“Niko ko uđe u Džennet neće željeti da se vrati na dunjaluk, čak i da mu daju sve ljepote ovoga svijeta, osim šehida. Zbog počasti koju dobije, šehid će željeti da se vrati na dunjaluk i još deset puta pogine na Allahovom putu.” (Buhari)
Riječ “šehid” (mn. “šuheda’”) nosi značenja poput: “biti očevidac nekom događaju, svjedočiti, prisustvovati…”. U teološkoj terminologiji, šehidom se naziva musliman koji pogine na Allahovom, dž.š., putu. Gledano sa semantičkog aspekta, islamski učenjaci su rekli da se osoba poginula na Allahovom, dž.š., putu naziva šehidom iz razloga što Allah, dž.š., i meleki svjedoče o blagodatima koje ih čekaju. Drugi su pak, zbog značenja “onaj koji vidi, koji svjedoči” rekli da se šehidima nazivaju zato što se osvjedoče odnosno vide blagodati koje im je Allah, dž.š., obećao. Ili zbog činjenice da će na Sudnjem danu zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s., biti svjedoci ranijim ummetima.
Mekam šehadeta i davanje života na Allahovom, dž.š., putu definisani su na različite načine. Analizirajući ajete, hadise, i knjige tefsira alimi su ponudili detaljna objašnjenja. Abdullah el-Munedžebi, rah., u djelu “Strpljivost i zadovoljstvo” detaljno govori o šehidima u deset tačaka sažima razloge zbog kojih je šehid dobio to ime:
- šehid je živ, Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “Nikako ne smatraj mrtvim one koji su na Allahovom putu izginuli. Ne, oni su živi, i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i ni za čim neće tugovati.” (Ali ‘Imran, 169-170),
- Uzvišeni Allah i meleki svjedoče da su šehidi Džennetlije,
- njihovoj dženazi prisustvuju meleki,
- šehid se do smrti bori i zalaže za istinu koju svjedoči,
- on vidi nagradu koja ga čeka za žrtvovanje života na Allahovom, dž.š., putu,
- dok drugi Allahovo, dž.š., postojanje svjedoče riječima, šehid svjedoči davanjem života,
- Zemlja svjedoči šehidovo padanje na tlo,
- za njega je posvjedočeno da je zaslužio Džennet,
- krv šehida svjedoči za njega,
- šehid svoj život okončava lijepim krajem.
Vrijednosti davanja života na Allahovom, dž.š., putu
Uzvišeni Gospodar u časnom ajetu ističe veličinu stepena šehida i kaže: “Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida, i dobrih ljudi kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!” (En-Nisa’, 69) Veliki poznavalac tefsira i hadisa Katede b. Diame, rah., kao povod spomenutog ajeta navodi sljedeći događaj: “Jedne prilike ashabi, r.anhum, upitaše Poslanika, s.a.v.s.: ‘O Allahov Poslaniče, šta će biti s nama u Džennetu? Ti ćeš biti na visokim deredžama, a mi na nižim. Kako ćemo te viđati?’ pa je nakon toga objavljen 69. ajet sure En-Nisa’.”
Među onima koje je pohvalio, Uzvišeni Allah je spomenuo i šehide, i rekao: “Kako su oni divno društvo”, što je jasan dokaz njihove visoke deredže. A među blagodatima koje Gospodar svjetova obećava vjerovjesnicima, sidikunima (odanim robovima), šehidima, salih robovima i onima koji se budu pokoravali Njemu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., zasigurno je i Džennet. Poslanik, s.a.v.s., je vrijednost mekama šehadeta opisao riječima:
“Niko od onih koji uđu u Džennet neće željeti da se vrati na dunjaluk, osim šehida. Zbog počasti koje mu budu ukazane šehid će željeti da se vrati na dunjaluk i još deset puta pogine na Allahovom putu.” (Buhari)
Poginuli na Allahovom, dž.š., putu
Uzvišeni Allah onima koji žrtvuju život na Njegovom putu daruje poseban vid života, zbog toga što oni radi Istine odustaju od uživanja na ovom svijetu. Tražeći Allahovo, dž.š., zadovoljstvo dali su život bez dvojbe. Zbog te žrtve i teslimijeta, šehidi su kod Allaha, dž.š., na tako viskom stepenu da Gospodar za njih kaže: “I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi ali vi ne znate!” (El-Bekara, 154)
U komentaru navedenog ajeta Ismail Hakki Bursevi, rah., kaže: “Ajet je objavljen povodom šehida Bedra. Bilo ih je četrnaest, šest muhadžira i osam ensarija. Ljudi su počeli da ih spominju riječima, ‘Poginuo je taj i taj… ostao je uskraćen dunjalučkih blagodati i ljepota’. Zbog toga je Uzvišeni Allah rekao: ‘Ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su’! Oni su živi jer zbog onog što su učinili na Allahovom putu njihova nagrada neprestano raste. Oni su poginuli za Allahovu vjeru. I sve dok je vjere na Zemlji, i sve dok postoji ijedan borac na Allahovom putu, njima će se pisati sevapi, jer oni su ti koji započeše taj put. Ali vi ne možete shvatiti njihovo stanje niti život kojim žive. To nije nešto što se može dokučiti čulima ili razumom.
