Svaki početak je od Uzvišenog Allaha i svaki povratak je Njemu. On Uzvišeni je Taj Koji prethodi svemu; sve je stvorio, i obznanio Svoje stvaranje. Svaki posao pri kojem se ne spomene Njegovo veličanstveno ime lišen je bereketa i ostaje nepotpun.
Prva objava, prvi ajet
Sura u kojoj se nalazi ajet: „Čitaj, u ime Gospodara tvoga!“ naziva se još i sura Ikre. Mjesto njene objave je Mekka, i po tom pitanju ulema je saglasna. Sastoji se od 19 ajeta od kojih su prvih pet, prvi objavljeni ajeti poslaniku Muhammedu, s.a.v.s.
U Časnom Kur'anu veoma je mali broj sura koje su odjedanput objavljene u cjelosti. Objava je dolazila najčešće po pet ili deset ajeta.
Prvih pet ajeta sure ‘Alak su ujedno bili i radosna vijest, nagovještaj Veličanstvene Knjige. Časni Kur'an je, kako stoji u hadisima, uže čiji je jedan kraj kod Gospodara, a drugi kraj kod nas. Ko se uhvati za to uže, ono će ga odvesti do Gospodara svjetova; ko bude vjerovao i činio djela prema Časnoj Knjizi, to će mu donijeti čast i ugled na dunjaluku, a na Ahiretu vječnu sreću. To je knjiga koja će ostati sačuvana i nepromijenjena do Sudnjeg dana. Njoj je nemoguće nešto dodati ili oduzeti. „Čuvanje“ Kur'ana se ne odnosi samo na čuvanje ajeta po pitanju njihove autentičnosti, nego podrazumijeva i postojanje vjernika koji će do Sudnjeg dana na Zemlji živjeti vjeru ispravno; kur'anske propise držati živim, i činiti djela koja su u potpunosti u skladu sa Kur'anom.
U suri ‘Alek, Uzvišeni Allah ukazuje na važnost čitanja i učenja, govori o čovjekovom stvaranju, o svojstvu pera, te ističe da su sve to blagodati Gospodara svjetova. Zatim, podstiče na razmišljanje i poziva na pokornost, te upozorava da će u suprotnom čovjek biti osuđen na kaznu.
U jednom hadisu koji prenosi hazreti Aiša, r.anha, navodi se da je prvu objavu Pejgamber, s.a.v.s., dobio u snu. A svi njegovi snovi su se ostvarivali, potpuno jasno i očito, kao što je očita svjetlost jutra nakon noći. (Buhari, Bedu ‘l-Vahj, 3)
Jedan od razloga zašto se prva objava desila putem sna jeste to što je ona predstavljala pripremu Allahova Poslanika, s.a.v.s., za susret sa melekom Džibrilom, a.s. Jer, bez pripreme, čovjek ne bi mogao izdržati takav susret. Tako su snovi bili priprema za Objavu, i to stanje je trajalo 6 mjeseci.
U drugoj predaji hazreti Aiša, r.anha, prenosi:
„Jednog ponedjeljka rano u zoru, melek je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: ‘Čitaj!’, a on je odgovorio: ‘Ja ne znam da čitam.’
U nastavku hadisa Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazuje:
„Džibril me je zagrlio i jako stisnuo, a potom me pustio. I to se ponovilo tri puta. Zatim je Džibril proučio prvih pet ajeta ove sure.“ (Buhari, Bedu ‘l-Vahj, 3, Tefsir 1; Muslim, Iman, 252)
Nakon tog događaja prošlo je neko vrijeme, a Džibril, a.s., nije dolazio. Moguće da se tako desilo kako bi se Poslanik, s.a.v.s., umirio, i kako bi poželio da ponovo vidi Džibrila, a.s. Period nedolaska Objave, tj. vrijeme između prve i druge objave je nazvan „period fetreta“.
