Džunejda Bagdadija, k.s., upitali šta je ašk, on je ovako odgovorio: „Ašk je stanje u kojem ašik gubi svoje osobine i ogrće se osobinama Mašuka.“ Tim riječima je htio kazati da se rob u stanju aška ukrašava ahlakom Uzvišenog Allaha. Kada sufija preodgoji svoj nefs, njegovo srce postaje čisto od loših osobina, a umjesto njih, pojavljuju se osobine koje Allah, dž.š., voli, kao što su ljubav, iskrenost, velikodušnost i samilost.
Jednog dana Malik b. Dinar i Sabit Benani, k.s., svratiše kod Rabije el-Adevijje, k.s., pa ih ona upita zbog čega robuju Allahu, dž.š. Malik b. Dinar, k.s., odgovori:
„Ja robujem jer čeznem za Džennetom.“, a Sabit Benani, k.s., reče: „Ja robujem jer strahujem od Džehennema.“
Tada ih Rabija el-Adevijja, k.s., ukori riječima:
„O Malik! Tvoje stanje nalikuje na stanje radnika koji radi za plaću. A ti, o Sabite! Tvoje stanje liči na stanje roba koji radi iz straha od batina.“
Tada obojica u isto vrijeme upitaše:
„Pa dobro, a zbog čega ti robuješ Allahu, dž.š.?“, a ona odgovori:
„Ja robujem iz ljubavi prema Allahu, dž.š., iz želje za Njegovom blizinom…“