Znanje o tome dolazi samo putem Objave.’” Ibn ‘Adžibe, rah., u djelu “Bahrul- Medid” u komentaru 169. ajeta sure Ali ‘Imran kaže: “Uzvišeni Allah je rekao: ‘Za vjernike koji poginu na Allahovom putu ne recite da su mrtvi! Oni nisu mrtvi. Živi su… ruhom su živi. Ali vi njihovo postojanje ne možete primijetiti, jer njihovo postojanje je samo ruhom, a vi ste zarobljeni u tijelu i podliježete ovosvjetskim zakonima. Svijet ruhova za vas je skriven.’” Zapravo duše svih vjernika su žive u svijetu zvanom Berzah. Uzvišeni Allah u ajetu spominje samo šehide zbog isticanja veličine i počasti koju oni imaju. Poslanik, s.a.v.s., nas također obavještava da su šehidi živi i da se do Sudnjeg dana koriste džennetskim blagodatima. U hadisu kaže: “Uzvišeni Allah za šehide stvara jahalice u obliku velikih zelenih ptica. Oni se na njih penju, putuju po Džennetu, jedu džennetsko voće i uživaju u drugim blagodatima. I tako će biti sve do Sudnjeg dana.”
Želja ashaba, r.anhum, da postanu šehidi
Nema sumnje da su ajeti i hadisi koji govore o vrijednosti davanja ži- vota na Allahovom, dž.š., putu, najveći utjecaj ostavljali na časne ashabe, r.anhum. Oni su se doslovno takmičili koji će prije zadobiti čast šehadeta i postići blagodati koje je Resulallah, s.a.v.s., nagovijestio. Poslanik, s.a.v.s., je i sam izražavao želju da postane šehid i govorio:
“Kunem se Onim u čijoj je ruci moja duša, želio bih da poginem na Allahovom putu, zatim da budem oživljen pa da ponovo poginem, i opet da budem oživljen i opet da poginem!”
Te Poslanikove, s.a.v.s., riječi su učinile da želja za davanjem života na Allahovom, dž.š., putu obuzme misli i emocije ashaba, r.anhum. Koliku su vrijednost ashabi, r.anhum, pridavali mekamu šehadeta može se vidjeti iz jednog od obraćanja Omera, r.a. On, r.a., reče: “U Džennetu se nalazi dvorac sa pet stotina vrata. Na svakim vratima stoji po pet hiljada hurija. U taj dvorac mogu ući samo poslanici.” Zatim se okrenu prema Poslanikovom, s.a.v.s., mubarek mezaru i reče: “O stanovniče ovog mezara! Neka ti je blagoslovljen boravak!” Potom se okrenu prema mezaru Ebu Bekra, r.a., i reče: “U taj dvorac će ući i sidikuni. Neka ti je blagoslovljen boravak u njemu, o stanovniče ovog mezara!” Zatim dodade: “U taj dvorac će ući i šehidi.” Potom spusti pogled na svoja prsa i reče: “A kako ti da postaneš šehid?” Malo zastade pa dodade: “Uzvišeni Allah, Koji me izveo iz Mekke i smjestio u Medinu, kadar je da mi podari i čast šehadeta.” Još jedan od primjera koji svjedoče o velikoj želji ashaba, r.anhum, za davanjem života na Allahovom, dž.š., putu je i sljedeći događaj.