Kada su ajeti Časnog Kur'ana objedinjeni u Mushaf, prvi objavljeni ajeti su dobili mjesto u zadnjoj trećini knjige i u tome su sadržane mnogobrojne mudrosti. Sura ‘Alak se nalazi među posljednjim surama, kako čovjek ne bi pomislio da nakon što postigne nešto i dođe na određene stepene, ne treba više da uči, stječe znanje i usavršava se po pitanju vjere i robovanja, te da bi se ponovo preispitao i shvatio da je svaki kraj ujedno i novi početak. Dakle, samo mjesto te sure nam govori da čovjek nikada ne može završiti sa učenjem i stjecanjem znanja.
Čitati u ime Gospodara
Prvom objavljenom rečenicom, Uzvišeni Gospodar kao da kaže:
„Čitaj, u ime Gospodara svoga! Čitaj, počevši Njegovim imenom, tražeći pomoć od Onoga Koji sve stvara iz ničega, i sve održava u savršenom poretku. Čitanje počni Njegovim imenom. Dakle, O Muhammede, reci ‘bismillahirrahmanirrahim’, potom čitaj.“ (Fahruddin Razi, Tefsir-i kebir; Ebu ‘l-Lejs Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur'an; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Ibn ‘Adžibe el Haseni, Bahru ‘l-medid; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur'an Dili; Omer Nasuhi Bilmen, Kur'an-i Kerim'in Turkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri)
U tefsiru „Ruhu ‘l-Bejan“ navodi se da je prva, na Zemlju spuštena objava, bio ajet „Bismillahirrahmanirrahim“. Prvi put, bismilla je objavljena hazreti Ademu, a.s. Kada mu je objavljen taj ajet, Adem, a.s., je rekao: „Shvatio sam da će moji potomci biti daleko od džehennemske vatre sve dok budu izgovarali te riječi.“ Hazreti Ibrahimu, a.s., bismilla je objavljena dok je čekao u katapultu da bude bačen u vatru. Tim ajetom Uzvišeni Allah je Svoga poslanika, a.s., sačuvao od vatre. Zatim je objavljena Musau, a.s., i on je bismillom porazio faraonovu vojsku. Potom je objavljena Sulejmanu, a.s., nakon čega su mu meleki rekli: „Kunemo se Allahom da je tvoje carstvo sada upotpunjeno.“
Uzvišeni Gospodar je poslanicima, a.s., i ummetima poslao bismillu kao ajet milosti i sigurnosti. Ona je ključ koji otvara vrata svakog dobra, stalni zikr svakog mu'mina. Obzirom da je tako, važno je reći nešto više o bismilli, kako bi i srce potvrdilo ono što jezik izgovara.
Bismilla i Allahovo veličanstveno ime
Sa imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog…
Uzvišeni Allah je Stvoritelj svega i On je izvor našeg postojanja i svake vrste znanja na Zemlji. Ne prihvatiti Njegovo postojanje i jednoću, a čitati i razumjeti tajne veličanstvenog poretka u univerzumu, je nemoguće, to može biti samo iluzija. Bilo koja vrsta nauke, znanja ili umjetnosti, ukoliko se ne spoji sa Allahovim imenom, biva nepotpuna, a njeni rezultati bivaju djelimični i konfuzni.
Iz riječi Kelime-i šehadeta jasno je uočljivo da je uslov prihvatanja islama, spominjanje uzvišenog imena „Allah“. Ako bi neko izgovorio šehadet, tj. posvjedočio postojanje Boga spomenuvši neko drugo Allahovo ime, ne bi se smatralo da je postao musliman.
Veličina Uzvišenog Allaha, kao i veličina Njegovog vlastitog imena, prevazilazi granice našeg razuma. U arapskom jeziku ne postoji ime slično imenu Allah. Poznavaoci jezika su analizirali to uzvišeno ime i ponudili različite definicije. Veliki poznavalac gramatike i mufessir Ebu Hajjan, rah., kaže da je ime Allah, prema velikoj većini, izvorno, nije izvedeno ni iz jedne riječi. To je simbol Uzvišenog Hakka. Prema Fahruddinu Raziju, rah., ime Allah je simbolično ime Uzvišenog Gospodara. Većina jezičkih učenjaka i učenjaka usula i fikha, poput Imama Halila i Sibevejha, zastupaju to mišljenje.
