Mevlana Dželaluddin Rumi, k.s., u djelu Medžalis-i Seb'a, o bismilli navodi sljedeće:
Prema tumačenju svih mufessira riječi „bismillahirrahmanirrahim“ imaju skriveno značenje. A kakvo je to skriveno značenje? Postoje različiti stavovi o tome. Neki kažu da je to skriveno značenje naredba Uzvišenog Allaha koja glasi: „O robe Moj! Zar nisi od Mene zatražio zaštitu od šejtana? Budući da je tako, taj hajr-posao započni Mojim imenom i spasi se njegovog zla!“
Neki mufessiri pak kažu: „To skriveno značenje je u robovom obraćanju Gospodaru. Dakle, rob izgovarajući bismillu kaže: „Gospodaru moj! Tebi se utječem od prokletog šejtana. Moje utjecanje Tebi je u započinjanju posla Tvojim imenom, utjecanjem Tvome uzvišenom imenu. Svoj posao započinjem utjecanjem Tebi, spominjanjem Tvoga imena. Jer, svaki posao koji ne započne spominjanjem Tvog svetog imena, manjkav je i ne može biti upotpunjen.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kraj svakog posla koji nije započet spominjanjem Allahova imena, je manjkav.“
U navedenom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam poručuje da će svaki dobar i koristan posao, ukoliko ne bude započet spominjanjem Allahovog, dž.š., imena, ostati nedovršen ili završen uz štetu i kajanje, ma koliko se trudili i radili. Ako ne vjeruješ u to, sjeti se Faraona, Šeddada i Nemruda! Oni su imali mnogo oružja, mnoštvo ljudi i veliku moć, i željeli su koristiti riznice ovog svijeta i okoristiti se vladavinom. Sve su uložili u to da postanu slavni i da se njihova imena dugo spominju. Međutim, u svojim poslovima se nisu utjecali Uzvišenom Allahu. Zato su svi njihovi poslovi krenuli naopako i propale su sve njihove nade. Željeli su prijateljstvo, ali svijet ih je doživio kao neprijatelje. Željeli su biti spominjani po lijepome, međutim, spominju se kao zlikovci. Željeli su u srcima ljudi biti poštovani, ali postali su poniženiji i bezvrjedniji od muhe.
Ukoliko želiš da ti navedeni hadis postane još jasniji, pogledaj u stanja vjerovjesnika, a.s.! Oni su sve svoje poslove započinjali imenom Uzvišenog Gospodara, utjecali su se Njemu Uzvišenom. Iskazivali su počast i pridavali vrijednost Njegovom imenu. Svoje imetke su žrtvovali u Njegovo ime. Nisu zapadali u brigu da se dopadnu ljudima, i nije bilo bitno da li će ih ljudi nazivati dobrima ili lošima. Oni su pozivali ljude da ukazuju poštovanje Njegovom imenu i da se utječu Njemu. Nisu razmišljali na način: „Bitno je da steknemo slavu među ljudima, neka se naše ime spominje.“ Čak i da su željeli da se za njih zna, to su željeli zbog Uzvišenog Allaha. A ljudima su ovako govorili:
„Ne skrećite sa Pravog puta! Ukoliko želite da vaše ime ostane zapamćeno, okrenite se imenu Uzvišenog Allaha! Ako želite biti poštovani, pokažite poštovanje prema Njegovom imenu. Ko traži slavu u svome imenu i oči upre ka njemu, bit će ponižen. A ko u Allahovom, dž.š., imenu izgubi vlastito ime, ljudi će ga spominjati po dobru i nikada neće biti zaboravljen!“