Kada se Resulullah, s.a.v.s., spremao za bitku na Bedru, došli su Hejseme b. Haris i njegov sin Sa’d, r.anhum. Obojica su željeli da idu u pohod. Kada su to kazali Poslaniku, s.a.v.s., on naredi da krene samo jedan od njih. Tada Hejseme, r.a., reče sinu: “Obzirom da jedan od nas treba ostati kod kuće, to budi ti!” “Da za ovo djelo sljeduje bilo kakva nagrada osim Dženneta, dao bih ti prednost. Ali nadam se da ću ja u ovoj bitci poginuti kao šehid”, odgovori Sa’d, r.a. Najzad, dogovoriše se da izvlačenjem na sreću odluče ko će ići a ko ostati, i izvukoše Sa’dovo ime. Tako je Sa’d, r.a., učestvovao u bitci na Bedru i uistinu poginuo kao šehid. Ubio ga je Ibn Abdived.
Uzvisiti Allahovu, dž.š., poruku
Poslanik, s.a.v.s., je za ashabe, r.anhum, rekao:
“Moji ashabi su kao zvijezde. Kojeg god od njih da slijedite, bit ćete na Pravom putu.”
Tim riječima Poslanik, s.a.v.s., nam je jasno dao doznanja da u ashabima, r.anhum, imamo primjer po svim pitanjima. Njihova velika želja da daju svoje živote na Allahovom, dž.š., putu dokaz je veličine mekama šehadeta i podsjetnik da je dunjaluk kratkotrajan te da prolazne i bezvrijedne stvari ne donose korist, nego da je spas, dostojanstvo i veličina samo u radu i zalaganju na Allahovom, dž.š., putu. Zalažući svoje živote časni ashabi, r.anhum, branili su vrijednosti obznanjene u božanskoj Objavi, spuštenoj Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. Njihov cilj je bio da svim ljudima dostave Allahovu, dž.š., riječ i poruku.
Veliki mufesir Bejdavi, rah., hvaleći šehide, kaže: “Šehidi su osobe koje je želja i ljubav prema Istini navela na pokornost i zalaganje, i koji su u ishodu, žrtvovali i život kako bi Allahovo ime i vjera bili uzvišeni.” Žrtvovanje časnih ashaba, r.anhum, na Allahovom, dž.š., putu bio je primjer i podstrek generacijama poslije njih. Bezbrojni su primjeri koji svjedoče tome, od kojih ćemo navesti samo jedan: Veliki evlija desetog stoljeća Ebu Ishak Kazeruni, k.s.,–čovjek koji je dao veliki doprinos u širenju islama na prostorima Kine, Indije, Irana i Anadolije, svoje muride je neprestano podsticao na džihad. Ohrabrivao ih je i podsticao da ne budu lijeni, da ne prihvataju potčinjen položaj, te da ne daju priliku zalimima i dušmanima.
U svemu navedenom je i sam bio primjer. Svake godine je slao jednu grupu murida da se bore protiv bizantijske vojske. Hatib b. Ebi Bekr, k.s., šejh koji dolazi na čelo tarikata kao treći poslije njega, opisujući njegov odnos prema džihadu, u djelu “Firdevsu’l-Muršidijje fi Esrari’s-Samedijje” navodi sljedeći događaj: “Jednog petka šejh je opasao oružje i pred sam pohod obratio se muridima. Bodrio ih je po pitanju džihada, i u jednom trenutku je rekao: ‘Ja u životu nisam ubio ni mušicu. Ali ako bi sada pred mene izašao nevjernik iz neprijateljske vojske, odmah bih mu odsjekao glavu!’ I dok su te, hejbetom ispunjene riječi, odjekivale mesdžidom, muridi najprije učiniše tevbu, a potom se svi spremiše za pohod…” Taj borbeni duh i uvjerenje bili su snaga islamskog ummeta u svakom periodu. Zahvaljujući toj snazi Allahova, dž.š., poruka je dospjela na sve kontinente. Tokom historije, muslimani nikada nisu zazirali od davanja života na Allahovom, dž.š., putu. Štaviše, gotovo da su se takmičili da postanu šehidi. I uistinu, mnogo je onih koji su postigli tu čast, iskusili radost kušanja Allahovih, dž.š., blagodati.