Allah, dž.š., je jedini Gospodar svega, i jedini dostojan da Mu se ibadet čini. A istina je da ljudi ibadet čine, kipovima, vatri, suncu, ili tagutu. Njih prihvataju kao božanstva, kao bogove. Desi se ponekad da uvide njihove manjkavosti, pa odustanu od tog robovanja.
Ime Allah sadrži još jednu odliku koju nemaju druga Allahova imena. Kada od imena „Allah“ oduzmemo harf elif sa početka riječi, ostaje riječ „lillah“, što znači „pripada Allahu“. Ako se od riječi „lillah“ oduzme prvi lam ostaje riječ „lehu“, što znači „pripada Njemu“. U 12. ajetu sure Šura je upotrijebljen taj termin, „Njemu pripadaju (lehu) ključevi nebesa i Zemlje“. Kada od riječi „lehu“ oduzmemo ponovo harf lam, ostaje „hu“, što znači „On“. Time se također implicira na Uzvišenog Hakka, što potvrđuje i 65. ajet sure Mu'min: „On je Živi, nema boga osim Njega.“ U tom ajetu je upotrijebljena riječ „huve“ gdje je harf „vav“ zaid, tj. taj harf se, prema pravilima jezika, dodaje na riječ, ali ne mijenja njeno značenje, a u slučaju množine se gubi. Dakle, svaki harf u veličanstvenom imenu Allah implicira na Gospodara svjetova. (Imam Nesefi, Tefsiru ‘n-Nesefi; Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu ‘l-bejan; Tefsir-i Kebir; Hak Dini Kur'an Dili)
Ime „Allah“ obuhvata sva svojstva Uzvišenog Hakka. Pa tako naprimjer, ko Mu se obraća dozivajući ime er-Rahman, spominje samo Njegovo svojstvo milosti. Ko čini dovu izgovarajući ime el-Alim, spominje samo Njegovo svojstvo znanja, međutim, onaj ko Ga doziva imenom Allah, doziva Ga svim Njegovim svojstvima i osobinama.
Bismilla i imena er-Rahman i er-Rahim
U veličanstvenoj bismilli, odmah nakon imena Allah, spomenuta su imena er-Rahman i er-Rahim. To ukazuje na činjenicu da je Njegova milost veća od Njegovog kahra (srdžba), i da dolazi prije.
Ime er-Rahman je Allahovo vlastito ime, međutim, nije ime Njegovog Zata nego je sifat (svojstvo). U tefsirima se prevodi kao „Onaj Koji je mnogo milostiv, Koji dariva istinske blagodati, Onaj čija je milost beskrajna“. Međutim, potpuni prevod tog imena je nemoguć. Najčešće se prevodi kao Milostivi, i iako je to najbliži prevod, nije potpuno adekvatan, nego je tek išaret.
Imena er-Rahman i er-Rahim su izvedena iz iste riječi – iz riječi rahmet. Ali, između ta dva imena postoji veoma bitna razlika. Svojstvo sadržano u imenu er-Rahman tiče se ezela, tj. početka, dok je svojstvo sadržano u imenu er-Rahim usmjereno na kraj, tj. vječnost. Izrekom „Na dunjaluku Rahman, na Ahiretu Rahim“ aludira se na to. Uzvišeni Allah je er-Rahman i er-Rahim i na dunjaluku i na Ahiretu, odnosno, On Uzvišeni se Svojim imenom er-Rahman na dunjaluku manifestuje i prema vjernicima i prema nevjernicima, a manifestaciju imena er-Rahim je ostavio samo za vjernike, na Ahiretu.
Milost sadržana u Njegovom sifatu er-Rahman je sveopća. Karakteristike svakog stvorenja, u svom prvom stvaranju, manifestacija su tog Njegovog sifata. Stoga, ne postoji ništa stvoreno, a da ga ne obuhvata milost Rahmana.
