U današnje vrijeme ekonomski život skoro da se zasniva na zaduživanju. Banke, krediti, kartice, pozivaju i podstiču na trošenje novca kojeg ne posjedujemo. Takva zaduživanja većinom nisu zbog istinskih potreba, nego zbog ispunjavanja nefsanskih želja koje se danas smatraju potrebama. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., utjecao se svome Gospodaru od duga i dug je spominjao zajedno sa kufrom.
Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Utječem se (isti’aza) Allahu od kufra (nevjerstva) i dugovanja”.
Pojam “isti’aza” podrazumijeva utjecanje Allahu, dž.š., traženje pomoći i zaštite od Njega, priznavajući Njegovu bezgraničnu i uzvišenu snagu. Časni Kur’an i hadisi, ukazuju nam na to da trebamo tražiti utočište kod Allaha, dž.š., od svake vrste zla, opasnosti i nedaća. Naša Uzvišena Knjiga, govori nam o tome da su pejgamberi, a.s., tražili zaštitu od Uzvišenog Gospodara, po pitanju različitih stvari. Musa, a.s., traži zaštitu kod Allaha, dž.š., od neznanja i od svakog oholog koji ne vjeruje u Ahiret; “Musa reče: ‘Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!’” (Mu’min, 27) “’Ne dao mi Allah da budem neznalica!’- reče on.” (Bekara, 67) Nuh, a.s., sljedećim riječima se utječe Allahu, dž.š., od traženja onog o čemu nema znanja: “’Gospodaru moj’,–reče – ‘tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam!’”
Hazreti Merjem je tražila utočište kod Allaha, dž.š., iz straha od meleka koji se pojavi pred njom: “‘Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!’–uzviknu ona.” (Merjem, 18) Allah, dž.š., u časnim ajetima podučava i savjetuje Poslanika, s.a.v.s., i sve mu’mine, da traže utočište od šejtanskih priviđenja: “i reci: ‘Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđenja šejtanskih, i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me od njihova prisustva zaštitiš!’” (Mu’minun, 97-98)
Dvije sure nazvane “El-Mu’avvizetani”, “Dvije sure zaštitnice”, sure el-Felek i en-Nas daju nam naznake o tome koliko je veliko polje zla i nedaća od kojih trebamo tražiti zaštitu. “Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja, od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada ra- zastre tmine, i od zla smutljivca kad smutnje sije, i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!” (Felek, 1-5) “Reci: “Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi (Apsolutnog Vlasnika i Vladara), od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi–od džina i od ljudi!” (Nas, 1-6)
Iz razloga što je čovjek stvoren kao nejako i o zaštiti ovisno biće, traženje utočišta kod Allaha, dž.š., u svakoj situaciji, ne samo da ga čini sigurnim od opasnosti, već i jača njegovu vezu sa Uzvišenim Gospodarom. Takvo postupanje donosi mu duhovni mir i velike sevape, jer onaj ko uđe pod Allahovu, dž.š., zaštitu i utočište, ušao je pod najjaču zaštitu i utočište. Upravo iz tog razloga, svi muslimani, započinju svaki posao sa traženjem zaštite od Allaha, dž.š., odnosno, učenjem euze i bismille. Savjestan musliman, u svakom poslu i u svakom domenu života traži zaštitu Uzvišenog Gospodara; prilikom lijeganja u krevet i buđenja, prije uzimanja abdesta, prilikom učenja Časnog Kur’ana ili u namazu, na početku kiraeta.
UTJEČEM SE ALLAHU, DŽ.Š., OD NEVJERSTVA I DUGA
Onaj koji je najviše, i na najljepši način, tražio utočište kod Uzvišenog Allaha, plemeniti Poslanik s.a.v.s., sljedećim riječima nas podsjeća na dvije opasnosti od kojih trebamo tražiti zaštitu kod Allaha, dž.š.: Prema predaji Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a., kada je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“Utječem se Allahu od kufra (nevjerstva) i dugovanja”,
neko od prisutnih ashaba ga upita: “Ej Allahov Poslaniče, da li to znači da su dugovanje i kufr jednaki?” Na to Poslanik, s.a.v.s., odgovori: “Da!” (Nesai, “Istiaze”, 22 (5473, 5474); Ahmed, el-Musned, XVII, 433)
Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., prethodno navedenim hadisom, ustvari čini sljedeću dovu: “Allahu moj! Utječem Ti se od svake vrste kufra. Utječem Ti se od siromaštva, od svake vrste fitne koja proizilazi iz siromaštva, od siromaštva srca koje otvara put nezahvalnosti na nimetima.” Spominjanje kufra uz siromaštvo i traženje utočišta od istih, ukazuje na značenje hadisa; “Siromaštvo je blisko kufru.” (Taberani, el-Evsat 4/225; Bejheki, Šu’abu’l-Iman, 9/13).