Život čist od grijeha
Uzvišeni Allah i časni Poslanik, s.a.v.s., nas obavještavaju da su blagodati džihada bezbrojne i neizmjerno velike. Jedna od njih je opraštanje grijeha. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah šehidu oprašta sve grijehe, izuzev duga prema ljudima.” Dakle mekam šehadeta je blagodat koja vjernika čini potpuno čistim od grijeha. Ukoliko vjernik zarad svetih vrijednosti odustane od kratkotrajnih užitaka i svog života, Allah, dž.š., će odustati od vaganja njegovih greški na mizanu, i oprostit će mu. U stoljeću sreće, u vremenu časnog Poslanika, s.a.v.s., desio se sljedeći događaj: Resulullah, s.a.v.s., reče ashabima, r.anhum: “Džihad na Allahovom putu i vjerovanje u Allaha su najvrjednija djela.” Jedan od ashaba ustade i upita: “O Allahov Poslaniče! Ako poginem na Allahovom putu, hoće li to biti kefaret (otkup) za moje grijehe?” Poslanik, s.a.v.s., odgovori: “Da! Ako se strpiš, istraješ u borbi na Allahovom putu, suprostaviš se neprijatelju, i budeš ubijen očekujući nagradu samo od Allaha, to će biti kefaret za tvoje grijehe. Izuzev duga prema ljudima. To mi je rekao Džibril, a.s.” (Muslim, Imare, 117)
Oprost i stepen koji čeka šehida, je blagodat od koje će imati koristi i njegovi bližnji. Rodbina koju ostavi iza sebe, također će imati udjela u njegovim počastima. U vezi sa tom temom Poslanik, s.a.v.s., je obradovao plemenite ashabe, r.anhum, riječima: “Šehid će činiti šefaat za 70 osoba iz svoje porodice.” (Ebu Davud, Džihad, 28) Kao što se vidi iz navedenog, mekam šehadeta je tako velik i častan mekam koji osim što uzdiže onog kome pripadne, priskrbljuje šefaat i njegovim voljenim. Navedeni hadis je velika utjeha i radost za porodicu šehida.
Propisi koji se tiču šehida
Sve radosne vijesti i nagrade koje Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., obznanjuju po pitanju šehida i mekama šehadeta, uzrok su buđenja velike želje i čežnje muslimana za tim mekamom. Stoga je bitno znati na koji način i pod kojim okolnostima se postiže spomenuto. Omer Nasuhi Bilmen, rah., u djelu “Buyuk İslam İlmihali” mekam šehadeta objašnjava sljedećim riječima:
Tri su vrste šehida:
- šehid sa aspekta dunjaluka i sa aspekta Ahireta; šehid prema fikhskim propisima
- šehid samo sa stanovišta dunjaluka; šehid prema fikhskim propisima
- šehid samo sa stanovišta Ahireta; šehid u hakikatu
Prva kategorija
Šehid sa aspekta dunjaluka i Ahireta, je razuman, punoljetan, musliman čist od dženabeta, koji bude nepravedno napadnut i ubijen. Također, musliman sa navedenim karakteristikama koji pogine u sukobu sa nemuslimanom, ili razbojnikom ubraja se u tu skupinu šehida. Musliman pronađen na bojnom polju, na kojem se nalazi trag koji ukazuje na smrt od neprijateljske ruke, također je šehid sa stanovišta dunjaluka i Ahireta. Takav šehid je i musliman, mukelef, čist po vjeri, koji bude ubijen nedužan, smrtonosnim oružjem, dok štiti svoj život, imetak ili čast, ili dok štiti druge muslimane ili pak nemuslimane koji su pod zaštitom muslimana. To su potpuni šehidi.