Prvo stvaranje je u potpunosti dar Uzvišenog Allaha, nastalo kao manifestacija Njegovog imena er-Rahman, bez ičijeg udjela, izbora, truda ili zasluge. Gledano sa tog stanovišta, sve što postoji u kosmosu, trag je Allahove milosti sadržane u imenu er-Rahman.
To je milost koja je ujedno i nada i sigurnost za čovjeka. Sve znano i neznano što postoji u univerzumu postalo je Allahovom milošću, i gledano tako, niko nema razloga za strah i brigu. Međutim, kada bi se na svijetu ogledala samo manifestacija milosti, onda ne bi bilo razlike između znanja i neznanja, pravde i nepravde, života i smrti, rada i nerada, vjerovanja i kufra, istine i laži. Na svijetu ne bi bilo tragova koji su rezultat čovjekove slobodne volje, i ne bi bilo mogućnosti za napredovanje i razvoj ulaganjem vlastitog rada i truda. U tom slučaju bili bismo biološka bića koja samo egzistiraju, ne bismo obrađivali zemljišta, niti bismo ubirali plodove, a na ovaj svijet bismo dolazili i odlazili kao životinje.
Uzvišeni Allah je iz beskrajne mudrosti, u Svoje stvaranje, utkao i manifestaciju imena er-Rahim. I dok svojstvo er-Rahman pripada samo Njemu, u svojstvu er-Rahim postoji udio koji se odnosi i na Njegove robove – posjednike volje.
Izučavanjem anatomije biljki i ljudi, čovjek može da vidi zapanjujuće detalje koji su trag Allahove, dž.š., milosti, manifestacija imena er-Rahman. Ali isto tako, u životima poslanika, a.s., i Allahovih dobrih robova, može da vidi mnoštvo ljepota koje su trag Allahovog imena er-Rahim, odnosno manifestacija Allahove milosti koja je vezana za čovjekovu volju i čovjekov trud. Dakle, stvaranje i održavanje stvorenja na ovom svijetu, bez obzira na volju i zalaganje čovjeka, odraz je Allahove, dž.š., milosti, imena er-Rahman, a darivanje posebne milosti, nakon rada i truda, manifestacija je milosti imena er-Rahim.
Drugim riječima, bez svojstva er-Rahman ne bismo bili stvoreni, a bez svojstva er-Rahim ne bismo mogli razviti potencijale i sposobnosti koje smo dobili po rođenju.
Allahova, dž.š., milost sadržana u imenu er-Rahman obuhvata i dunjaluk i Ahiret, i vjernike i nevjernike, dok ih milost imena er-Rahim jasno razdvaja. Shodno tome, ta dva imena u bismilli nisu spomenuta kao pojačanje jedno drugog, nego se njima ukazuje na različite vrste milosti.
Svojstvo er-Rahman je svojstveno samo Uzvišenom Allahu (ne može se koristiti ni za koga drugog), međutim, njegovo značenje je opće, sveobuhvatno. A svojstvo er-Rahim je, po pitanju upotrebe, opće (može se koristiti i za druge), ali po pitanju obuhvatnosti je posebno, ne obuhvata sve.
Uistinu, milost Gospodara svjetova je velika. To je dovoljan razlog da čovjek, umjesto nesigurnosti i beznađa, može gajiti nadu i vjeru. A vjernik, nema niti jednog razloga za beznađe, bez obzira u kakvoj se situaciji našao. Manifestacije milosti imena er-Rahman, na budućem, vječnom svijetu, bit će mu dovoljne.
Rabb; Onaj Koji sve upotpunjuje
Pejgamberu, s.a.v.s., koji nije znao da čita niti da piše, i koji nikada prije nije pročitao niti jednu knjigu, dolazi Objava, zapovijed da čita Knjigu, najveću mudžizu. I Uzvišeni Allah mu daje moć, sposobnost da uči, podučava, i zapovijeda drugima da pišu, bez poznavanja pisma. Zapovijeda mu da uči s imenom Gospodara, upotrijebivši pri tome riječ „Rabb“.