Uzrok zajedničkog spominjanja kufra i siromaštva jeste to što osoba koja zapadne u siromaštvo vrlo lahko može doći u stanje nezadovoljstva i nezahvalnosti na datim nimetima. A takvo stanje je približava kufru. Plemenitim ashabima, r. anhum, bilo je začuđujuće to što je Poslanik, s.a.v.s., zajedno spomenuo kufr i dugovanje, te je tražio utočište od te dvije opasnosti. Zbog toga su ashabi, r.anhum., upitali: “Da li to znači da su kufr i dugovanje jednaki?” Na to pitanje, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Da!”. Odgovorivši potvrdno na prethodno pitanje ukazao je na to da strahuje za osobu koja je zapala u dugove, strahuje od toga da takva osoba skrene sa Pravoga puta. A to se dešava kada onaj koji se zadužio počne negirati vlastite riječi, te postupati dvolično i odustajati od datog obećanja.
Postoji i predaja u kojoj se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“Allahu moj! Utječem Ti se od kufra i siromaštva!”
Razlog zbog kojeg se izjednačavaju kufr i dugovanje jeste taj što dužnik pokvarenih namjera, govori neistinu i ne ispunjava dato obećanje o vraćanju duga, te prema predaji Aiše, r.a., posjeduje osobinu munafikluka (dvoličnosti). Ukoliko siromah ne osaburi na svom neimanju, on zapada u još gore stanje od dužnika. Zbog toga je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“Siromaštvo je blisko kufru.” (Ali el-Kari, Mirkatu’l-Mefatih, 5/1719)
Šejh Kelabazi, rah., ovako kaže: “Moguće je da se hadis koji izjednačava dugovanje i kufr odnosi na dužnika koji bježi od vraćanja duga i poriče dugovanje, jer kufr je negiranje Allahovog, dž.š., prava. A negiranje prava onog ko je dao dug jeste negiranje prava roba. Na taj način negiranje prava roba i negiranje prava Uzvišenog Allaha stavljeno je na isti nivo. Pored toga, uništavanje i nipodaštavanje tuđeg imetka istovremeno znači i negiranje čovjeka, jer ukoliko čovjek negira dug, na koji god način da je potrošio posuđeni imetak, smatra se da ga je uništio i protraćio.
Štaviše, Poslanik, s.a.v.s., nije klanjao dženazu onome ko nije imao mogućnosti da vrati dug pa je preselio ne vrativši ga, a klanjao je dženazu osobi iza koje je ostalo dovoljno imetka za vraćanje duga ili čiji je dug preuzeo neko drugi. Ipak, stanje onog ko ne negira dug i ne namjerava protraćiti tuđi imetak, inšallah, nije blisko kufru.”
ZADUŽIVANJE RADI ALLAHA, DŽ.Š., SA NIJJETOM VRAĆANJA DUGA
Zaduživanje u okviru kojeg osoba nema nijjet da protraći imetak i negira dugovanje, nije jednako nevjerstvu. Dokaz za takvu tvrdnju pronalazimo u sljedećoj predaji: Imran b. Huzejfe, r.a., pripovijeda: “Naša majka Mejmuna, r.a., mnogo se zadužila. Bližnji su je osuđivali zbog takvog postupanja. Međutim, Mejmuna, r.a., im reče: Ja sam čula svog voljenog supruga, Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže:
“Ukoliko se neko zaduži s namjerom da vrati dug, Allah, dž.š., će zasigurno učiniti da svoj dug vrati na dunjaluku.” (Ibn Madždže, Sadakat, 10; Nesai, es- Sunenu’l-Kubra, 4/88)
Mejmuna bint Haris el-Hilali, r.a., bila je jedna od čistih vjernica i supruga našeg Poslanika, s.a.v.s. Prethodna predaja govori nam o tome da je naša majka, Mejmuna, r.a, zapala u dugove te da su je njeni bližnji upozoravali po tom pitanju. Ali, razlog tolikog zaduživanja nije bila lična korist. Mejmuna, r.a., se zaduživala kako bi podmirila potrebe svoje rodbine i pomogla siromasima. Naša majka, Aiša, r.a., prenosi da je Mejmuna, r.a., najviše od svih Poslanikovih, s.a.v.s., supruga, posvećivala pažnju održavanju rodbinskih veza. Mejmuna, r.a., svojim bližnjima koji su je osuđivali zbog pretjeranih dugova, dala je odgovor kojim je jasno naglasila da će Allah, dž.š., pomoći robu koji se zaduži sa nijjetom vraćanja duga.
