Ebu ‘l-Hasan el-Hudžviri, k.s., (preselio 465/1072)
Izvodi iz djela „Kešfu ‘l-Mahdžub“
Među onima koji su prednjačili na putu tesavvufa značajan je broj onih koji su za svoj put uzeli put melameta (prijekor, osuda). Melamet, odnosno korenje vlastitog nefsa i izvrgavanje kritikama drugih ljudi radi izbjegavanja njihove hvale, ima veliki utjecaj u ostvarivanju ihlasa (iskrenost) u muhabbetu (ljubav). Veliki broj evlija, naročito velikani ovog ummeta, bili su izloženi osudama i kritikama ljudi.
Predvodnik posjednika muhabbeta, prvak evlija, velikan koga svi ljudi trebaju slijediti, Allahov Miljenik, s.a.v.s., prije nego što mu je došla Objava, bio je omiljen među ljudima, i njegovo ime se poštovalo. Međutim, kada ga je Gospodar svjetova počastio poslanstvom, ljudi su počeli da mu govore ružne riječi i da ga prekoravaju. Utjerujući ga u laž, neki su govorili da je prorok, neki da je pjesnik, neki da je lud, neki da je lažov, a neki da je sihirbaz.
Opisujući svojstva vjernika, Uzvišeni Allah kaže: „…Oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“ (Ma’ide, 54)
Allahov, dž.š., adet (običaj) na Zemlji odvija se po sljedećem principu: Svako ko Njega spominje i sa Njim nastoji uspostaviti vezu, suočava se sa prijekorom i osudama ljudi koji su svoja srca vezali za dunjaluk. Ali, Uzvišeni Allah čuva srca takvih robova od toga da ih osude i prijekori zaokupe.
To je Allahov, dž.š., dar, jer On Uzvišeni Svoje dostove ljubomorno čuva od zaokupljenosti ljudima. On Uzvišeni ih čuva čak i od toga da sami sebe vide, jer ne želi da bilo koje oko otkrije njihovu ljepotu. Ne dozvoljava da uoče svoju ljepotu, pa da ih obuzme samoljublje koje bi ih koncu odvelo u kibur (nadmenost), a kibur je propast…
Dvije stvari su izvor samoljublja i padanja u gaflet (nemar):
Prva je posjedovanje ugleda i položaja među ljudima i želja za njihovom hvalom. To se dešava na sljedeći način: Neko se svojim halom (stanje) i postupcima počne dopadati ljudima, a onda se i sam počne diviti sebi misleći da je on vlasnik tog hala i djelā koja čini. Tako umisli da je dostojan toga i da zasluge pripadaju njemu, te ga obuzme samoljublje.
U drugom slučaju čovjek svojim postupcima i djelima privuče simpatije nekog drugog čovjeka, pa ga ovaj počne hvaliti i veličati. Zbog te hvale čovjek vrlo brzo zapada u stanje udžba (umišljenost) i samoljublja.
Postoje tri oblika melameta: istikamet (istrajnost), namjerne pogreške, i napuštanje činjenja djelā.
Melamet u smislu istikameta podrazumijeva sljedeće: Neko na najljepši način čini dobra djela, pazi na vjerske propise i u svojim postupcima se ne odvaja od istine. Međutim, upravo zbog toga suočava se sa osudama i prijekorom ljudi. Ipak, on ne pridaje nikakvog značaja tim kritikama i ustrajno nastavlja svojim putem.
Melamet u smislu namjerne pogreške realizuje se na sljedeći način: Osoba je stekla veliki ugled i položaj među ljudima, u toj mjeri da su prstima počeli pokazivati na nju. U takvoj situaciji u njenom srcu se javlja želja za položajem i ugledom, a nefsu počinje prijati da ga ljudi cijene. Ipak, osoba želi odbaciti te niske želje i ostati posvećena samo Uzvišenom Hakku. Stoga, primorava sebe na put melameta. Odlučuje se na neka djela koja nisu baš mila ljudima, ali koja prema Šerijatu nisu štetna niti sumnjiva. Na taj način, ona svojim postupcima izaziva osude i negodovanje ljudi, pa oni naposlijetku prestanu pokazivati bilo kakvo interesovanje za nju.
Melamet u smislu napuštanja činjenja djelā je stanje kada osoba toliko zapadne u kufr i zabludu da počne govoriti kako će prestati postupati u skladu sa Šerijatom, i još tvrdi da je to put melameta. Dakle, osoba napusti izvršavanje šerijatskih propisa pod izgovorom da je to put melameta. Takvo postupanje je jasna zabluda i povođenje za nefsom i nefsanskim prohtjevima.
Hamdun el-Kassar, rah.
Jedan od predvodnika na putu melameta bio je i Ebu Salih Hamdun b. Ahmed b. Ammare el-Kassar, rah., jedan od starih šejhova, posjednika vera’a. Bio je veoma učen u pogledu fikhskog znanja. Na putu tesavvufa bio je murid Ebu Turaba Nahšebija, a kasnije murid Alija Nasrabadija.
Prenosi se da su mu, u vrijeme kada se pročulo za njega i kada je njegova slava porasla, u posjetu došli uglednici Nišabura i kazali kako su njegove riječi veoma korisne za srca ljudi i kako treba da savjetuje ljude sa minbera. Na njihov zahtjev odgovorio je riječima: „Nije mi dozvoljeno da govorim.“ Kada su ga upitali za razlog, rekao je: „U mome srcu postoji želja za dunjalukom i dunjalučkim položajem. Zbog toga moje riječi ne mogu biti korisne ljudima, nemaju utjecaja na njih. Govoriti riječi koje nemaju utjecaja znači, ili znanje ne uzimati zaozbiljno, ili se izigravati sa Šerijatom. Ispravno je da govore samo oni zbog čije šutnje bi vjera bila na šteti; nema nikakve smetnje njihovom govoru, jer kada takve osobe progovore otklanja se šteta.“
Upitali su ga: „Šta je razlog pa riječi onih prije nas imaju više utjecaja na ljude od naših riječi?“ Odgovorio je sljedećim riječima: „Oni su govorili da bi uzvisili vjeru, da bi se spasili i da bi postigli Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. Mi govorimo da bismo uzvisili vlastiti nefs, da bismo ostvarili dunjaluk, i da bismo zadobili ugled kod ljudi. U riječima onih koji govore u skladu sa željom Uzvišenog Allaha, i koji govore istinu, postoji snaga koja djeluje na srca i ruhove ljudi. A riječi onih koji govore u skladu sa nefsanskim željama odaju niskost i pretvaranje. Nema nikakve koristi od takvih riječi. Za takve ljude bolje je da šute nego da pričaju. Iz tog razloga, bolje je izbjegavati takav govor.“
Iz odgovora ovog velikana jasno se razumije da on nije želio da mu njegove riječi donesu položaj niti slavu, i da je zbog toga odbio da govori.
Časopsis Semerkand, br. 111, Klasici tesavvufa