Može se reći da je Uzvišeni Allah za Sebe upotrijebio izraz „Rabb“, kako bi otklonio tugu koju je Poslanik, s.a.v.s., osjećao zbog nemilih događaja koji su mu se desili neposredno prije prve objave. To je jedna od mudrosti. Jer, iako se ta riječ prevodi kao „Onaj Koji odgaja“, njeno pravo značenje je „Onaj Koji sve upotpunjava, usavršava“. To je sifat rububijeta, jedno od najuzvišenijih božanskih svojstava.
Dakle, Allahovo ime „Rabb“ znači „Onaj Koji sve upotpunjava, stepen po stepen“. Bez tog upotpunjavanja svi svjetovi bi ostali manjkavi. Bez Allahove, dž.š., pomoći, ništa i niko ne bi mogao dostići svoj cilj. Uzvišeni Allah se u prvim objavljenim ajetima, Svome Poslaniku, s.a.v.s., obraća imenom Rabb, kako bi otklonio njegovu tugu i u njegovo srce smjestio nadu da će u pogledu vjere postići savršenstvo i ostvariti cilj. (Ragib el-Isfahani, Mufredat; Tefsir-i Kebir; Hak Dini Kur'an Dili; Hulasatu ‘l-bejan)
Postoje dvije vrste odgajanja:
- odgajanje zarad vlastite koristi odgajatelja, u bližoj ili daljoj budućnosti
- odgajanje zarad koristi odgajane osobe
Svaki odgoj koji realiziraju stvorenja, ulazi u prvu skupinu. Jer, ljudi odgajaju druge ljude zarad vlastite koristi, bilo to zbog naknade, nagrade, priznanja ili pohvale. Druga vrsta odgajanja je svojstvena samo Gospodaru svjetova; samo On Uzvišeni odgaja Svoje robove zarad njihovog dobra.
Obzirom da rububijet, kao što je već prethodno rečeno, podrazumijeva upotpunjavanje, etapu po etapu, do mekama kojeg je ko dostojan, Allahove riječi „Čitaj, tražeći pomoć od svoga Gospodara, spominjući Njegovo ime“, ujedno nose i značenje: „O Poslaniče! Ne brini se, Gospodar tvoj će tebe, korak po korak, dovesti do savršenstva, i čuvat će te, kao što te čuvao dok si bio u majčinoj utrobi!“
Opstanak svega stvorenog, u potpunosti ovisi o Uzvišenom Allahu. Jedan od razloga zbog kojeg je u spomenutom ajetu upotrijebljeno ime Rabb jeste upravo želja da se ukaže na činjenicu da Uzvišeni Allah sve stvara i sve održava.
Tim ajetom Gospodar svjetova poručuje vjernicima:
Svaki musliman treba da zna da je njegov rabb jedino Allah, dž.š., te da razmišlja o tome i tefekkur čini, a zatim da se trudi da to razumije ispravno i da čini sve što se od njega traži. Musliman koji je i sām zadužen odgajanjem i obrazovanjem drugih, treba da se trudi da ih odgaja na najbolji način, da se prema njima lijepo odnosi, namiruje njihove potrebe i olakšava njihove zadatke. Kao što Uzvišeni Allah njega pazi i štiti, i on treba paziti na njih i prema njima se zaštitnički odnositi.
Plemeniti Gospodar, nakon što je obznanio Poslaniku, s.a.v.s., da je On njegov gospodar, kao potvrdu rububijeta navodi Svoje svojstvo stvaranja; naziva se imenom el-Halik, što znači „Onaj Koji stvara“. Budući da svojstvo stvaranja obuhvata apsolutno sve, istaknuto je između drugih svojstava rububijeta. Oni koji negiraju rububijet i vahdanijet, negirat će i bilo koji drugi dokaz koji im se navede. Stoga je jasno i otvoreno spomenuto to svojstvo, da poricatelji ne bi imali prostora za poricanje. (Tefsir-i Kebir; Hak Dini Kur'an Dili; Hulasatu ‘l-bejan)
Uzvišeni Allah najbolje zna.