Dakle, Allah, dž.š., će takvom robu olakšati vraćanje duga, stvorit će sebebe za vraćanje duga i spasit će ga polaganja računa za nevraćeni dug. Povrh svega, naša majka, Mejmuna, r.a., naglašava da vjeruje i postupa shodno radosnoj vijesti koju je po pitanju duga donio naš Poslanik, s.a.v.s. (Muhamed el-Etyobi, Zahiretu’l-ukba, 32/284)
U još jednom časnom hadisu, Poslanik, s.a.v.s., nas obavještava o tome da nema mjesta prijekoru kada je u pitanju zaduživanje sa ispravnim nijjetom. Štaviše, Allah, dž.š., će pomoći i dati podršku takvoj osobi: Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“Onome ko se zaduži s nijjetom da posuđeni iznos vrati, Allah, dž.š., će vratiti njegov dug (olakšat će vraćanje). Ko se zaduži s nijjetom da upropasti tuđi imetak, Allah, dž.š., će njega upropastiti.” (Buhari, Istikraz, 2; Ibn Madždže, Sadakat, 11)
Podrška i pomoć iz prethodnog hadisa, obećane su onome čije su namjere u pogledu vraćanja duga čiste, onome ko iznenada preseli, a imao je nijjet da vrati dug, onome ko još uvijek nije vratio dug iako ima namjeru da to učini i onome ko ima skriveni imetak namijenjen za vraćanje duga. Kada je u pitanju kazna koju će dobiti onaj ko se zaduži bez nijjeta da vrati dug, moguće je da će se realizovati još na dunjaluku:
“Ko se zaduži s nijjetom da upropasti tuđi imetak, Allah, dž.š., će njega upropastiti.”
Propast spomenuta u hadisu, može se ticati čovjekovog imetka ili pak njega lično. Te Pejgamberove, s.a.v.s., riječi, kao jedan od znakova poslanstva, pokazale su se istinitim na mnogobrojnim primjerima. Ipak, moguće je i da se spomenuta propast odnosi na ahiretski azab. Ibn Bettal kaže kako taj hadis podstiče ljude da lijepo vrate dug, bez ikakvih izgovora ili neumjesnih ponašanja.
Ukratko, hadis upozorava ljude na ispravljanje nijjeta i ukazuje na prijetnju onima čije su namjere pokvarene. (Ibn Hadžer, Fethu’l Bari, 5/54-55) Kako bi Allah, dž.š., pružio Svoju podršku i kako bi spasio od propasti onog ko se zadužio, uslov je da njegovo zaduživanje bude sa namjerom vraćanja duga. A namjera vraćanja duga direktno je povezana sa mogućnostima zaduženog da vrati dug. Ukoliko osoba koja se zadužila zna da posjeduje materijalne mogućnosti za vraćanje duga i da će pri isteku roka moći vratiti potrebni iznos, onda se može reći da takva osoba ima ispravan nijjet i da ispunjava dato obećanje. Međutim, ukoliko osoba zna da je u teškoj materijalnoj situaciji ali se uprkos tome zadužuje, smatra se da ona nema namjeru vratiti dug. Kod takve osobe namjera vraćanja duga nije rezultat čvrste odluke već samo želja.
KOME ĆE POMOĆI ALLAH, DŽ.Š.?
Neki alimi, iz prethodno citiranog hadisa, zaključuju da se zaduživanje preporučuje onima koji imaju namjeru vratiti dug. Pored toga, Abdullah b. Džafer, r.a., tvrdi da će Allah, dž.š., pomoći onome ko se zaduži zarad nečega što je u skladu sa Allahovim, dž.š., zadovoljstvom:
“Dok god dug nije radi nečega što Allah, dž.š., ne voli, Uzvišeni Allah će biti uz roba, sve dok ne vrati dug.” (Ibn Madždže, Sadakat, 10; Darimi, “Buju’”, 54)
Allahovo, dž.š., bivanje uz roba, može se objasniti na sljedeći način: Svjesni bitnosti vraćanja duga i održavanja date riječi, muslimani stalno traže pomoć od Uzvišenog Allaha, i čine dove kako bi se što prije oslobodili duga. Njihova srca nikada nisu u gafletu spram Allaha, dž.š. Nezamislivo je da Allah, dž.š., Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten, ne bude uz Svoje savjesne robove. Sve dok je rob sa Uzvišenim Gospodarom i On Uzvišeni je uz njega. Zbog toga je prenosilac tog hadisa, Abdullah b. Džafer, r.a., čuvaru svoje riznice rekao: “Idi i zaduži se u moje ime. Nakon što sam čuo riječi našeg Poslanika, s.a.v.s., ne želim provesti niti jednu noć bez Allahove, dž.š., pomoći.”
Ipak, čovjek se ne treba upuštati u prevelike dugove oslanjajući se na spomenuti hadis, već se treba zadovoljiti iznosom koji će biti dovoljan za ispunjenje njegovih potreba. Kao zaključak možemo reći da će Allah, dž.š., pomoći robu u vraćanju duga, bilo na dunjaluku ili na Ahiretu, ukoliko se rob zaduži radi Njegovog, dž.š., zadovoljstva i oslanjajući se na Njega. Uz to, Uzvišeni Gospodar će spasiti kazne onoga ko vrati dug bez pretjeranog odugovlačenja ili ko ostavi iza sebe dovoljno imetka za vraćanje svojih dugova.
Časopis Semerkand, br. 101., Hadis