Svaki od njih je šehid prema fikhskim propisima. Ne treba ih kupati, treba im klanjati dženazu i zakopati ih u odjeći. Njihove deredže su izuzetno visoke kod Allaha, dž.š. Poginuli na Allahovom, dž.š., putu živjet će vječnim životom, u obilju kod Gospodara svoga. Zbog te odlike i specifičnosti, izuzeti su od kupanja i zamotavaja u ćefine. Oni se ukopavaju u odjeći, sa tragovima krvi–krvi koja je dokaz ibadeta. Tu krv ne treba čistiti. Samo ukoliko na njima bude neka druga nečistoća, to treba očistiti. Pored navedenog, sa tijela šehida treba skinuti jaknu, kaput, cipele i druge krute odjevne predmete. Treba odstraniti oružje i štit. Ukoliko odjeća koja je na tijelu šehida prekriva manje od onog koliko je propisano sunnetom, onda potrebno treba nadomjestiti. Prema stanovištu kojem se daje prednost, musliman koji pogine na spomenuti način, čak i ako nije punoljetan ili čist po vjeri (čist od dženabeta) tretirat će se kao šehid. Dakle, vojnik musliman u stanju džunupluka ili maloljetnik…
Druga kategorija
U drugu kategoriju šehida, šehida samo sa stanovišta dunjaluka, spadaju munafici koji se izjašnjavaju kao muslimani i bore u redovima muslimana, te budu ubijeni rukom neprijatelja. Prema fikhskim propisima oni su šehidi, i tako se tretiraju. Ne treba ih kupati, treba im klanjati dženazu i pokopati ih u odjeći.
Treća kategorija
U treću kategoriju šehida spadaju muslimani koji ne ispunjavaju neke od potrebnih uslova za potpunog šehida; šehida sa stanovišta dunjaluka i Ahireta. Takvi šehidi su:
- musliman koji bude ubijen greškom, i za čije ubistvo nastupi obaveza krvarine. Musliman koji izgubi život na taj način šehid je sa stanovišta Ahireta, ali se na dunjaluku ne tretira kao šehid. Dakle, sa njim treba postupiti isto kao i sa drugim umrlim muslimanima; treba ga ogasuliti, umotati u ćefine i klanjati mu dženazu. musliman koji bude ranjen u sukobu sa nemuslimanom, ili razbojnikom, te nakon sukoba prođe dio vremena, ili jedan namaski vakat (dok je u svjesnom stanju), ili nakon što nešto pojede, popije, progovori, odspava ili koristi lijek, pa preseli na Ahiret
- musliman koji se utopi u vodi, izgori u vatri, umre zarobljen pod ruševinama, ili umre od bolesti poput kuge, dijareje, malarije, tuberkuloze, ili od ujeda akrepa, kao i musliman kojeg zatekne smrt u tuđini, ili na putu stjecanja znanja, ili u noći petka, ili žena koja umre u danima nifasa
- mujezin koji očekuje nagradu samo od Allaha, dž.š., musliman trgovac koji trguje na propisan način, ili musliman koji umre stječući opskrbu za porodicu na halal način Svaki od spomenutih je šehid sa stanovišta Ahireta i šehid u hakikatu. Zbog odanosti vjerskim propisima na Ahiretu će imati stepen šehida, međutim sa aspekta dunjaluka ne može se tako tretirati. Zbog toga ga nakon smrti treba okupati i ukopati kao druge muslimane. Ukratko, šehidska smrt je najljepši oblik smrti, ideal i cilj vjernika i velika počast od Uzvišenog Stvoritelja. Molimo Gospodara da uzvisi mekam svih naših prošlih i budućih šehida, te da i nas počasti tom visokom deredžom, amin!
Hlad šehida
Džabir Ibn Abdullah, r.a., prenosi sljedeći događaj: “U bitci na Uhudu moj otac je poginuo kao šehid. Mušrici su mu odsjekli nos i uši… Nakon bitke ga donesoše pred Poslanika, s.a.v.s., i ja krenuh prema njemu u namjeri da mu otkrijem lice, ali me bližnji spriječiše u tome. Kada je Poslanik, s.a.v.s., čuo plač i naricanje reče: ‘Zbog čaga plaču ove žene! Meleki još uvijek stoje iznad njega i prave mu hlad.’”
