Veliki fakih iz 10. stoljeća, koji je stekao slavu u islamskom svijetu naročito po svojim vazovima, savjetima i ilmihalskim djelima, Ebu Lejs Semerkandi, rah., u svome djelu „Bustanu ‘l-arifin“, osobama koje pozivaju u vjeru i vaizima kazuje sljedeće:
Onaj ko drži vaz, prije svega, treba biti u svojoj suštini salih (dobri) rob. Ukoliko to nije, oni koji imaju pameti, pobjeći će od njega. Uz njega će ostati samo njegove pristrasne pristalice. A to biva uzrokom kvarenja svijeta. Riječi takvih ljudi nemaju utjecaja na ljudska srca.
Osoba koja drži vaz treba se kloniti sumnjivih stvari. Ljudima ne smije govoriti ništa za šta nije sigurna da je istinito. O tome je hazreti Ali, r.a., rekao:
„Ukoliko neko prenosi određene riječi, znajući da su laž, onda je ta osoba lažac.“
Vaiz ne treba dužiti sa vazom do te mjere da ljudima dojadi slušanje. Takvo postupanje odnosi bereket znanja. Abdullah ibn Mes’ud, r.a., je o tome kazao:
„Srca se zbližavaju i udaljavaju, ti pričaj onda kada vidiš da je džemat usmjeren ka tebi.“
Onaj ko drži vaz treba biti ponizan i blage naravi, a ne neko krutoga srca, nadmen i grub. Jer, poniznost i blaga narav su ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s. Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže:
„Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.“ (Al-i ‘Imran, 159)
Kada vaiz ljudima govori o vrijednostima namaza i posta, potrebno je da najprije on bude od onih koji postupaju u skladu s tim. Ibrahim Nehai kazuje:
„Zbog sljedeća tri ajeta sustežem se od pričanja poučnih predaja:
- „Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?“ (Bekara, 44)
- „O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite?“ (Saff, 2)
- „Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem.“ (Hud, 88)
Onaj ko drži vaz treba poznavati tefsir Časnog Kur’ana, hadise i riječi fakiha. Hazreti Ali, r.a., je jedne prilike ugledao nekog čovjeka kako drži vaz ljudima, pa ga je upitao:
„Znaš li išta o nasih i mensuh[1] ajetima?“
Čovjek odgovori: „Ne, ne znam.“
Na to mu hazreti Ali, r.a., reče: „Upropastio si i druge i sebe!“
Prilikom govora, vaiz ne treba okretati lice samo prema jednoj osobi, već treba gledati u sve prisutne. Prenosi se da je Habib b. Sabit rekao:
„Sunnet nije u okretanju lica prema jednoj osobi, već u okretanju prema skupini.“
Vaz ne treba držati pohlepna osoba. Jer pohlepna osoba ponižava ljude, umanjuje osjećaj stida i umanjuje vrijednost znanja.
Onaj ko drži vaz treba prilikom svojih predavanja objediniti strah i nadu. Niti treba u potpunosti zastrašiti, niti treba u potpunosti pružiti nadu. Takva pretjerivanja su zabranjena. Ukoliko vaiz namjerava odužiti sijelo, u pauzama među vazovima, onima koji ga slušaju treba govoriti ono što će im se svidjeti i što će izmamiti njihov osmijeh. To će unijeti radost u džemat i stvorit će želju za pažljivijim slušanjem.
O vazovima hazreti Omera, r.a., prenosi se sljedeće:
Kada bi hazreti Omer, r.a., govorio ljudima, odvajao bi ih od dunjaluka i u njihovim srcima bi budio ljubav prema Ahiretu. Kada bi kod njih osjetio tegobu, govorio bi im o sadnji drveća, gradnji zgrada i zidanju zidova. A kada bi primijetio da su im se srca otvorila, opet bi im govorio o Ahiretu.
Nasih i mensuh ajeti: Neki ajeti u Časnom Kur’anu, su kasnije derogirani nekim drugim objavljenim ajetima. Prethodno objavljeni ajeti se nazivaju „mensuh: promijenjen”. Kasniji ajeti se nazivaju „nasih: onaj koji je promijenio drugog“. Naprimjer, kada je u pitanju zabrana pijenja vina, dva ajeta koja su objavljenja prije nego što je objavljen ajet o apsolutnoj zabrani pijenja vina, su mensuh ajeti. Ta tematika se među učenjacima naziva „Nesh u Kur’anu“, i poteže različita gledišta. Učenjaci ehl-i sunneta prihvataju nesh, oslanjajući se na dokaze iz Časnog Kur’ana.