Šehidi Bedra
Jedan od običaja ratovanja Arapa bio je dvoboj prije same borbe. Sa ciljem rasplamsavanja borbe i obeshrabrivanja protivnika, najhrabriji borci su izlazili na dvoboj. Dvoboj koji bi završio smrću jednog od ratnika, nazivao se “mubareza”. Na dan bitke na Bedru mušrik Utbe je pozvao muslimane na dvoboj. Ali, r.a., je istupio i borio se sa Velidom, sinom Utbe. Obojica su bili u mladalačkoj dobi, vršnjaci. Ali, r.a., je Velida oborio na tlo i jednim udarcem ga usmrtio. Zatim je izašao Šejbe b. Rebia, a kao njegov protivnik izađe Hamza, r.a. I oni su bili iste životne dobi. Hamza, r.a., ga jednim udarcem obori na zemlju. Potom izađe Utbe b. Rebia a kao protivnik Ubejde b. El-Haris, r.a. Ubejde, r.a., protivnika obori na zemlju udarcem u rame, međutim, kada je Utbe pao pred njegove noge iznenada zamahnu sabljom i odsječe mu nogu. Vidjevši to Hamza, r.a., i Ali, r.a., odmah pritrčaše i ubiše Utbe b. Rebiu. Uzeše ranjenog Ubejde b. El-Harisa, r.a., i odnesoše ga pred Resulullaha, s.a.v.s., koji je sjedio u šatoru i posmatrao. Poslanik, s.a.v.s., njegovu glavu stavi u svoje krilo i poče mu brisati prašinu s lica. Ubejde, r.a., reče: “O Allahov Poslaniče! Da me Ebu Talib vidi u ovom stanju, počeo bi recitovati poeziju: ‘Samo ako svi padnemo mrtvi i ne ostane niko ko bi štitio žene i djecu, samo tada ćemo Muhammeda ostaviti samog sa neprijateljem…’ Jesam li šehid, o Allahov Poslaniče?” “Da, šehid si”, odgovori Poslanik, s.a.v.s. Nakon toga Ubejde, r.a., je preselio, a Poslanik, s.a.v.s., ga je svojim mubarek rukama spustio u zemlju.
Semerkand, br. 101., Tema broja
Šta je Veliki džihad
U poznatom hadisu Poslanik s.a.v.s. nakon bitke na Tebuku ashabima kaže: “Iz malog džihada(bitke sa neprijateljom) vraćamo se u veliki džihad (borbu sa nefsom / sobom, svojim egom, prohtjevima, strastima…)”
Ibn Kajjim el-Dževzijje u komentaru hadisa “mudžahid je onaj ko se bori sa svojim nefsom”(Tirmizi) kaže, da je osnova borbe sa neprijateljem u borbi sa vlastitim nefsom.
Veliki džihad je borba i zalaganje na putu usavršavanja i upotpunjenja čovjekovog duhovnog života. A taj džihad obuhvata cijeli čovjekov život. Podrazumijeva stalnu borbu sa nefsom, odnosno suprotstavljanje nefsu u svemu onom što nije u skladu sa Allahovim zadovoljstvom.
Mali džihad traje određeno vrijeme i podrazumijeva zalaganje na Allahovom putu za očuvanje svetinja, uključujući po potrebi i borbu sa neprijateljem.
U suštini, uspjeh u malom džihadu zavisi od toga koliko borci imaju udjela u velikom džihadu. Odnosno koliko se svjesno i odlučno bore sa svojim nefsom. Jer onaj ko ne zna šta je borba sa nefsom teško može biti uspješan u borbi sa neprijateljem. Stoga je od prvostepene važnosti da oni koji idu u džihad prvo upotpune džihad sa vlastitim nefsom. Tek nakon toga treba da drugima šire istinu i ljepotu islama.
Ako pogledamo u historiju islama vidjet ćemo da su svi oni, što su istinski obavljali ulogu širenja vjere (iršada), uvijek išli ovom linijom. I zahvaljujući iskrenosti utjecaj njihovih djela je došao i do nas.
Da bi se osoba uspješno borila sa svojim nefsom te da bi se uspjela preodgojiti i usvojiti lijepo ponašanje potrebno je da ima učitelja koji je već sve to prošao, koji je potpun učitelj, koji je sunnet sproveo u svom životu, koji ni trun ne odstupa od šerijata i koji ima dozvolu i duhovni lanac prenosilaca ovog znanja sve do Poslanika Muhammeda s.a.v.s..
O osobinama ovakvih učitelja(muršida) možete pročitati ovdje:Zašto nam je potreban muršid?
Islamska nauka koja se bavi borbom sa svojim nefsom, odgojem, čišćenjem srca itd. zove se tesavvuf i svako ko ozbiljno želi da duhovno napreduje trebao bi da nađe potpunog učitenja koji će mu preko tesavvufa pomoći na tom putu. A taj put je dug i sa puno zamki te osoba koja sama krene, bez vodiča i upustva brzo zaluta.
Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:
